Dok su pregovori o stabilizaciji i pridruživanju s Beogradom zbog neizručivanja Ratka Mladića de facto stavljeni na led, Bosna i Hercegovina vodi pregovore s EU. Istovremeno se iz nekih krugova čuju preporuke da bi Sarajevo u interesu pomirbe trebalo odustati od tužbe za genocid protiv Srbije i Crne Gore. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom čak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od te tužbe.
Teza, koja se nerijetko može čuti u Londonu, da su se narodi na ovim prostorima navodno ionako stoljećima mrzili, pa je zato došlo do rata, nije točna. To je nespretna podloga za pogrešnu teoriju o ravnomjernoj raspodjeli krivnje za rat. Rat je planiran te je počeo i vođen je iz Beograda. Kakva bi to bila pomirba koja bi ubijanje 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici i 12.000 sarajevskih civila, žena i djece, nazvala nekim drugim imenom, a ne genocidom?
Odustajanje od tužbe ne bi bio prilog budućem suživotu, nego ustupak nekim projektima velikih sila na ovim prostorima, osobito ako se uzme u obzir da je još Richard Holbrooke bio zatražio od Sarajeva da odustane od tužbe. Ne začuđuje, naravno, da potpredsjednik srpske vlade Miroljub Labus uzrujano traži da se odustane od tužbe jer bi to, dakako, onemogućilo njegov projekt Srbije kao nekakvog budućeg "regionalnog lidera". Protivnik Miloševića i bivši ministar pravosuđa Vladan Batić u intervjuu za "Spiegel", doduše, osudio je vožda i njegova zlodjela, ali je negativno reagirao na tužbu za genocid.
S druge strane, stručnjaci za međunarodno pravo sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu smatraju da je tužba u interesu istine i te kako potrebna. Na jednom nedavno održanom seminaru ohrabrili su tužitelje i izjavili da Bosna i Hercegovina takav proces premda dugotrajan pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu može dobiti. Valja istaknuti da se tužba ne odnosi na Republiku Srpsku, nego na državu Srbiju i Crnu Goru. Ako stanovnicima Republike Srpske tužba smeta, morali bi se prisjetiti da su oni državljani Republike BiH, a ne građani Srbije i Crne Gore.
Zahvaljujući nürnberškom procesu i katarzi koja je nakon toga uslijedila, danas u Europskoj uniji zajedno žive stanovnici čiji su roditelji bili počinitelji u hitlerovskoj agresiji i djeca njenih žrtava. Svoje svakodnevne potrebe plaćaju zajedničkom valutom euro. Tužba za genocid pred Međunarodnim sudom pravde trebala bi u Srbiji otvoriti prostor za novo, samokritično razmišljanje o ratu. To bi napokon moralo naći put do knjiga i školskih udžbenika u Srbiji i Crnoj Gori.