Bičevanje žena još se provodi u desetak zemalja

Posljednjih dana internet su preplavile snimke mahom načinjene na području pod kontrolom ISIL-a, ali i na području Sudana i Saudijske Arabije, koje prikazuju bičevanje žena. Ova vrlo okrutna kazna izvodi se za “grijehe” poput “pogrešnog i nemoralnog” pogleda prema muškarcu ili zbog toga što se veo koji sakriva lice malo pomaknuo u stranu dok se u blizini nalazila vjerska policija.

Čvorovi deru kožu

Sve do 19. stoljeća, bičevanje je bila relativno uobičajena disciplinska mjera u vojskama, mornaricama, školama i privatnim domovima diljem Europe. Držalo se kako je za uvođenje discipline uma potrebno disciplinirati i tijelo, dok se koža doživljavala kao tjelesni štit. Veće kazne od tridesetak udaraca bičem izvođene su u nekoliko “rata”. Kažnjenik je bičevan dok se ne bi otvorile rane na tijelu pa bi se potom čekalo nekoliko dana da rane zacijele, pa bi se bičevanje nastavilo. Uvelike je na taj period utjecao i sam bič jer nisu iste težine udarci koji se nanose trskom debelom po nekoliko centimetara ili bičem s nekoliko dugačkih repova od kojih je svaka vezana u čvor na vrhu, a on dere kožu. Koliko će kažnjenik ostati pri svijesti, koliko će udaraca primiti prije nego padne u nesvijest uvelike ovisi i o izvršitelju kazne. Najčešće se pri bičevanju “gađa” dio leđa između ramena i lopatica kako bi udarci bili što jači i bolniji, ali i kako bi žrtva, zbog položaja unutrašnjih organa i rasporeda mišića, što više udarca izdržala u jednoj rundi kažnjavanja.

Ako se čini kako je bičevanje bolno, ali ne i opasno po život, to je vrlo pogrešan zaključak. Upravo zbog smrti jednog od mornara kojemu su se, kao posljedica bičevanja, mjesec dana nakon izvršenja kazne, upalili unutrašnji organi i inficirala koža, bičevanje je kao kazna ukinuto, prvo u Velikoj Britaniji, a potom i u Europi. Ipak, bičevanje je i dalje prisutno u mahom muslimanskim zemljama gdje je sastavni dio kaznene prakse. U to se prije 10-ak godina uvjerio i Britanac Gavin Sherrard-Smith koji je u Kataru, zbog ispijanja alkohola, osuđen na 50 udaraca bambusovim štapom.

– Utorak je bio dan za izvršavanje kazne. Uveli su me u prostoriju u kojoj je bilo nekoliko policajaca i liječnika. Polegli su me na stol, promatrali nekoliko trenutaka, gledali kako dišem i proglasili da sam dovoljno zdrav za izvršenje kazne – kaže Sherrard Smith.

Privezali su ga za stup, a na sebi je imao majicu. Jedan od krupnih policajaca počeo je s udarcima iz sve snage. Bambusov štap bio je dug oko metar i pol, promjera oko jednog centimetra.

– Udarci su počeli pljuštati jedan za drugim, vrlo brzo. Zabio sam glavu prema stupu i stisnuo zube, očajno je boljelo, a svaki novi udarac bio je sve žešći i žešći – kaže Sherrard-Smith.

Iako bi prema pravilu izvršitelj kazne pod rukom u kojoj drži bič morao držati Kuran kako ne bi mogao pretjerano jako zamahivati, u ovom slučaju to nije bilo tako. Bičevanje je trajalo desetak minuta, a Britanca su iznijeli van bez svijesti.

I muškarci i žene

Ove okrutne kazne i danas se primjenjuju, a u nizu zemalja izloženi su im ne samo muškarci već i žene, bez obzira na epitet nježnijeg spola. Tako je bičevanje redovna kazna za njih u Afganistanu, Indoneziji, Iranu, Maleziji, na Maldivima, u Nigeriji, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Somaliji, Sudanu, Jemenu. Sva bičevanja žena izvode se u javnosti preko odjeće, no to je mala utjeha. Tanki pokrov ne štiti leđa kažnjenica od žestokih udaraca. Kažnjavanje žena bičevanjem ne provode samo muslimanske zemlje već i Ekvador, ali i Singapur, jedna od najbogatijih zemalja svijeta u kojoj je ova kaznu vrlo česta.

Osuđenice najgore prolaze u područjima bez reda i zakona, poput teritorija pod kontrolom ISIL-a. Ondje se osuđenice ne mogu ni žaliti na presudu koja se izvodi odmah, na licu mjesta, najčešće na ulici. Nakon bičevanja žene se ne puštaju kući, egzekutor ih ubija na licu mjesta. Nakon bičevanja ionako je, drže oni, “roba s greškom” koja više nikome ne treba.

>> Sudanku će osuditi na bičevanje jer ne želi nositi hidžab