Bila sam ljubavnica Ranka Marinkovića. Kad bi on otišao u kupaonicu, krišom sam čitala njegove nove tekstove

Mnogo je lišća s grana popadalo, mnoge su se vode slile iz svojih korita, nekoliko se puta zemlja jako zatresla, a ja još uvijek razmišljam o svojoj prošlosti... Ove misli djelo su ugledne hrvatske kazališne i filmske glumice Zdenke Heršak, ukoričene u njezinu devetu knjigu “Nosili me vihori” u izdanju VBZ-a, autobiografske zapise o neponovljivoj atmosferi jednoga vremena, o načinu postojanja našeg teatra i kinematografije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, no prije svega, uzbudljiva priča o jednom intenzivnom i ispunjenom umjetničkom životu prepunom ljubavi. Iskrena, ogoljela do kosti, Zdenka Heršak progovara o važnim muškarcima svojeg 86 godina dugog životnog vijeka, kolegama, prijateljima, udvaračima i ljubavnicima te o svojim iskustvima ljubavi – intelektualnoj, platonskoj, senzualnoj, seksualnoj ljubavi. Zašto je njezine priče nadahnuo vihor? “Jer on nije oluja koja stvara pakao, nije ni vjetar koji je dosadan. Vihor je nadnarav vjetra i oluje. Kratko traje, zrak luduje, nosi i pročišćava ustajalo, igra se prirodom, goni sve na pokret da leti... Lupa prozorima, diže suknje, šešire, kišobrane... Igra se i voli igru, kao što voli ljubav... i prašinu... i papire. Voli papire...”

Zabranjena jabuka

Na stranicama ove knjige otkriva tko su njezini vihori, što su joj značili Ranko Marinković, Danilo Kiš, Oskar Davičo, Željko Senečić, Vanča Kljaković i drugi, iza pseudonima skriveni, umjetnici koji su obilježili duh vremena. Jednog od njih, velikog Yvesa Montanda, susrela je na zagrebačkoj premijeri filma “Z” Coste Gavrasa, negdje sedamdesetih, kada su im se u prepunom kinu “Moša Pijade” pogledi spojili.

“Filma se uopće ne sjećam, no kad je završio, masa je krenula prema sali u kojoj je bio banket. Morali smo se gurati kroz mračni uski hodnik. Osjetim u momentu neki divan miris i opazim najdivnijeg Yvesa čisto blizu sebe. On me upita: ‘Govoriš francuski?’ Odgovorim: ‘Nešto malo, a ti?’ ‘Ja još manje od tebe’, progovori onim svojim prekrasnim baritonom koji malo grebe po grlu. Pa će zatim: ‘Voliš jabuke?’ i izvadi jabuku iz džepa i pruži mi je...” Zdenka Heršak i francuski šansonijer i glumac nisu, doznajemo, kušali “zabranjenu jabuku”, štoviše, autorica opisuje i bliski susret s njegovom partnericom Simone Signoret, mnogo bliskiji no što je imala s Montandom.

Rođendanski dar

Nisu izmijenili čak ni poljubac, kao što je s književnikom Danilom Kišom. “U jednom me trenutku Danilo Kiš zagrlio i počeo ljubiti, tako da nisam mogla odoljeti ljepoti. Na par koraka od mene stajao je moj muž i cijelo društvo. I prošao je poljubac kao rođendanski poljubac, neopaženo. Ništa nije narušio, ništa promijenio. Samo jedan korak u prazno. Ništa više. Samo ljepota koja je mogla biti raj i pakao. Moj muž to nikada nije spomenuo u našem životu. Kako je mogao? Danilo je učinio ono što je moj muž trebao učiniti, ali mu je nedostajalo osjećajnosti. Zapravo, dao mi je nešto puno više. Dao mi je slobodu! To je bio njegov rođendanski poklon na kojem mu nikad nisam uspjela zahvaliti”, piše Zdenka Heršak, otkrivajući trenutak koji bi drugi prešutjeli.

