Bijeg liječnika iz medicine u politiku put je bez povratka

Za razliku od Lijepe naše, u kojoj je – zbog sustavnog osiromašenja zdravstva – privremena ili trajna emigracija liječnika iz zdravstva u politiku, emigraciju ili privatni biznis u pravilu skok s gladnoga staroga magarca na sitoga konja, u Americi je odluka doktora da napusti medicinu i počne se baviti politikom skok s rasnog pastuha na isluženog, prezira, pa i sažaljenja vrijednog tovara.

Napuštanje liječničkog zvanja zbog iracionalnog, sirenskog zova politike – koja i ovdje u Americi privlači silnu medijsku pažnju i donosi „čisti“ koruptivni novac (mnogi su oblici podmićivanja naprosto zakoniti: o tome u nekoj novoj e-priči) i moć upravljanja ljudskim sudbinama – za ovdašnje doktore donosi formalni (!) financijski gubitak. Naime, prema posljednjim podacima (za 2012.), prosječna je godišnja bruto plaća liječnika opće prakse oko 200.000 dolara, a liječnika specijalista 355.000 dolara. Velike kirurške zvijezde i liječnici tv zvijezde zarađuju znatno više, često više od milijun dolara, a rijetki među njima i desetak milijuna. A najbolje plaćeni američki političari (ako izuzmemo predsjednika Baracka Obamu, čija je plaća 400.000 dolara, uz neoporezivi dodatak od još 50.000 dolara; potpredsjednik Amerike zarađuje 230.700 dolara) zarađuju znatno manje: kongresnici i senatori zarađuju 174.000 dolara...

Gubitak javnog poštovanja

Napuštanje medicinskog poziva Amerikancima donosi i druge statusne i emocionalne gubitke. Daleko najveći je gubitak javnog poštovanja, kolektivnog povjerenja i osobne zahvalnosti pacijenata i njihovih najbližih koje svugdje u svijetu, pa i u Americi, ljudi osjećaju prema liječnicima. Podaci pokazuju: još i više prema medicinskim sestrama! Godišnja „Anketa o strukovnoj iskrenosti i etici“, koju sustavno provodi najuglednija ovdašnja i svjetska agencija Gallup, pokazuje da medicinski doktori uživaju sedam puta (!) veće javno povjerenje i poštovanje od političara, članova Kongresa. Štoviše, i njihovi kolege stomatolozi uživaju pet puta veće poštovanje nego kongresni političari, a psihijatri i kiropraktičari četiri puta (vidi grafikon).

Upravo zbog tog emocionalnog gubitka, za liječnike koji biraju medicinu kao životni poziv, emigracija iz medicine, posebno kliničke medicine, u Americi je neka vrsta metaforičkog moralnog samoubojstva.Liječnici odmetnici, nadripolitičari, često su stoga predmet javne kritike, poruge, ali i skrivene zavisti – ako uspiju u politici – svojih klinički uspješnijih kolega.

Najnoviji je primjer niz poruga kojom je njujorški infektolog, pulmolog, ekspert za bolničke zaraze, ali i kolumnist the New York Timesa i Slate Magazina, dr. Kent Sepkowitz u članku „Zašto od doktora nastaju ludi političari“ počastio dvojicu bivših kolega: „Što je to zajedničko senatoru Tomu Coburnu i gotovosenatoru Randu Paulu? Mislim, uz to što su obojica naprasiti prema ljudima koji ne žele šutjeti. Obojica su doktori! Medicinski poziv (profesija), nekad poznat po tome što je privlačio intelektualno znatiželjne sanjare koji su željeli spasiti svijet ili, u najmanju ruku, studente koje su mogli slistiti standardizirane prijamne testove, danas je postao magnet za posebnu vrstu veleluđaka: doktora senatora, zbunjujućeg spoja djetinjaste sebičnosti, kaubojskog graničarskog integriteta i sirovih strasti maskiranih u vulgarni govor.“ Zbog svega toga, emigracija doktora iz zdravstva i s medicinskih fakulteta u politiku nije u Americi masovna pojava (trenutačno je u Kongresu i Senatu 20 bivših liječnika), posebice jer liječnici znaju da je to najčešće put bez povratka: brzi znanstveni, stručni i tehnološki napredak kliničke medicine u nekoliko godina dovede liječnička znanja u stanje zastare i zahrđalosti.

