Popis stanovništva, prilagodba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Mehanizam koordinacije za pregovore s EU, uknjižba vojne imovine... samo su neki od aktualnih političkih problema u Bosni i Hercegovini koji koče napredak zemlje prema članstvu u Europskoj uniji i NATO-u, ali i demonstriraju nefunkcionalnost BiH kao države.
Više od 20 godina nakon rata BiH je zemlja u kojoj postoji permanentni politički sukob, ekonomsko stanje ispod je regionalnog prosjeka, a budućnost u Europskoj uniji i NATO-u, što je odavno postavljeno kao strateški cilj, krajnje je neizvjesna. Gotovo da nema pitanja oko kojeg u BiH ne dolaze do izražaja nacionalne ili entitetske razlike, a mnogi upozoravaju da zemlja, umjesto integracije, sve više klizi u podjele.
– BiH je zapravo podijeljeno društvo u dva okvira. Prvo, u konstitucionalnom, odnosno ustavnom okviru – to su tri konstitutivna naroda, i u institucionalnom okviru – to su dva entiteta koja čine svoje političke sustave i zajednički politički sustav, zajedničke institucije.
Jedini unutarnji legitimitet koji postoji u BiH je mir. Oko toga se još držimo i dobro je da je tako. Oko svega drugog se ne slažemo, jer nemamo osnovni konstitucionalni konsenzus o tome kako će funkcionirati BiH – ističe profesor na Fakultetu političkih znanosti u Banjoj Luci Miloš Šolaja.
Glavni izazov za BiH on vidi u pitanju jesu li njeni stanovnici kolektivizirani u tri nacionalna entiteta i kroz ovakav politički sustav u stanju postići konsenzus o tome kako treba izgledati ustavni i politički sustav BiH.
– Samo tako možemo osigurati stabilnost. Ako se to ne dogodi, imat ćemo stalno međunarodnu zajednicu, čija je uloga takva da ruši unutarnji suverenitet. Ona je vrlo nedosljedna, nekonzekventna, nije korisna u tom smislu i činjenica je da to proizvodi neodgovorne domaće političare koji imaju opravdanje da se kriju iza međunarodne zajednice.
Na kraju imamo i pravno nestabilno društvo i ne možemo osigurati pravnu sigurnost za mnogošto – kaže Šolaja.
Taj temeljni izazov je po njemu ključan, a sve ovo ostalo dnevna su pitanja koja samo na pojedinačnom slučaju pokazuju tu opću kompliciranost i nestabilnost.
– Mislim da upravo zato što je to najveći problem nitko ne želi otvoriti to pitanje, jer mogućnosti su tu različite. Od neke unitarizacije, centralizacije do disolucije. Prema tome, svatko nekako živi u ovom privremenom stanju, ali je činjenica da se jednog dana ta pitanja moraju otvoriti i da to neće moći ovako funkcionirati. Nema EU i eventualno NATO-a s inozemnim organizacijama kao donositeljima odluka. To je unutarnji apsurd koji se mora riješiti – upozorava Šolaja.
Iako su bili najžešći kritičari Daytonskog sporazuma, Srbi u BiH danas su njegovi najveći zagovornici. Inzistiraju na širokoj autonomiji Republike Srpske i nadaju se unutarnjem urušavanju i disoluciji zemlje čim stranci, kako kažu pojedini srpski političari, shvate da je BiH neodrživa.
Bošnjaci, pak, u velikoj većini smatraju da su daytonska rješenja privremena, odnosno da će zbog potrebe stvaranja funkcionalnije države morati doći i do jačanja središnje državne vlasti na štetu entiteta i županija. Pri tome sve više u prvi plan stavljaju i svoju brojčanu nadmoć kao argument za veći utjecaj u vlasti.
Najmalobrojniji narod u BiH, Hrvati, frustrirani su činjenicom da su u neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva naroda koji imaju svoje većinske entitete (Federaciju BiH i Republiku Srpsku) te da im zbog malobrojnosti i Bošnjaci i Srbi, po sadašnjem izbornom sustavu, mogu birati predstavnike u vlasti.
