'Bila su to samo djeca, nisu se mogla braniti, ostala su ovdje zakopana'

Osjećam se ovdje tužno,  tu je stradala moja generacija. Ja sam stjecajem okolnosti ostao živ, no mnogi moji vršnjaci nisu – kazao nam je Slavko Milanović (81) na današnjoj komemoraciji za žrtve u sisačkom dječjem logoru 1942. i 1943. godine.

Slavko je kao šestogodišnjak u selu Međuvođe, na području Kozarske Dubice u Kozarskoj ofenzivi zarobljen, zajednom s mnogim drugim srpskim civilima, te je s obitelji odmah upućen za Jasenovac. Majka ga je skrila u prnjama, pa nije razdvojen od nje i završio u Sisku, kao mnoga druga djeca Potkozarja. Preživio je rat jer su majka i tetka do kraja rata radile na jednom imanju kod Banove Jaruge, no u Sisku je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. nisu sva djeca imala toliko sreće. Od bolesti, gladi i hladnoće umrlo je najmanje 1152 djece, koliko je službeno zabilježio sisački mrtvozornik dr. David Egić, dok je naknadna evidencija Ante Dumbovića utvrdila smrt najmanje 1630 mališana.

Ta su djeca pokopana na zemljištu uz gradsko groblje, koje je sedamdesetih uređeno u memorijalno groblje, i gdje se od 2012. opet obavlja komemoracija svake prve subote u listopadu. Od ove godine spomen groblje  se nalazi u novoimenovanom Parku Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora, a u koju su se uključile brojne sisačke i zagrebačke obitelji spasivši tako tisuće djece od vrlo izgledne smrti.

Kako su neka djeca prilikom odvođenja u logor bila premalena da zapamte svoja imena mnoga su nakon rata teško saznavala svoj pravi identitet, obitelji su godinama spajane, a neka su nastavila živjeti u obiteljima koja su ih udomila.

„Bila su to samo djeca, nisu se mogla braniti, ostala su ovdje zakopana. Zahvaljujući našoj svetici Diani Budisavljević spašeni su mnogi, a molim mlade generacije da produže sjećanje na zločine u 2. Svjetskom ratu i da učine sve da se to više nigdje i nikad ne ponovi“ – rekla je prilikom govora na komemoraciji Dobrila Kukolj, jasenovačka logorašica, rođena 1932. godine,  koja je nakon kozarske ofenzive u logorima izgubila 20 članova obitelji.

Komemoraciju je organiziralo Srpsko narodno vijeće (SNV) i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska.

„Nismo ovdje samo da budemo tužni nego i da obnovimo vjeru u ljude“ – rekla je, između ostalog,  u kratkom govoru Aneta Lalić, iz SNV-a.

Sisačka biskupija jučer je objavila kako neće sudjelovati u komemoraciji zbog „prešućivanja uloge blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve, u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice“ kao i prešućivanja „uloge vlč. Petra Žagmeštra, sisačkog katehete, koji je potaknuo veliki broj katoličkih obitelji na udomljavanje djece bez roditelja.“

Nazočni su bili predstavnici Grada Siska, na čelu s gradonačelnicom Kristinom Ikić Baniček (SDP) te dožupan sisačko-moslavački iz reda srpske manjine Dušan Bjelajac, kao i glavni imam  sisački Alem ef. Crnkić. Liturgiju su vodili pravoslavni svećenici iz Mitropolija zagrebačko – ljubljanske i slavonske na čelu sa zagrebačkim parohom Slobodanom Lalićem.

„Ovdje smo danas radi spomena i radi opomene. Djeca su ova pred Bogom i ljudima Sveti i molimo se i za njih, ali i njima. Molimo se i za utjehu svim preživjelima s ovog stratišta, a molitvama se prisjećamo i svih onih čija imena znamo, ali i čija ne znamo, ali Bog ih sve sigurno zna, i koji su često dovodeći u opasnost vlastite živote činili nadljudske napore u spašavanju ove djece. Ali je ovo i opomena svima nama da ne dozvolimo da se zlo i grijeh umnoži više nikada, kao što se bio umnožio na ovom mjestu. I da se opominjemo da uvijek dolazimo ovdje kako ovo tužno mjesto ne bi bilo još tužnije ako zaboravimo na nevinu žrtvu ove djece“ – rekao je nakon liturgije paroh zagrebački Slobodan Lalić.