Malobrojnoj skupini liječnika otpadnika emigranata vjerojatno će uskoro pripasti i vrlo izgledni republikanski kandidat za predsjednika SAD-a na izborima 2016. dr. Benjamin Solomon “Ben” Carson, Sr., ugledni i slavni američki dječji neurokirurg (rođen 1951.). Bio je ravnatelj pedijatrijske neurokirurgije u jednoj od najboljih bolnica u svijetu: Johns Hopkins, u Baltimoreu, u državi Maryland. Bio je i kirurški inovator koji je pažnju masovnih medija i svjetsku slavu stekao nakon što je uspješno kirurški odvojio jednojajčane njemačke sijamske blizanke Leu i Tabeu, spojene tjemenima. Američki republikanci mogli bi mu pružiti nominacijsku šansu jer se zalaže za tradicionalne američke vrijednosti i institucije – privatno vlasništvo, male poreze i malu državu, tradicionalni brak, vjeru u dragoga Boga, slobodu izražavanja misli i uvjerenja, a i veliki je protivnik politički korektnog govora, pa i istospolnih brakova – a boja kože može na njegovu stranu privući značajni broj afro-američkih glasača iz demokratskog političkog „zviježđa“.

Nikad kraja politizaciji liječnika

Usto, na ovogodišnjem Molitvenom doručku Baracka Obame održao je glavni govor kojim je fascinirao nazočne, posebno tradicionaliste i republikance, jer je izravno, u nazočnosti predsjednika, kritizirao njegovu javnozdravstvenu reformu, čime je pokazao zavidnu drskost, ako ne i vodstvenu sposobnost. Taj ga je govor i lansirao u uski krug potencijalnih republikanskih predsjedničkih kandidata.

U Lijepoj našoj, politizaciji liječnika zasad se ne nazire se kraj. Štoviše, što stanje u zdravstvu bude gore, to će poticaj liječnicima da napuste zdravstvo i iz njega bježe glavom bez obzira biti veći.

Sudeći prema istinitim pričama i medijskim legendama hrvatskih novinara, pred nama je novi val invazije doktora na politiku. Tek što je ugledni gastroenterolog dr. Milan Kujundžić utemeljio Hrvatsku zoru, podjednako viđeni, rječiti okoslov (okulist, oftalmolog), moj student i prijatelj, dr. Nikica Gabrić odlučan je za izgradnju Novoga puta. Ako sklope koaliciju, šali se moj sin Bartol, slogan im može biti: Novim putem do Hrvatske zore!

Konačno, neki novinari spekuliraju da će, na valu velikog zanosa uzrokovanog pobjedom na narodnom referendumu o definiciji braka, „crkveni krugovi“, predvođeni Opusom dei, uspjeti osokoliti dr. Željku Markić da se 2015. upusti u predsjedničku trku sa sadašnjim predsjednikom Republike, deklarirano bezbožnim dr. Ivom Josipovićem. Time se samo nastavlja relativno duga povijest „medikalizacije“ hrvatske politike.

Prvi doktorski val stigao je u Lijepu našu potkraj XX. stoljeća, u osvit rađanja demokracije i tijekom Domovinskoga rata kojem su liječnici dali veliki obol. Stigao je uglavnom s desnoga, domoljubnog centra, iz HDZ-a: Ivo Prodan, Andrija Hebrang, Frane Vinko Golem, Zdenko Škrabalo, Ivica Kostović, Mate Granić, Ivić Pašalić, Drago Štambuk, Slobodan Lang, Juraj Njavro, Gordana Bosanac, Branimir Jakšić, Ana Stavljenić-Rukavina, Zvonimir Kusić, Dragan Primorac, Goran Dodik, Darko Milinović, Marijan Mlinarić, Ivan Bagarić, Karmela Caparin, Ruža Lelić, Andro Vlahušić i mnogi drugi.

Drugi doktorski val također nije donio punu političku i ideologijsku ravnotežu (i u Americi odnos je političkih doktora oko 4:1 u korist republikanaca), jer je priljev liječnika u politiku s ljevice (Miljenko Dorić, Rajko Ostojić, Mirando Mrsić, Željko Jovanović, pa i, iz drugog plana, Sanja Musić-Milanović) još uvijek skroman u odnosu na najezdu zdesna (Marko Turić, Domagoj Milošević, Drago Prgomet, Milan Kujundžić, Darko Milinović, Kajo Bučan, Željko Reiner, Mario Zubović, Vladimir Šišljagić, Dinko Burić, Boro Grubišić, Dujomir Duje Marasović, Vojislav Voja Stanimirović i drugi).

