Bidenov šef diplomacije napisao je glasoviti govor Clintonu koji je on održao ‘96. u Zagrebu

Kao što mnogi mediji ovih dana novog američkog predsjednika Josepha Bidena najjednostavnije opisuju kao svojevrsnog Antitrumpa, koji je svojom empatijom i racionalnošću pobijedio narcizam i egoizam Donalda Trumpa, možda je i novog američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena najlakše opisati kao Antipompea. Blinken je sušta suprotnost svom prethodniku u State Departmentu Mikeu Pompeu. Za razliku od grubog i nediplomatskog Pompea, kojeg je Trump na čelo State Departmenta poslao s dužnosti šefa CIA-e – i koji je na čelu američke diplomacije zamijenio Rexa Tillersona, još jednog nediplomata na čelu američke diplomacije u Trumpovu mandatu – Blinken je diplomatski veteran s višedesetljetnim iskustvom, koji je diplomatsku karijeru započeo još devedesetih godina, u tadašnjoj demokratskoj administraciji Billa Clintona.

Nakon razdoblja Pompeove grubosti i Trumpove brutalnosti, Blinkenov dolazak na čelo američke diplomacije znači i povratak mirnoće, pristojnosti i diplomatske odmjerenosti u američku vanjsku politiku. Međutim, ne razlikuje Blinkena od njegova prethodnika samo politički stil nego i politički sadržaj, što zorno dočarava jedna od posljednjih Pompeovih objava na Twitteru uoči odlaska s dužnosti. Pompeo je, naime, na samom kraju mandata, nakon što je u zadnji tren morao otkazati svoju europsku turneju s obzirom na to da su se europski ministri i visoki dužnosnici Europske unije odbili s njim sastati zgroženi nasiljem što su ga Trumpove pristaše izazvali u Washingtonu, poručio kako multikulturalizam nije ono što Amerika jest ignorirajući činjenicu da je upravo Amerika izgrađena na multikulturalizmu i da je samo u Americi Pompeo kao potomak talijanskih useljenika mogao postati državni tajnik.

Blinken je personifikacija suprotnog pristupa. On je rođeni Njujorčanin i s devet se godina preselio u Pariz s majkom i očuhom. Odrastao u Europi, s kojom ima duboke i brojne osobne i poslovne kontakte, Blinken je Amerikanac, ali i uvjereni europejac i multilateralist, diplomat koji odlučno zagovara međunarodnu suradnju i koji smatra da američka savezništva s demokracijama u Europi i svijetu njegovu državu jačaju, a ne slabe, kao što su to mislili bivši predsjednik Trump i njegov šef diplomacije Pompeo.

Blinkenova privrženost demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima koje su do Trumpa i Pompea predstavljale i temelje na kojima je, doduše češće deklarativno nego stvarno, počivala američka vanjska politika, rezultat je i Blinkenova životnog iskustva. Naime, Blinken je rođen u židovskoj obitelji, a njegov očuh Samuel Pisar preživio je holokaust i nacističke logore smrti Auschwitz i Dachau. Pisar, koji je preminuo 2015. godine, u intervjuu Washington postu iz 2013. godine ispričao je kako je Blinken kao tinejdžer u Parizu od njega tražio da mu priča o ratnim događajima. “Želio je znati”, kazao je Pisar, koji je bio istaknuti odvjetnik i suradnik više francuskih predsjednika naglašavajući kako je njegova životna priča i ratna trauma utjecala na Blinkena u njegovim formativnim godinama.

– Mislim da ga je to impresioniralo i dalo mu dodatnu dimenziju i novi pogled na svijet i na ono što se i danas može dogoditi. Kad danas vidi korištenje otrovnog plina u Siriji, on gotovo neizbježno razmišlja i o plinu kojim je eliminirana cijela moja obitelj – ispričao je Blinkenov očuh o svome senzibilnom posinku.

