Ne napuštaju BiH samo nezaposleni već za boljim životom u inozemstvo u sve većem broju odlaze i oni koji imaju radno mjesto. Zov tuđine iz dana u dan postaje primamljiviji. Kako i ne bi kada svako malo u udarnim terminima televizija ili na naslovnicama novina osvane priča o bh. građanima koji se diljem svijeta lako zapošljavaju i preko noći postaju bogataši. Svaki dan čitamo o mladima koji su na internetu pronašli posao u Njemačkoj, Švedskoj, Americi i kako tjedno zarađuju nevjerojatne tisuće eura ili dolara. Takve priče motiviraju i one s pristojnim plaćama u BiH na odlazak u neku od obećanih zemalja. A, je li baš sve tako idilično?!
Vjerojatno su se mnogi pokajali na prvom susretu sa stvarnošću izvan BiH. Shvatili su kako se do posla i u toliko idealiziranoj Europi teže dolazi, a da su plaće koje dobivaju na ruke, kada plate stan, hranu i ostale životne naknade, često na kraju i manje od onih zbog kojih su napustili domovinu. Mnogi su teško podnijeli odvojenost od rodnog kraja, a još teže surovost tuđine. Koliko je samo gorkih suza isplakano po teškim bauštelama zapada. O toj drugoj strani zarađenih eura ili dolara uglavnom ne čitamo. Ne analizira se koliko se uopće od tih zarada može uštedjeti. U javnosti se pojavljuju samo oni koji su uz dosta sreće postali bogataši. Većina to nije i većina sebi ne može priuštiti puno više od solidnog preživljavanja. A to su mogli i u domovini. Samo kada bi država imala strategiju razvoja gospodarstva, poljoprivrede ili bilo čega drugog što nudi radno mjesto. Osobito u proizvodnji.
Zbog nemara društva, mladi odlaze, stariji ostaju, djece je sve manje. Zabrinjavajuće je što zemlju napuštaju obrazovani i stručni. Osobito liječnici i medicinske sestre. Čak 65 posto mladih želi se pod svaku cijenu odseliti. BiH se ponaša kao bogati milijunaš koji odškoluje mlade, stvori gotove ili polugotove stručnjake i onda ih besplatno daruje zapadu. Stoga je BiH svakim danom sve siromašnija, sve starija i sve malobrojnija. Vrti se u začaranom krugu vlastite nemoći. Nezaposlenih je više od pola milijuna. Od 1991. godine BiH je napustilo milijun ljudi. Procjenjuje se da ih se polovina nikada neće vratiti. Samo prošle godine iz BiH je iselilo stotinjak tisuća ljudi. I ove će godine statističari konstatirati slične podatke. Osobito će biti porazne za bh. Hrvate. Putovnice njima omogućavaju administrativno najbrži i najlakši put u Europu.
Za razliku od sedamdesetih kada su s “jugopasošem” odlazili uglavnom muškarci, sada BiH napuštaju cijele obitelji. Najčešće one s hrvatskom putovnicom. Ostavljaju prazne domove. U koje se mnogi nikada neće vratiti. Oni što su ostali uglavnom će živjeti od pomoći svojih iseljenika. Uplate iz dijaspora su jedna od glavnih socijalnih i ekonomskih stavki u BiH. Na taj način svake godine u prosjeku u BiH uđe oko dvije milijarde dolara! Osim službenih, procjenjuje se da privatnim kanalima iseljeništvo u Bosnu i Hercegovinu unese dodatnih 1,5 milijardi dolara. Tako priljev novca iz dijaspore čini gotovo petinu BDP-a BiH i jedan je od tri najvažnija prihoda za urušenu ekonomiju. Možda zbog te koristi država nije nesretna što ima tako brojno iseljeništvo. U odnosu na broj stanovnika, to je jedna od najvećih dijaspora na svijetu.
BiH bi umjesto (ne)svjesnog poticanja iseljavanja trebala stvarati ambijent za useljavanje svojih građana. Kada bi se svi vratili, danas bi umjesto tri i pol u BiH bilo gotovo pet milijuna stanovnika. Znanje, novac i iskustvo iseljeništva bili bi najveći zamašnjak gospodarskih zaokreta. Za takav scenarij, umjesto političkih spletki, mora se poticati gospodarski procvat.
Država za to mora stvoriti pravni i politički okvir. A mediji, umjesto o uspješnim Bosancima i Hercegovcima u svijetu, trebaju taj isti svijet impresionirati pričama o uspješnim ljudima iz BiH. Ima ih mnogo. Tada bi bh. iseljenici u Frankfurtu, New Yorku ili Sydneyu počeli razmišljati o povratku u domovinu. Kao što sada mnogi iz Tomislavgrada, Orašja, Travnika... silno žele u te svjetske metropole vjerujući i medijima kako ih u “obećanim zemljama” čeka “posao iz snova”. Nažalost, za mnoge od njih tek tada počinje noćna mora.
Samo danasnje generacije nisu kao one prije. Globalizacija je ucinila svoje. Ne vuce srce vise nazad, tako da tko ode, velika vecina od njih se nece vratiti. Tako da, ako politicari racunaju na oporezivanje njihovih mirovina, mogu zaboraviti na to. Pogotovo, jer je zivot u HR postao skup. Ima jeftinijih destinacija za prozivjeti umirovljenicke dane, a i zivot je prekratatk da bi se vezao za jedno mjesto.