Bijeg od gravitacije

Bez nje ne bismo mogli odložiti čašu na stol niti se zavaliti u naslonjač. Zato je volimo. Ali opet – sputava nas kada želimo poletjeti. No, antigravitacijska tehnologija u bliskoj bi budućnosti mogla to promijeniti. Znanstvenici već razmatraju mogućnost stvaranja bezinercijskog pogona za svemirske brodove.

Inercija je težnja tijela u pokretu da se nastavi kretati u istome smjeru, odnosno težnja tijela koje miruje da ostane na kauču. Gravitaciju i inerciju nekako moramo savladati želimo li da svemirski brodovi mogu izvoditi trikove iz SF-filmova.

I ne samo iz filmova: svjedoci, uključujući i pilote avionskih kompanija, opisivali su NLO-e koji naglo skreću pod oštrim kutom ne smanjujući brzinu ili ubrzavaju od lebdenja u mjestu do golemih brzina. Da bi pretpostavljeni putnici u tim letjelicama preživjeli iznenadne promjene lokacije, treba poništiti ili manipulirati inercijom u objektu i oko njega. To bi praktično predstavljalo kontrolirano gravitacijsko polje.

Prije nekoliko godina Physical Review, ugledni časopis za fiziku, objavio je članak B. Haischa, A. Ruede i H. E. Puthoffa s teorijom o inerciji. Oni upozoravaju na poznatu činjenicu da prazan prostor nije prazan; on vrije kvantnim fluktuacijama elektromagnetske energije nulte točke. No, trojica fizičara sugeriraju da upravo interakcija s tim poljem nulte točke uzrokuje i inerciju i gravitaciju.
Ako shvatimo tu interakciju, možemo li otići do zvijezda? Nedavno je dr. Hal Puthoff u znanstvenom magazinu Ad Astra pisao o svemirskom vakuumu kao o energetskom spremniku, s energetskim gustoćama jednako jakim kao kod nuklearne energije ili većim. Kad bi se polje nulte točke moglo crpiti za praktičnu upotrebu, ono bi – svugdje u svim galaksijama – pružalo energiju za svemirsku propulziju.

Na koji bi to način moglo postizati? Puthoff citira rad svojih kolega, Haischa iz Lockheeda i Ruede iz Državnog sveučilišta Kalifornija, s dr. Danielom Coleom iz IBM-a. Spominje izvještaj Vojnog zrakoplovstva SAD-a u kojemu se govori o mogućnosti upotrebe pristupa supkozmičkih zraka za ubrzavanje protona u kriogeno ohlađenoj, beskolizijskoj vakuumskoj zamci i time dobivanja energije iz vakuumskih fluktuacija.
Bit svega je, objašnjava Puthoff, u tomu da znanstveni pokusi pokazuju da ljudska tehnologija može utjecati na vakuumske fluktuacije. To vodi do ideje da bismo mogli mijenjati gravitacijske i inercijske mase.

Puthoff ističe da su sve do danas prihvaćene teorije promatrale samo učinke gravitacije i inercije, umjesto izvora ovih fundamentalnih sila. Napominje da je prvi znanstvenik koji je natuknuo da bi gravitacija i inercija mogle biti ukorijenjene u temeljnim vakuumskim fluktuacijama bio ruski disident Andrej Saharov u jednoj studiji iz 1967.

Još prije samo 30 godina NASA nije bila toliko otvorena za nekonvencionalne ideje kao danas. 1970-ih je NASA-in savjetnik, pokojni dr. Rolf Schaffranke, morao pisati pod pseudonimom Rho Sigma. Rezultat je bila nevelika knjiga pod naslovom Eterska tehnologija, u kojoj je iznio priču o Johnu Searlu, kao i priču o T. Townsendu Brownu, čiji su pokusi upozoravali na mogućnost poništavanja gravitacije.

NASA je prije nekoliko godina pokrenula revolucionarni propulzijski laboratorij s timom okupljenim oko Marca G. Millisa. Millis, iz Tehničkog odjela za svemirske pogone NASA-ina istraživačkog centra Lewis u Clevelandu, napisao je stručni rad o novim teorijama koje sugeriraju da su gravitacijske i inercijske sile izazvane interakcijama s elektromagnetskim fluktuacijama u vakuumu. Također, napravljene su studije u kojima se spominju eksperimentalni rezultati učinaka koji djeluju na masu i teorija koje upozoravaju na mogućnost warp pogona, kaže Millis.

Uz pojavljivanje takvih novih mogućnosti možda je vrijeme da se ponovno razmotre ideje o stvaranju vizionarskog svemirskog pogona. Svemirski pogon pokretao bi savršen svemirski brod, mogao bi koristiti fundamentalna svojstva materije i prostora vremena, bez potrebe da nose i izbacuju eksplozivno gorivo.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća pojedinci koji su radili bez institucijskog financiranja također su, čini se, ostvarili napretke u području antigravitacije: David Hamel iz Kanade, T. Townsend Brown iz SAD-a i John Searl iz Engleske. Brown je imao fakultetsko obrazovanje i povremeno je bio jednom nogom na vratima vojske, ali Hamel i Searl su posve izvan mainstreama. John R. R. Searl izumio je tzv. generator Searlova učinka (Searl Effect Generator – SEG) za koji tvrdi da je pokretao leteće diskove. Ne male frizbije, nego modele koji su mogli ozbiljno oštetiti bilo koji zrakoplov da su na njega slučajno naletjeli. Međutim, njegova namjera nije bila da bilo što pošalje u zrak; on je samo želio proizvesti energiju. Searl je 1952. navodno izradio rotirajući SEG od 4,3 m koji je stvarao iznimno visok napon. Umjesto da gubi brzinu, SEG je ubrzavao ionizirajući zrak oko sebe. Odvojio se od svih veza s tlom i nestao na nebu. David Hamel je protekla dva desetljeća izrađivao pokusne uređaje koji sadrže magnete, s neočekivanim rezultatima. Recimo, Hamel je izradio model svoga stroja veličine 2,4 m na skelama u vlastitome dvorištu. Kada ga je jedne noći pokrenuo, stroj je oko sebe stvorio šarenu ionizacijsku auru. Na Hamelov užas, poletio je u zrak, dižući se sve više i više, i odjurio iz vida prema Tihom oceanu. Hamel se nije radovao, već je bio potišten što je njegova investicija u magnete odletjela. Umro je 2007. ne dovršivši posao.