Milan Sitarski, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara, kaže da su ključni problemi i izazovi u BiH vezani uz institucionalno osiguravanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda. I on je skeptičan u pogledu uspostave zajedničkog “državnog” prioriteta ili cilja oko kojeg bi se okupila sva tri konstitutivna naroda u BiH.
– Bojim se da su prioriteti i ciljevi koji prevladavaju unutar različitih konstitutivnih naroda suviše divergentni te smatram da bi takvo stanje svakako trebalo nadići. Kod Bošnjaka je primjetno kolebanje između inzistiranja na utemeljenju BiH kao nacionalne bošnjačke države i primjene “građanskog“ principa “jedan čovjek – jedan glas“ koji bi u suštini doveo također do dominacije brojčano nadmoćnih Bošnjaka nad cijelom državom, dok su suviše slabi, ali ipak sve primjetniji glasovi koji zastupaju puno prepoznavanje Bošnjaka kao nacije i njihovo političko djelovanje unutar BiH u suglasnosti s ostalim konstitutivnim narodima u svim aspektima društvenog i političkog života u kojima je nacionalna pripadnost relevantna.
Takve bi glasove i Hrvati i Srbi morali na najučinkovitiji način podržati, u vlastitom i državnom interesu – kaže Sitarski.
Kod Srba je, ističe, suviše snažno zastupljeno tumačenje BiH kao “dogovorne države“ u kojoj konfederalni elementi prevladavaju nad federalnim, a dijelom su time prikrivene i neke separatističke tendencije.
Hrvati su, smatra Sitarski, spletom povijesnih i institucionalnih okolnosti naprosto “osuđeni“ na stav koji je s aspekta državnog interesa BiH najkonstruktivniji, a koji se temelji na dosljednoj primjeni konsocijacijskih te načela teritorijalnog i neteritorijalnog federalizma. To bi trebao biti prevladavajući stav kod svih segmenata političkih i drugih elita u zemlji, kako bi ona mogla konačno početi neometano funkcionirati kao pluralna demokratska zajednica.
Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu Sead Turčalo upozorava da u Bosni i Hercegovini gotovo uopće ne možemo govoriti o postojanju nekih kratkoročnih problema. To, naravno, ne znači da država nema problema, objašnjava on, već da se svako tehničko pitanje koje bi se moglo riješiti za nekoliko tjedana ili mjeseci transformira u dugoročan politički problem.
– Sve to proizilazi iz osnovnog problema u državi, koji je ujedno ključan dugoročni problem BiH. To je postojanje različitih geopolitičkih vizija o državi među političkim elitama, što jača odsutnost konsenzusa o tome što je funkcionalna država i nastojanje da se BiH delegitimira. Tu trebamo razlikovati problematiziranje ustroja daytonske BiH i nastojanje da se delegitimira BiH kao država koja je postojala i prije potpisivanja Mirovnog sporazuma – smatra Turčalo.
Kako objašnjava, u dominantnoj bošnjačkoj geopolitičkoj viziji ustroj daytonske BiH problematičan je jer je utemeljena na nepravdi i nasilju prema Bošnjacima, a njezin institucionalni i teritorijalni aranžman perpetuira to nasilje. Dominantna hrvatska geopolitička vizija, pak, afirmira etnoteritorijalni princip na kojemu je bazirana daytonska BiH, ali odbacuje strukturu dvaju entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda budući da je u tom uvidu nužno okončati etnoteritorijalno zaokruživanje etničkih skupina.
Turčalo kaže da u srpskoj geopolitičkoj viziji Bosna i Hercegovina, općenito, ne predstavlja ništa više do prostorne kategorije unutar koje je nužno držati status quo i afirmirati entitete kao privremenu unutarnju domovinu koju je nužno transformirati u državu.
Otuda, dodaje on, proizilazi i stalna secesionistička retorika u entitetu Republika Srpska te nastojanje da se konstruira narativ o preddaytonskoj paradržavnoj tvorevini RS kao entitetu koji je unio neki svoj zamišljeni suverenitet u BiH, iako je to naprosto netočno jer nijedan od entiteta nije imao bilo kakav međunarodnopravni subjektivitet i priznanje do potpisivanja Mirovnog sporazuma.
– Te suprotstavljene vizije nužno je prevladati kako bi izašli iz začaranog kruga u kojem svaki izazov postoji samo kao još jedan dodatak tom dugoročnom problemu – kaže Turčalo.