Što će nam dobroga u ekonomskom i egzistencijalnom smislu donijeti treći doktorski val koji, zasad, predvode dr. Nikica Gabrić, dr. Milan Kujundžić i dr. Željka Markić, sam Bog zna. Već na temelju prvih javnih ukazanja Hrvatske zore i Novoga puta nije bilo teško uočiti brojne doktorske „nove zore“ koje traže „novi put“. Novinari me često, kao medicinskog sociologa i zdravstvenog ekonomista, pitaju za mišljenje o tome zašto se „puno“ ili čak „previše“ liječnika kod nas bavi politikom.

Evo mog odgovora na to za svakoga, a posebice za pacijente koji mjesecima čame po čekaonicama i „vise“ na listama čekanja, zanimljivo pitanje.

Ako prihvatimo teško osporivu činjenicu da su i liječnici ljudi (iako je tu „činjenicu“, kad su u pitanju, primjerice, Josef Mengele, Radovan Karadžić, pa i Jovan Rašković i „zubar“ Milan Babić, teško dokazati), lakše ćemo objasniti – također neospornu – činjenicu da i liječnicima nije strano sve ono što je ljudsko. Nije im stoga strana ni politika, iako je ona svugdje, pa i u Hrvatskoj, odavno izgubila ljudsko, a dobila ljudoždersko, lice.

”Poziv” ili “profesija”

Bilo je mnogo liječnika koji su vlastiti narod, pa i čovječanstvo, zadužili učinjenim općim dobrom i umjetničkim bogatstvom izvan medicine, kao veliki pisci i/ili pjesnici: Mihail Bulgakov, Sir Arthur Conan Doyle, François Rabelais, Stanisław Lem, Friedrich von Schiller, John Keats i stotine drugih.

Bilo je i onih liječnika koji su vlastitu profesiju osramotili zlim djelima i naslijeđem: genocidni ratni zločinci (Karl Brandt, Josef Mengele i Radovan Karadžić), serijski ubojice (George Chapman, Herman Webster Mudgett, Jeffrey MacDonald, Harold Shipman) i brojni “obični” kriminalci.

Postoje i liječnici čije naslijeđe izaziva stalne kontroverze i sporove: Salvador Allende, François Duvalier, Che Guevara, Georges Clemenceau, David Owen itd. A valja, jer pišem iz Amerike, svakako spomenuti i najslavnijeg američkog sušičavog zubara, kockara, ljubavnika i revolveraša s klasičnog Divljeg zapada Johna Henryja “Docka” Hollidaya.

Ipak, da bi netko napustio omiljeno i cijenjeno zanimanje, za koje se školovao 12 ili čak 16 godina (šest godina fakulteta + staž + specijalizacija + supspecijalizacija) uime omraženoga i prezrenoga političkog zanata, motivi moraju biti doista opipljivi i snažni.

Altruističke motive „služenja narodu“, zemlji i „općemu dobru“ nipošto ne treba isključiti, posebice u dramatičnim vremenima rata, teških ekonomskih nevolja i različitih prirodnih i ljudskih katastrofa i kataklizmi. Međutim, to u pravilu nisu jedini, pa ni ključni motivi i razlozi za napuštanje liječničkog POZIVA. Naime, pojam „poziv“ ili „profesija“ bitno se razlikuju od običnih zanimanja po tome što ga pojedinac u načelu izabire kao životno zanimanje. Zato je malo zanimanja koja se mogu nazvati POZIVIMA: liječnici, svećenici, sudci, odvjetnici, najviši vojni časnici, učitelji, profesori, u stanovitoj mjeri to mogu biti i pisci, novinari, pa i medicinske i časne sestre.

Današnja migracija liječnika u politiku razlikuje se od one u doba stvaranja hrvatske države, neposredne ratne opasnosti i rata. U to doba, mogu to kazati iz osobnog iskustva, jer sam brojne kolege nagovorio da rade za državu, domoljubni motivi i sposobnost liječnika na donošenje rizičnih odluka (kliničkih, a zatim i političkih) bili su ključni, a često i jedini razlozi.

