Bila je najmanja beba u Hrvatskoj, sad je živo srebro

Dok hrvatska javnost prati borbu za život maloga Luke, rođenoga u Zagrebu u 22. tjednu trudnoće sa samo 600 grama, roditeljima je sigurno veliko ohrabrenje kada se prisjete sličnog događaja prije 22 mjeseca. Tada je u osječkom rodilištu Kata Šimetić iz Ivankova kod Vinkovaca u 25. mjesecu trudnoće rodila kćer Luciju, djevojčicu koja je danas živahna i radoznala iako je prošla muke koje danas proživljava Luka. U bolnicama u Osijeku i Zagrebu provela je pet mjeseci, a u inkubatoru na respiratoru tri mjeseca i četiri dana, kako je točno izračunala njezina majka Kata.

Kada smo je nazvali, na mobitel se javio mlađi sin, 14-godišnji Matej, i kazao kako će mama biti kod kuće poslije 13.30 sati, a na upit kako je sestrica, odgovorio je tipično za tinejdžera njegove dobi: – Zločesta je!

To nam je bio najbolji znak da je Lucija dobro i da su sve muke koje je proživjela iza nje, ali i iza njezinih roditelja. Trudnoća je, prisjeća se mama Kata, prolazila normalno uz stalni nadzor ginekologinje u vinkovačkoj Općoj bolnici dr. Zdenke Japundžić iako je bilo naznaka da s plodom nije sve u najboljem redu. Ali nikada nije pomislila na pobačaj jer je vjerovala da će sve biti kako treba. I danas zna da je ispravno postupila.

Pluća su joj bila – zametak

– Nije bilo trudova, samo sam ostala bez plodne vode, pa su me odvezli u vinkovačku bolnicu i tu sam provela jedan dan i noć prije nego što su me prevezli u osječku bolnicu. Luciju sam rodila 29. svibnja 2009. Bila je tako malena, kao najmanje biće na svijetu. Budući da se ranije rodila, u 25. tjednu trudnoće, odmah su je smjestili u inkubator i priključili na respirator, a već isti dan prevezena je u Zagreb, u Zavod za neonatologiju bolnice Rebro. Kada se rodila, imala je 650 grama i bila je dugačka 31 centimetar i stalno sam se čudila kako dijete može biti tako maleno jer sam u trudnoći mnogo čitala o tome. Prvo mi je palo na pamet da bi Lucija mogla biti najmanja beba u Hrvatskoj. Bila je na aparatima jer organi još nisu bili posve razvijeni. Prije porođaja, a rođena je carskim rezom, dobivala sam u trbuh injekcije za ubrzan razvoj pluća jer su bila tek u zametku – priča Kata Šimetić dok se igra s Lucijom, koja je, kako kaže, živo srebro.

Najbolje i najveselije društvo su joj starija braća Domagoj (16) i Matej, a kada tata Mirko nije na putu, ne izlazi mu iz naručja. Kata je kratko vrijeme radila, ali je vidjela da je potrebna suprugu i djeci, a u kući ima i te kako puno posla. Suprug je nedavno dobio otkaz u privatnoj građevinskoj firmi pa mu je traženje posla glavna preokupacija.

– U početku nam je bilo jako teško, ali izdržali smo jer smo vjerovali da će biti dobro. Molili smo se Bogu i on je naše molbe uslišio. Zato redovito hodočastimo u Međugorje, a i Lucija je jednom bila s nama. Bila je presretna tamo. Poručila bih roditeljima koji se nađu u sličnoj situaciji da ne klonu duhom i da vjeruju da će biti sve dobro jer ako u nešto čvrsto vjeruju, tako će i biti. Mi smo imali veliku sreću jer je Bog htio da Lucija bude dobro – uvjerena je Kata.

Pokazuje brojne fotografije, među kojima i one s krštenja male Lucije u osječkoj bolnici. Lucija je krštena 23. kolovoza dok je još bila u inkubatoru i na respiratoru pa je svećenik pružio ruke kroz otvore na inkubatoru kako bi glavicu blago polio svetom vodicom i krstio je. To mu je sigurno bilo najneobičnije krštenje u životu. Svaki put kada dođe u posjet rodbini u Slavoniju, časna sestra Anđela, koja je njegovala Luciju dok je bila u inkubatoru na Rebru, navrati i u Ivankovo k Luciji, svojoj najmanjoj pacijentici, a u razigranoj djevojčici teško može prepoznati malo biće za koje su svi strahovali i koje nije imalo snage čak ni samo disati, dok jednog dana sama nije skinula masku i na iznenađenje liječnika počela disati svojim plućima.

Voćni jogurt – mljac!

– Lucija sada ima osam kilograma i visoka je 79 centimetara – sretna je mama Kata. Priznaje da su neko vrijeme svi u kući bili opsjednuti mjerenjem, ali više nisu.

– Da napreduje, vidi se iz dana u dan. Svi to zamjećujemo. Kada se sjetim što je sve preživjela, da smo morali čekati da ima 1340 grama kako bi mogla na operaciju srca, a nedugo potom i očiju, potom strah hoće li normalno čuti i vidjeti jer djeca koja dulje budu u inkubatoru imaju te nedostatke. Strahovali smo da ne dobije upalu pluća, što bi za njezin slabašni organizam moglo biti kobno. Na sreću, lani je imala samo jednom bronhitis, a ove zime slabiju prehladu, kao i sva djeca. Ona je pravi fenomen – ponosi se svojom djevojčicom mama Kata. Lucija je imala samo 2570 grama kada je došla iz bolnice. Od tada, kako kaže mama, stalno napreduje, iako nikada nije bila na prsima, već se hranila iz bočice.

– Jede sve što i ostala djeca, igra se s njima, samo što je sitnija. U početku smo odlazili na kontrolu svaka tri tjedna, pa svakih mjesec dana, a sada na pregled moramo nakon šest mjeseci. Upravo sam danas dogovorila termin. Kad je vidim ovako živahnu, a ni sekunde nema mira, sjetim se riječi koje sam prvo čula nakon narkoze. Netko od liječnika rekao je: “Jeste li čuli ovu malu? Tako je sitna, a žilava”. A kada ju je suprug prvi put vidio prošlo mu je usnama: “Tako je sitna i lijepa” – pamti Kata. Luciji je omiljena zabava gledanje televizijskih reklama, a omiljeno jelo voćni jogurt.

– U posljednja dva mjeseca napredak je očit. Bolje jede iako su to još manje količine. Dakako, kao i sva djeca nekad pojede više, nekad manje, nešto rado jede, a nešto ne želi ni pogledati. Lucija još hoda uz majčinu ili bratovu pomoć, stalno guguće i izgovara prve riječi, voli da je sve po njenom, spretno puže po podu naprijed i natrag, voli tipkati po mobitelu i daljinskom i sa zanimanjem gleda u fotoaparat i trepne kad bljeskalica zasvijetli. Kao i sva djeca na svijetu.