Zbog tako suprotstavljenih vizija o budućnosti BiH, ali stalnog sukobljavanja nacionalnih i entitetskih politika u zemlji, mnogi će reći kako su podjele u BiH danas izraženije nego u prvim godinama poslije rata i da zemlji prijeti svojevrsna “ciprizacija“, gdje će formalno postojati jedna država, ali će u praksi dugoročno funkcionirati dva gotovo potpuno zasebna entiteta.
Milan Sitarski smatra da je, ako se ne provedu barem najvažnije reforme sustava, takvo stanje praktično neizbježno.
– U njemu djelomično već i živimo, premda to nitko još nije proglasio. Jedan od mehanizama kojim bi se daljnje tendencije u tom smjeru barem ublažile predstavljali bi različiti oblici neteritorijalne autonomije po uzoru na belgijske zajednice, flamansku i valonsku, koje su nadležne, uz osiguravanje odgovarajuće zakonske i institucionalne infrastrukture i proračunskih sredstava, za ostvarivanje određenih prava pripadnika ovih naroda na bilo kojem dijelu državnog teritorija – kaže Sitarski.
S druge strane, Turčalo kaže da se priča o opasnosti od ciprizacije Bosne i Hercegovine vrlo često koristi kao predtekst za (etno)federalizaciju. On smatram da bi upravo (etno)federalizacija mogla dovesti do ciprizacije BiH, dakle potpune podjele.
– Taj bi princip uređenja države nužno nastavio ne samo održavati već i jačati postojeću etničku sigurnosnu dilemu, kroz marginalizaciju “konstitutivnih manjina” ondje gdje vladaju “konstitutivne većine”. Osim toga, nastavilo bi se s podrivanjem legitimiteta države kroz njezino onesposobljavanje da donosi odluke od strateške važnosti. Te prakse već imamo u BiH kroz formu entitetskog glasanja.
Usto, i dalje bi se u političkoj retorici strah od druge etničke skupine ili druge federalne jedinice koristio kao forma homogenizacije vlastite etničke skupine. Suštinski, umjesto funkcionalne države imali bismo resurse u rukama onih koji afirmiraju odvajanje kao formu rješavanja disfunkcionalnosti države, koji bi vrlo lako mogli odvesti u ciprizaciju. Naravno, očekujem da će biti značajan broj onih koji će moje protivljenje (etno)federalizaciji i referiranje na “funkcionalnu državu” protumačiti kao neki “većinsko bosansko-bošnjački nacionalizam” – kaže Turčalo.
Osim mira, ono oko čega se manje-više slažu sva tri naroda u BiH jest članstvo u Europskoj uniji. Više od 70 posto građana BiH želi integraciju zemlje u EU i to je jedini strateški cilj koji nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje.
Čini se kako u tom procesu rješenje za BiH vide i u Uniji, koja je u zadnjih godinu dana znatno korigirala svoju politiku, inzistirajući više na provedbi ekonomskih reformi nego političkih o kojima nema unutarnje suglasnosti u BiH. Brža integracija BiH u EU mogla bi stvoriti ambijent u kojem bi se i ključna politička pitanja u BiH brže ili barem lakše rješavala.
– Bez obzira koliko se EU već dugo vremena, a posebno nakon sukoba o načinu rješavanja izbjegličke krize i Brexita, čini kao model kojem su potrebne reforme, mislim da za BiH europske integracije nemaju alternative.
Najjednostavniji razlog je činjenica da je vanjska politika geografična, a da nam bosanskohercegovačka geografija pokazuje da smo okruženi državama koje su članice ili imaju aspiraciju da postanu članicama EU.
Drugi razlog je moja duboka uvjerenost da, bez obzira na česte emotivne ispade k Istoku, stanovnici BiH dijele sustav vrijednosti sa Zapadom. Treće, EU je najuspješniji model supranacionalne suradnje i mirovni projekt koji poznajemo. Biti euroskeptičan jest legitimno, ali se onda mora pokazati što je alternativa – upozorava Turčalo.
>> Dodik veleposlanika Austrije nazvao smotanim, on mu uzvratio da je uličar