Ranko nikad nije platio moje piće, nikad mi ništa darovao, ni knjigu, cvijet... I dok sam gladovala, nije me pozvao ni na ručak

Mnoge njezine ljubavi počele su, plamtjele ili skončale u Rovinju, sjecištu umjetnika iz cijelog svijeta, epicentru njezine intime u kojem je provodila mnoga ljeta. Jednog ljeta, putovi su joj se sreli s tada slavnim pjesnikom i romanopiscem Oskarom Davičom, čiji je roman “Pesma” čitala cijela bivša država, “sve što po njoj hoda i gmiže”. Premda nižeg od sebe, odlučila ga je zavesti: “Rastegnula sam svoje mlado mirisavo tijelo željno igre ljubavi kao meduza po ogromnom kamenu.” I Oskar je prihvatio njezinu igru, upoznao i zavolio njezina sina, ali nikad nije prešao granicu dopuštenog, nego je – otišao bez riječi.

“Dogovorimo se da se vidimo drugi dan, uvijek na istom mjestu i u isto vrijeme. Naš doručak trajao je do ručka jer pjesnik nije dolazio. Nema ga, nema. Ni drugi dan, ni drugi tjedan zatim. Rovinjski slikar koji je imao kuću do njegove reče mi da mu je došla neka crna žena s puno kose. Je li mu to bila žena, neka od njegovih ljubavnica, mama sigurno nije, i nestao je s... nepoznatom, meni nepoznatom.”

Opisujući svoje ljubavne vihore, Zdenka Heršak daje naslutiti da je samo jedna ljubav za nju bila trajna, neprekinuta konstanta – ona koju osjeća prema glumi. Otkriva, međutim, koliko je puta bila u iskušenju da svoja profesionalna umijeća primijeni i u zbilji. “U glumačkoj klasi učili su nas da glumu ne koristimo u svakodnevici, uzalud: mnogi su se hvalili kako im uspijeva gluma u životu. Kad se dogodi profesionalno zrenje, naravno da se takvim igrama ni jedan glumac ne bavi. Zasićen je pozornicom. Želi biti kakav je od rođenja. Ja još uvijek posrćem!”

Pijane noći

Njezini zapisi otkrivaju i prirodu glumačkog poziva koja oživi u drugom kad noć smijeni dan... “jer mi smo noćni leptiri koji se skupljamo ispod svjetla reflektora pa nam dan jako kratko traje, tek kao treptaj oka teška od neispavanosti. Noći su pune varki, divne... sakrite od istine, zato su čarobne.”

S glumačkim je trupama obišla svijet, važna poglavlja njezina iznimna života bila su i putovanja. Toliko se naputovala “da se pred starost slike pretvaraju u samo jednu sliku. Sliku prošlosti. Tu je sve zgužvano, natiskano jedno na drugo sjećanje.” Prisjeća se odlazaka u Rim kod prijateljice iz mladosti Nade Goldoni koja je živjela u najljepšim četvrtima: Parioli, Trastevere, pa na nekom rimskom brežuljku kojem je zaboravila ime, kraj vile ljubavnice Benita Mussolinija. “Po tome smo se brežuljku vozikale u ogromnom autu otvorena krova”, piše.

Jedna od destinacija njezina kazališta “Gavella” bila je i Bratislava, gdje je upoznala glumca imenom Mrvečka. U pijanim noćima rodila se uzajamna strast, koja se tek trebala realizirati njegovim dolaskom u Zagreb, u hotel International, gdje je “počelo naše osobno kazalište u kojem sam i ja igrala glavnu ulogu.” No, u vrijeme dok su posjeti u sobama bili strogo zabranjeni, njihovu se susretu ispriječio recepcionar. Od muke, njezin se Mrvečka tako napio da mu je preostali konjak iscurio u cipelu, a njegova nesuđena ljubavnica posramljeno je napustila hotel. “Koja praseća država. Možeš se ljubiti i ‘bumsati’ svugdje, samo ne u hotelu na krevetu. Erica Jong mogla se ‘bumsati’ u kinu s dečkom kojeg nije poznavala. Sjedio je kraj nje. Ili je to samo priča za knjigu koja je podigla hormonsku revoluciju. Knjigu su čitale generacije. Mogla se čitati, ali je bilo zabranjeno to iskušati u hotelu, na krevetu, koji je služio samo za spavanje bez užitka. Udvaranja su vraški tužna, jer su u plinovitom stanju i rasprše se bez dodira.”

Zdenka Heršak uistinu nadahnuto piše o ljubavi: i one naizgled male za nju su velike, a posljednja je ljubav najjača, jer briše sve prethodne. “U mladosti su mi se dogodile velike ljubavi. Bile su velike zato što su bile prolazne i vrijeme ih nije stiglo pokvariti – te se velike ljubavi nisu držale za riječi, držali su ih osjećaji, a kad oni vladaju, riječi su samo male iskrice koje pršte iz vatre bića.”