Danas, kad se sredstva za zdravstvo, pa i primanja liječnika u javnom sektoru, stalno smanjuju, liječnici u medicini i zdravstvu brzo „sagorijevaju“; znaju da je teško biti liječnik, pa u nekom času pomisle da je znatno lakše biti političar: rizici od pogrešaka su manji, primanja i publicitet, ali i MOĆ veći.

Konačno, ostaje pitanje: Kakvi su liječnici političari? Ili: Po čemu se liječnici političari razlikuju od ostalih profesionalaca koji napuštaju vlastite pozive – ekonomista, pravnika, filozofa, povjesničar, trgovaca ili bankara – da bi se bavili politikom?

Ako bismo željeli tražiti neke srodnosti ili istovjetnosti u retorici, manirama, postupcima i odlukama političara bivših doktora, onda se može kazati da one postoje i da su najčešće posljedica onoga što mi u medicinskoj sociologiji nazivamo liječničkom sviješću ili svjetonazorom: uvjerenje liječnika kako u onom što govornici engleskog jezika nazivaju „bijelim lažima“ (white lies), a što bismo mi mogli nazvati bezazlenim, neopasnim, dobrodušnim ili dobronamjernim lažima, nema ničega neobičnog i neetičnog. Mnogi liječnici iskreno vjeruju kako su „bijele laži“ etički opravdane i terapijski korisne!

Iz vlastitog kliničkog iskustva znaju da pacijenta, čak i onog za kojeg znaju da je neizlječivo bolestan i da će sigurno uskoro umrijeti, ne smiju lišiti nade u produljenje života, pa i čudesno izlječenje koje se, istina je, doista zna dogoditi.Među hrvatskim liječnicima političarima najviše je problema s „bijelim lažima“ – u korist preživljavanja i zdravlja vlastite stranke – imao dr. Andrija Hebrang.

Hebrangove “bijele laži”

Kad su ga, u više navrata, novinari uhvatili u laži, pritisnut snagom argumenta, uz osmijeh se pokušao ovako braniti: „Ja nikad ne lažem. Samo povremeno govorim neistinu. To je puno pristojnije.“ Razliku između laži i neistine ovako je objašnjavao: „Laž je kad netko zna da ne govori istinu. A neistina je kad netko laže, ali toga nije svjestan.“ Novinarima sklonim senzacionalizmu najviše se, izgleda, dopala ova njegova sentencija o vlastitoj i tuđim lažima: „Stazić laže da ja lažem da je Sanader lagao.“ 

Ozbiljna znanstvena istraživanja pokazuju da liječnici doista često izgovaraju „bijele laži“ svojim pacijentima, ali da to ne čine samo zato što misle da bi puna istina njihova pacijenta „ubila“ već i zbog vlastite zaštite: od pravosudnih progona, negativnog publiciteta i gubitka liječničkog ugleda.

Veliko istraživanje koje je na uzorku od 1900 liječnika iz cijele Amerike provela profesorica s Harvarda dr. Lisa Iezzoni potvrdilo je paradoks: čak 55% njenih ispitanika, pripadnika poziva „kojem se najviše vjeruje“, izjavilo je da je u prethodnoj godini, govoreći pacijentu pretjeralo u optimizmu na koji nije upućivala povijest bolesti. Štoviše, 10% ispitanika je izjavilo da je pacijentima iznijelo nešto „što nije bila istina“. Isto je istraživanje pokazalo da oko 33% liječnika smatra kako eventualne pogreške pri liječenju ne treba priznati pacijentu, a oko 40% da pacijentu ne treba dati obavijest o povezanosti liječnika s nekom farmaceutskom tvrtkom čije lijekove propisuje.

Kad, dakle, i ako vidite liječnike ministre (trenutačno su to dr. Rajko Ostojić, dr. Željko Jovanović i dr. Mirando Mrsić) ili liječnike zastupnike (takvih je mnoštvo) da „nešto muljaju“, pa i otvoreno i drsko, uz osmijeh, lažu, kao olakotnu okolnost morate im uzeti u obzir to što oni vjerojatno iskreno vjeruju da to čine zbog vaše i naše – koristi. Liječnici su, usto, generatori optimizma. Najdirljiviji, ali i najtragikomičniji, oblik optimizma, možda i u cijeloj europskoj povijesti, nedavno je u Saboru pokazao bivši klinički imunolog, sadašnji ministar dr. Mirando Mrsić.