Pariška mladost

Blinken je i frankofil. Mladost je proveo u Parizu i dobro govori francuski, jezik diplomacije, što je još jedna karakteristika kojom se ističe u odnosu na svoje prethodnike u State Departmentu. U Parizu je Blinken pohađao prestižnu školu “Jeannine Manuel”, i to u burno vrijeme rata u Vijetnamu, kada Amerika nije bila najpopularnija zemlja u Francuskoj i Europi – slično je i danas, nakon četiri Trumpove godine u Bijeloj kući, koje su donijele rast nepovjerenja prema Americi i njezinoj politici, pogotovo u staroj Europi, s čime će se Blinken morati suočiti.

Blinkenova majka Judith Pisar godinama je vodila Američki centar u Parizu, jedno od omiljenih okupljališta umjetničkog svijeta u gradu umjetnosti, a njegov biološki otac je investicijski bankar. Blinkenovo pariško i europsko iskustvo vjerojatno je razlog zbog kojeg voli i rekreativno igra nogomet, i to europski, a ne američki, a odonda seže i njegova ljubav prema glazbi i sviranju gitare. Blinken, naime, ima i bend ABlinken, čije se dvije pjesme mogu pronaći na Spotifyu, a njihovi su tekstovi, zbog njihova autora, ovih dana i predmet neočekivanog interesa i proučavanja vanjskopolitičkih komentatora i analitičara.

Blinkenova javna služba i politička karijera bila je nešto što se, s obzirom na to u kakvoj je obitelji odrastao, gotovo podrazumijevalo. Njegov otac bio je u vrijeme Clintonove administracije američki veleposlanik u Mađarskoj, a njegov ujak veleposlanik u Belgiji. Njegova polusestra Leah Pisar također je radila u State Departmentu, a u vrijeme Clintonove administracije bila je direktorica komunikacija u Vijeću za nacionalnu sigurnost. Kako navodi Politico, Leah Pisar, koja živi u New Yorku, ima prebivalište i u Parizu, gdje je na čelu Alladin Projecta, pariške nevladine organizacije koja promovira multikulturno razumijevanje. Blinkenov očuh, osim što je savjetovao francuske predsjednike, bio je i savjetnik predsjednika Johna F. Kennedyja.

Blinken je i svoju buduću suprugu Evan Ryan upoznao 1995. godine kada je radio u Bijeloj kući kao pisac govora u Vijeću za nacionalnu sigurnost. Evan Ryan radila je za tadašnju prvu damu Hillary Clinton, a nastavila je za nju raditi i tijekom njezine kasnije kampanje za Senat. Poslije je radila za Bidena u vrijeme kada je on bio potpredsjednik, i to kao pomoćnica za međuvladine poslove, a od 2013. do 2017. radi kao pomoćnica državnog tajnika za obrazovanje i kulturu. Hillary Clinton bila je gošća na njihovu vjenčanju 2002. godine.

Iza Blinkena je blistava diplomatska karijera. Nakon studija na Harvardu i nakon što je doktorirao pravo na Sveučilištu Columbia Blinken devedesetih godina, u vrijeme Clintonove administracije, nakon rada u Vijeću za nacionalnu sigurnost, postaje posebni savjetnik za Europu. Početkom stoljeća Blinken je bio član Centra za strateške i međunarodne studije, a od 2002. do 2008. bio je direktor demokratskog dijela utjecajnog senatskog odbora za međunarodne odnose, nakon čega postaje član tranzicijskog tima Baracka Obame nakon njegove pobjede na izborima 2008. godine. U prvom Obaminu mandatu preuzima dužnost savjetnika Obamina potpredsjednika i današnjeg predsjednika Bidena za nacionalnu sigurnost. Posljednje dvije godine Obamina mandata bio je drugi čovjek State Departmenta, a prije toga bio je na dužnosti zamjenika Obamine savjetnice za nacionalnu sigurnost. Blinkenova bliska suradnja s Bidenom traje dulje od dva desetljeća i između njih dvojice postoji veliko povjerenje i duboko razumijevanje unatoč povremenim razlikama u pojedinim pitanjima.