Jednu veliku, strastvenu ljubav doživjela je s književnikom Rankom Marinkovićem u vrijeme dok je živjela u Dubrovniku, ne krijući kako nije očarana gradom od kamena jer kao “ljubimica zemlje, zelenih krošnji, potoka, livada punih cvijeća...” voli ljude meka srca – ne kamena. “Hodala sam gradom s knjigama, pa su o meni govorili da sam luda ili nesretno zaljubljena. Jedne sam večeri sjela u muško društvo, te izazvala interes velikog književnika, gospodina Ranka koji se ponudio da me doprati do kuće.” Strast se razbuktala mnogo kasnije, kada joj je “tijekom vremena dao zadovoljavajuću važnost, time pothranio taštinu”. “Kad sam došla živjeti u Zagreb, postala sam njegova ljubavnica. Davala sam mu svoje tijelo na njegovo uživanje. I tako je bilo nekoliko godina. Sastajali smo se i viđali po kavanama koje su tada bile u modi kod vrlih umjetnika, njihovih satelita lijepih žena, snobova...

Na javnim mjestima bili smo samo znanci. Dolazila sam u njegov stan. Spavali smo na kauču, a do kauča je bio radni stol pun papira. Kad bi odlazio u kupaonicu, iskakala sam iz kreveta i čitala dijelove njegovog novog dramskog teksta. On nikad nije doznao da sam ja skakala gola s kreveta kako bih vidjela što je napisao prethodni dan.” Velikog Marinkovića otkriva i kao sebičnog, pomalo škrtog, nepovjerljivog prema ženama: u klubu gdje su sjedili za istim stolom, nikad nije platio njezino piće, nikad joj ništa nije darovao, ni knjigu, ni cvijet. U vrijeme dok je gladovala, nikad je nije pozvao na ručak, no na njezinim putovanjima, uvijek bi za njom došao u hotel “da ga slučajno ne bih zamijenila za mlađeg i ljepšeg”.

Pa, ipak, priznaje da ga je voljela: zato što su ga drugi voljeli, jer je bio moćan, a takvi su je najviše privlačili. “Uživala sam u tome koliki je imao utjecaj u društvu, kolike bi žene bile sretne da su mogle biti s njim intimne kao što sam bila ja.” Dubinu njihova odnosa spoznala je, čini se, tek nakon njegove smrti kada je odaslala “poruku u prazninu gdje sada boravi njegovo drugo tijelo: dao si mi ono najljepše što mi je život mogao darovati – izuzetnog prijatelja.”

Neravnopravna borba

Jer, ljubav za nju nije tek drugo ime za strast, ljubav je pronalazila i u prijateljstvu. “Još u stvaranju bili smo jedno. Tako to tumači keltska mitologija – anam cara – jedna prastara i očaravajuća zamisao da se od davnina skuplja najdublji dio nas (možda duše), a u današnjem životu one se prepoznaju i postanu prijatelji. Pa kažu da takva prijateljstva ni jedan vremenski interval ne može ograničiti. Znači, mi tražimo takvu ljubav u prijateljstvu, jer duša u sebi nosi odjek prvotne bliskosti. Ja to donekle mogu prihvatiti”, piše.

Oni, pak, s kojima je dijelila svoju strast ponekad su ulazili u neravnopravnu borbu, otkriva u poglavlju s muškarcem kojeg naziva Crvenokosi. “Bio je siguran u sebe, ali nije smio biti siguran u mene, jer je moja narav svaku vrijednost mogla pretvoriti u nevažno, bezvrijedno.”

Možda i u ovoj iskrenoj misli treba tražiti razlog što nakon tolikih desetljeća na kazališnoj i filmskoj sceni, danas piše. A piše brzo i lako, osam sati dnevno, čita knjige o kvantnoj fizici, religiji i filozofiji, svoje brakove ne broji, njihov broj nikada nije otkrila – jer više je bilo ponuda. Danas nastaje i njezina deseta knjiga, a od ove posljednje oprostila se sljedećim riječima: “Hvala onima koji su me s razlogom mrzili i sve mi oprostili. Hvala onima koji su me bezrazložno voljeli i na vrijeme zaboravili.”

>>Zapisi Zdenke Heršak o Marinkoviću, Daviču...

>>Knjižari ga se boje, izdavači se žale, a čitatelji profitiraju