Objašnjavajući zašto je ove godine potrebno ozakoniti kasniji odlazak u mirovinu 2038., kazao je: „Treba pogledati što će se događati na tržištu rada (1. siječnja 2038. godine). Na tržištu rada bit će otvoreno više od 370 tisuća radnih mjesta tamo 2040. i 2050., a nama će trebati, ako ne napravimo pomake i u dužem ostanku u radnom odnosu, dužem odlasku u mirovinu, dakle produženjem dobi za odlazak u mirovinu, 370 tisuća novih radnika u Hrvatskoj.“

U zemlji u kojoj trenutačno posao traži i ne može naći 360.000 ljudi govoriti o otvaranju 370.000 novih radnih mjesta u 2040. ili 2050. godini djeluje kao neki crni humor iz slavne komedije Borat: “Učenje o američka kultura za boljitak veličanstvene države Kazahstan”.

Iako su liječnici političari ponekad skloni bijelim lažima, bombastičnim, pa i uvredljivim izjavama i saborskim svađama (Duje Marasović, Dinko Burić), a neki vole posjećivati satrapske grobove (nakon što je svojedobno turistički obišao grobove Pavelića i Franca u Španjolskoj, predsjednik Hrvatske zore nedavno je javno najavio da bi rado otišao i na Titov grob u beogradsku Kuću cvijeća), liječnici nisu nipošto lošiji političari od, primjerice, pravnika, politologa, ekonomista ili bivših sindikalnih lidera. Bar kad je Lijepa naša u pitanju. Štoviše, šteta koju oni mogu nanijeti politici, pa i narodu, mnogo je manja od štete koju ulaskom u politiku nanose sebi.

Da je tome tako, pokazala je nedavna priča o tome da je na zidu KBC-a u Splitu više od deset godina bila obješena fotografija nekad vrlo uglednog splitskog liječnika dr. Jakše Račića, utemeljitelja radiologije u gradu pod Marjanom.

Nevolja za uglednog radiologa prof. dr. Stipana Jonjića, koji je donio odluku da starijeg kolegu počasti spomen-fotografijom, za sadašnjeg stečajnog upravitelja KBC-a dr. Kolju Poljaka, ali i za bivšega ravnatelja dr. Dujomira Marasovića, nastala je nakon što je novinar Ivica Marković na „dojavu“ jednog ojađenog pacijenta, usto i hrvatskog branitelja, objavio članak s podatkom da zlosretni doktor nije samo utemeljio dalmatinsku rendgenologiju, bio vlasnik prvog sanatorija na Balkanu i zaslužni gradonačelnik Splita, već da je bio – od veljače 1943. do stravične smrti (na kućnom su ga pragu noževima sasjekla dvojica skojevaca, pa je skončao u bolnici nekoliko dana kasnije) – povjerenik Dragoljuba Draže Mihailovića za „vascelu“ Dalmaciju. Štoviše, uime Draže bio je zadužen za veze sa zloglasnom koljačkom četničkom Dinarskom divizijom. Vrlo skeptičan spram političkog dometa svojih kolega liječnika bio je i slavni američki mikrobiolog, eksperimentalni patolog, ekolog (pripisuje mu se maksima „Misli globalno, djeluj lokalno!“) i poznati pisac francuskog podrijetla René Jules Dubos. U kultnoj i na hrvatski prevedenoj knjizi Čudesno zdravlje (bolji bi naslov bio Priviđenje zdravlja) napisao je kako Napoleonove riječi namijenjene mudroslovima i namigušama (koketama) vrijede za liječnike: „Isplati ih se vidjeti, isplati se s njima porazgovarati, ali uglavnom ne bi bilo mudro da među njima odabereš ženu ili ministra u vladi.“ Kad gledam tako oskudne političke rezultate i bijelolažne poruke liječničkog trojca bez kormilara Jovanović-Mrsić-Ostojić, teško mi je ne složiti se s Dubosom.

>>Većina hrvatskih političara, nažalost, nema elementarnu osjećajnu inteligenciju!