Blinkenovo poznavanje i bavljenje našom regijom seže duboko u devedesete godine, a ostalo je zabilježeno kako je upravo Blinken potpisan kao autor znamenitog govora što ga je tadašnji predsjednik Clinton u siječnju 1996. godine, nekoliko mjeseci nakon Oluje, u društvu Franje Tuđmana, u blatnim čizmama i kožnoj jakni, održao u zagrebačkoj zračnoj luci nakon povratka iz Tuzle, gdje je bio u posjetu američkim vojnicima. Clinton je u svom obraćanju zahvalio predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu zbog potpore miru u Bosni i Hercegovini potvrdivši tako još jednom partnerstvo SAD-a i Hrvatske uspostavljeno 1994. godine, koje je bilo jedan od preduvjeta za okončanje ratova u Hrvatskoj i BiH.

Sve to upućuje na zaključak kako je Blinken itekako upućen u prilike u regiji, a kada se tome pridoda činjenica i da Biden, zahvaljujući svom političkom angažmanu devedesetih godina, odlično poznaje situaciju na ovim prostorima, logično je i da je to izazvalo brojne reakcije i povećalo očekivanja od politike nove američke administracije prema Balkanu i njegovim brojnim problemima. A da takva očekivanja nisu neutemeljena, potvrđuje i Blinkenovo nedavno gostovanje u jednom podcastu, kada je podsjetio da je Biden kao senator tijekom devedesetih godina, vidjevši etničko čišćenje i genocid na Balkanu, smatrao da Amerika mora ustati i učiniti nešto po tom pitanju. Blinken je Bidena opisao kao idealista koji ustaje u obranu demokracije i ljudskih prava protiv autokrata i zločinaca, ali i realista koji zna “što možemo, a što ne možemo učiniti”. Međutim, istaknuo je tada Blinken, još kao potencijalni novi šef State Departmenta, Amerika sigurno može djelovati snagom svog primjera umjesto primjerom svoje snage. Drugim riječima, Amerika mora djelovati u skladu sa svojim vrijednostima, koje su narušene u Trumpovu mandatu, i tako mobilizirati “pozitivnu kolektivnu akciju” u svijetu.

Signal za promjenu

Zbog toga od Blinkena valja očekivati vanjskopolitički zaokret, a ne kontinuitet u odnosu na prethodnu administraciju, unatoč pravilu prema kojem vanjska politika vodeće svjetske sile, unatoč promjenama administracija, uglavnom ostaje nepromijenjena. Naime, to je pravilo vrijedilo do Trumpa, koji je u protekle četiri godine temeljito razmontirao sve ono što su sve poslijeratne američke administracije gradile od Drugog svjetskog rata do početka 2017. godine i njegova dolaska u Bijelu kuću. Najneobičniji američki predsjednik u modernoj povijesti u svom je mandatu razgradio međunarodni poredak koji su Amerikanci izgradili poslije Drugog svjetskog rata povlačeći Sjedinjene Američke Države iz brojnih multilateralnih organizacija i međunarodnih sporazuma, u skladu s Trumpovom krilaticom “najprije Amerika”.

Sve do Trumpa Amerika je bila vodeća zemlja demokratskog svijeta, a američki predsjednik nije bio samo šef jedne države nego i “vođa slobodnog svijeta”, kako je još u vrijeme Hladnoga rata nazivan prostor zapadno od Željezne zavjese, u kojem su zemlje svoje vođe birale na slobodnim izborima. Međutim, Trump se dobrovoljno odrekao te neformalne titule ne mareći za demokraciju i “slobodni svijet” i sklapajući dogovore s autokratima i diktatorima. Po dolasku na vlast Trump je zatvorio vrata migrantima iako su Ameriku izgradili migranti, a slika Amerike diljem svijeta u samo nekoliko godina doživjela je dramatične promjene. Novi američki predsjednik i njegov prvi diplomat uvjereni su da je takva Trumpova politika, kao i demokratska regresija u njegovu mandatu, oslabila Ameriku i ugrozila njezin utjecaj u svijetu. Stoga je obnova američkog utjecaja i ponovno okupljanje saveznika, pod američkim vodstvom, jedan od ključnih Bidenovih ciljeva.

