Bijeg iz Sirije u Libanon: Kako sam ranjen preživio

U bolničkoj sobi u Tripoliju potpuno su nerazdvojni. Dok on leži u bolničkoj postelji, ona sjedi kraj njega i razgovara s njime, nasmijava ga. Pokraj njegova kreveta, na podu, mali je madrac na kojem ona spava. Ona je Qhorqha, 43-godišnja vlasnica butika vjenčanica iz Homsa koja je za njime, 28-godišnjim ljekarnikom Abedom došla u Libanon u Tripoli nakon što je, ranjen u jednom granatiranju, uspio pobjeći.

Medicinski tim

A prije samo mjesec dana uopće se nisu poznavali. Bili su tek prijatelji na Facebooku i to sasvim slučajno jer ona je bila majka jedne njegove drage prijateljice. U tih mjesec dana Abed se sam brinuo o drugim ranjenicima u istoj bolnici ispred koje je ranjen. Do početka rata u Homsu vodio je svoju malu ljekarnu zadovoljan životom u Siriji. Homs je tada potpuno okupiran i svakodnevno gađan. Ranjenih je bilo posvuda.

Abed se tada odlučuje priključiti medicinskom timu u improviziranoj bolnici gdje je, prepričava mi, bilo tek sedam liječnika i 15 medicinskih sestara. Tek jedan od njih bio je kirurg, ostali su bili specijalisti za srčane bolesti, ginekologinja, zubar i slično.

Čitala statuse

– Imali smo jako malo potrebnih lijekova. Moju radnju cijelu smo opustošili, pokupili iz prave, razrušene bolnice sve zavoje, infuzije i ostalo. Nije nas bilo ni približno dovoljno za sve ranjenike koji su dolazili svako malo, ali smo se potpuno davali njima – prepričava Abed o vremenu kada se uspio i upoznati s Qhorqhom.

Ona je na Facebooku čitala njegove statuse i shvatila u kakvu se kaosu nalazi. Pitala ga je treba li pomoć i došla pomoći u bolnicu. Tog jutra, 5. veljače, Abedu je počinjala smjena te je od pet ujutro pripremao salu za operaciju znajući da će i tog dana mnogo ranjenika doći do njih.

Nije ni slutio da salu priprema za – sebe.

– Oko šest ujutro počelo je granatiranje, a već 45 minuta poslije stigli su prvi ranjenici. Izletio sam ispred bolnice da pomognem ljudima kada je pala granata pred bolnicu. Osjetio sam da sam pogođen, a tada sam vidio nogu potpuno u krvi – prepričava Abed dok Qhorqha sjedi kraj njega i dodaje da je od te granate poginulo četvero ljudi, a četvero je ranjeno. Abeda su smjestili na ženski odjel jer je u međuvremenu za njim raspisana tjeralica i znali su da ga se traži jer se smatra da je pomagao pobunjenicima. U bolnici je bio sedam dana kada ga je kirurg, čovjek s kojim je pomogao mnogima u tih mjesec dana, zamolio da ode jer će vojska sigurno upasti i ponovno ga tražiti.

Nasmijava bolesne

Qhorqha se tada odlučuje za suludi plan – bijeg u Libanon. U međuvremenu su i njoj uletjeli u kuću i pregledali je. No oni su već bili u susjednom selu gdje su se skrivali pet dana tražeći idealno vrijeme za nastavak bijega. Noga mu je bila u gipsu, ali ga je jako boljela. Bila je potrebna još jedna operacija. Nakon pet dana krenuli su do granice kroz polja i makadame u njegovoj daciji. Kada su došli do granice, Abed je platio jednom čovjeku da ga prebaci preko granice. Qhorqha se odlučila vratiti natrag i tu su se rastali.

– Skoro mjesec dana zatim dobila sam preko rođakinje njegovu poruku da je živ i da je u bolnici. U međuvremenu sam pomagala u bolnici skrivajući se od vojske. Nekoliko dana potom odlučila sam ga posjetiti, što sam i učinila – govori Qhorqha.

Uspjela je u svom naumu i tada je ostala tjedan dana s njime.

– Tada sam shvatio da mi je ona više od prijateljice, možda i više od sestre – dodaje Abed na arapskom što mi Qhorqha, susprežući suze, prevodi sa smiješkom.

Nakon tjedan dana dogovorili su se da Qhorqha ponovno ode pomagati ranjenicima u drugim gradovima. No, kada je došla do granice, odlučila se ipak vratiti njemu. Okrenula se i otišla u sobu gdje danas spava na malom madracu. Osim Abedu, pomaže i drugim ranjenicima družeći se s njima dok Abed spava. Stalno ih bodri i nasmijava u što sam se uvjerio kada sam je susreo u drugoj sobi gdje je nasmijavala dva ranjenika.

Tko zna znaju li oni da je sve bilo zbog Facebooka i njezina sada velikog prijatelja Abeda.