U tom je kontekstu Bidenov izbor Blinkena za novog šefa State Departmenta signal za promjenu američke vanjske politike bez obzira na to što će se ta politika u pojedinim pitanjima možda i podudarati s Trumpovim smjerom, primjerice prema Kini. Biden je predsjednik s najvećim vanjskopolitičkim iskustvom i znanjem u novijoj američkoj povijesti, koji je dugo bio na čelu utjecajnog senatskog vanjskopolitičkog odbora, ali će u prvom mandatu sigurno biti zaokupljen unutarnjopolitičkim pitanjima i velikim krizama koje je Trump ostavio za sobom, zbog kojih će Blinkenova uloga u resetiranju američke vanjske politike biti još važnija.

Naravno da sve što je Trump razgradio i uništio u svom mandatu neće biti moguće pokrpati u kratko vrijeme, no Biden i Blinken pokušat će odmah uspostaviti potrgane veze sa saveznicima i vratiti Ameriku u globalne asocijacije, koje je upravo Amerika stvarala poslije Drugoga svjetskog rata, što je već počelo povratkom SAD-a u važan Pariški klimatski sporazum i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Demokrati najavljuju temeljit zaokret i povratak “odgovornom američkom vodstvu” u svijetu, što znači da ćemo uskoro svjedočiti sudaru tradicionalne američke vanjske politike i Trumpove ostavštine u nizu globalnih pitanja, pa i u Europi. Blinken će se suočiti s toksičnom Trumpovom ostavštinom u Europi, jer je Trump snažno podupirao europske nacionaliste zaboravljajući da su upravo takve politike Stari kontinent u prošlom stoljeću dvaput odvele u kaos i uništenje i da ga je upravo Amerika oba puta, žrtvujući živote svojih vojnika, morala izvlačiti iz tog kaosa. Trump je u Europskoj uniji vidi protivnicu i konkurenciju, priželjkujući njezin raspad. Podržavao je Brexit obećavajući Britancima “najbolji i najveći” trgovinski sporazum sa SAD-om, zanemarujući pritom činjenicu da britansko gospodarstvo životno ovisi o trgovini s Europom, a u jednom je trenutku čak i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pokušao nagovoriti na napuštanje Unije. O raspletu situacije s Brexitom, koji Blinken smatra “totalnim neredom”, i o tome kako će Britancima i britanskom gospodarstvu krenuti nakon napuštanja Unije, ovisi i budućnost europskog projekta jer, ako se pokaže da je Brexit priča o uspjehu, to bi ponovno moglo ohrabriti nove slične projekte u drugim europskim zemljama i tako destabilizirati Uniju.

Blinken će se sa svim tim pitanjima morati uhvatiti ukoštac ne zaboravljajući pritom da je upravo vanjskopolitički pristup prijašnje administracije bio i jedan od ključnih razloga za uspjeh trumpizma. Ne zaboravimo, naime, da je trumpizam stekao snažnu potporu među američkom radničkom klasom upravo zahvaljujući pogubnom utjecaju globalizacije na američku industriju i gubitak američkih radnih mjesta, što je Trump iskoristio za tezu o europskom i kineskom iskorištavanju američkog gospodarstva i za opravdavanje trgovinskih ratova što ih je pokrenuo s Kinom i Europom. Sve to, a ovdje je riječ o stvarnim problemima i konkretnim ljudima i njihovim sudbinama, obračun s Trumpovim nasljeđem čini kompleksnijim nego što se može činiti na prvi pogled, a to je i jedan od razloga zbog kojeg je Biden odmah po dolasku u Bijelu kuću najavio nastavak protekcionističke politike prema maksimi “Kupujte američko”, i to čak u intenzivnijem obliku nego što je to bio slučaj u Trumpovom mandatu. To je jedan od razloga zbog kojih je Blinken tijekom senatskog saslušanja pozitivno ocijenio Trumpov “čvršći” pristup Kini smatrajući kako se Amerika treba suočiti s Kinom “s pozicije snage, a ne slabosti”. Međutim, Biden i Blinken svoju će politiku prema Kini usklađivati s europskim i azijskim saveznicima, što je ipak ozbiljna promjena u odnosu na Trumpovu i Pompeovu samovolju.

U istom kontekstu valja promatrati i Blinkenovu pohvalu tzv. Abrahamovih sporazuma između Izraela i pojedinih arapskih zemalja sklopljenih pod patronatom Trumpove administracije, koje nova administracija neće dovoditi u pitanje, ali i najavu preispitivanja američke potpore Saudijskoj Arabiji u katastrofalnoj saudijskoj intervenciji u Jemenu. Ta je intervencija zbog masovnog stradanja civila jedna od najvećih vanjskopolitičkih ljaga na Trumpovu mandatu. Iako se Trump hvali činjenicom da nije pokrenuo nijedan rat, saudijska koalicija ne bi mogla voditi taj brutalni rat bez američke potpore u oružju i obavještajnim podacima.

Nije tajna da je Blinken, kada je o vanjskoj politici riječ, ne samo multilateralist i transatlanticist nego i intervencionist. Iako se u praksi američki intervencionizam, osobito u ovom stoljeću, najčešće pokazao kao goli imperijalizam, Blinkenov se intervencionizam ipak najčešće interpretirao i opravdavao kao humanitarni intervencionizam, poput, primjerice, američkog vojnog angažmana na Balkanu devedesetih godina. Pritom se nerijetko spominje i njegovo obiteljsko nasljeđe i uvjerenje da vodeća svjetska sila ne smije ostati skrštenih ruku kada se na drugom kraju svijeta događaju masovni zločini ili genocid, pa je tako i ovih dana, podržavajući suradnju s Kinom oko klimatskih i drugih pitanja od zajedničkog interesa, ponovio kako je nad ujgurskom manjinom u Kini počinjen genocid. To vjerojatno značiti povratak ljudskih prava i demokracije visoko na američku vanjskopolitičku agendu, što se već dogodilo na prvoj Blinkenovoj konferenciji za novinare na kojoj je, osim zbog odnosa Kine prema ujgurskoj manjini, izrazio i duboku zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava u Rusiji, kazavši kako je, u slučaju pritvaranja vođe ruske opozicije Alekseja Navaljnog, “nevjerojatno” da se ruski predsjednik Putin toliko boji jednog čovjeka. I to je posve u skladu s očekivanjima i Bidenovim najavama o obnovi povjerenja u demokraciju i poštivanje ljudska prava, zbog čega Biden najavljuje i sazivanje globalnog demokratskog summita u Washingtonu, želeći i tako amortizirati štetu nakon nasilnog upada Trumpovih pristaša u američki Kongres.

Biden je nešto oprezniji

Ovdje valja istaknuti i kako je Blinken veći intervencionist od svog novog/starog šefa u Bijeloj kući. Iako je Biden podržao Bushov avanturistički i nelegalni napad na Irak 2003. godine, a 2006. se čak zauzimao za podjelu te zemlje po etničko-konfesionalnim granicama na šijitski, sunitski i kurdski dio, Biden je ipak u nizu drugih slučajeva bio nešto oprezniji i suzdržaniji od svog tadašnjeg savjetnika i današnjeg državnog tajnika. Blinken se tako zauzimao za odlučniju ulogu Amerike u sirijskom ratu, a snažno je zagovarao i oružanu intervenciju u Libiji koja se, kao što znamo, pretvorila u potpunu katastrofu i kaos. Bilo kako bilo, Blinken je jedan od onih koji su uvjereni da diplomacija ne djeluje bez djelotvorne sile koja će je nadopunjavati, no to je ionako politika koju su prakticirali svi poslijeratni američki državni tajnici.