Iako imamo obilje propisa i zakone o zaštiti od obiteljskog nasilja, zločin u Glini pokazuje da u praksi žrtve nisu zaštićene, niti su policija, socijalni radnici i suci koordinirani u borbi protiv nasilja. Nikolina Štajdohar (23) danas bi bila živa da svi koji su bili uključeni u slučaj nisu olako zaključili da u njezinu slučaju nema naznaka tragedije. Zato spis protiv Josipa Štajdohara nije tretiran kao hitan, kako zakon nalaže, nego je od veljače ostavljen da stoji u sudu, dok je on bio na slobodi. Sudeći po lakonskoj izjavi iz sisačkog suda "da spis nisu stigli obraditi, da nije odudarao od drugih", očito je da drže da propusta nije bilo! Zato će Neva Tolle i reći da je "sezona lova na žrtve otvorena" sve dok neki policajac, socijalni radnik, sudac, ne bude odgovarao za propuste. U posljednjih desetak godina nakon brojnih zločina nitko od mjerodavnih nije rekao da je trebao i morao za žrtvu učiniti i više. Tako je i u slučaju Štajdohar.
– Ne želim banalizirati, ali kakvih se sve zlostavljača nagledamo (čupanje kose, čupanje dlaka s intimnog područja, nanošenje rana nožem), Štajdohar, koji je bio prijavljen i zbog nasilja na štetu djece, nije spadao u skupinu u kojoj su zlostavljanja intenzivna prema žrtvi. Piše da ju je vrijeđao, nekoliko puta ošamario. Ništa nije upozoravalo na veliko nasilje, pa ga se nije pritvorilo – tumači Božena Perić, sutkinja Općinskog suda u Sisku.
"Nismo vidjeli modrice"
– Potreban je poseban pristup i timski rad policije, pravosuđa, centara za socijalnu skrb i nevladinih udruga u slučaju obiteljskog nasilja, a toga u nas nema. Potrebno je da svi stručnjaci sjednu za stol i rasprave o slučaju. Kod nas se sve svodi na zadovoljavanje papirologije. Zakonski je sve poduzeto, ali dubinska analiza slučajeva i suradnja institucija izostaju, i to je glavni problem – kaže Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e. Ni u Centru za socijalnu skrb ne smatraju da su napravili propust.
– Susret bivših supruga u Centru je protekao uobičajeno. Da je bilo naznaka da će se dogoditi tragedija, odmah bismo reagirali. Kazali su da će još otići kupiti djeci tenisice te ih odvesti na sladoled – kaže ravnatelj Stjepan Klarić. Dvojbeno je zašto nisu Nikolinu upozorili da se djeca s ocem mogu viđati samo u Centru.
– Mi nemamo ingerenciju da kontroliramo je li se na svoju ruku nalazila s Josipom – uvjeren je Klarić. Nikolina Štjadohar u lipnju je izašla iz Sigurne kuće, zadovoljna jer je našla stan u Sisku u blizini vrtića i škole.
Ravnatelj Klarić kaže da, kada je lani došla potražiti pomoć, "nije djelovala prestrašeno niti je imala modrica", a oni su je odmah smjestili u Sigurnu kuću. Psihijatri upućeni u nasilje ističu da zlostavljači u pravilu nisu bolesni ljudi i da ih prije bilo kakva tretmana treba procesuirati i udaljiti od žene i djece.
Zasad tek kabinet ministra i Ravnateljstvo policije ispituju slučaj da bi se utvrdilo je li bilo propusta u radu policije. Nikolinina priča je završena, no u skloništima i domovima mnogo je žena koje strahuju za svoj život.
– Mislim da će puno žena završiti kao nesretna Nikolina iz Gline jer nismo ni približno zakonom zaštićene koliko bi trebalo – kaže mlada žena koja u skloništu vodi bitku za djecu, koja su njezinu mužu zlostavljaču privremeno dodijeljena, iako je prijetio i djeci.
Smršavjela 17 kilograma
– Prisiljavao me da si režem vene kako bih mu dokazala da mi je stalo do naše troje djece, a on je stajao pored mene s nožem. Djeca su tada spavala, ali su, nažalost, svjedočila kako me tukao, šišao na ćelavo, pljuvao – govori drhtavim glasom. Zatvarao ju je u šupu, mlatio. Modrice je davno prestala brojiti.
Udala se sa 17 godina jer je bila, kaže, zaslijepljena, a ubrzo je shvatila da zbog njegove bolesne ljubomore živi kao u zatvoru. Nije smjela ići na piće bez njega, nikad nije bila zaposlena, a ona se nadala da će biti bolje, da će on prestati s nasiljem. I tako je prošlo 11 godina braka. No, početkom godine izgubila je zbog muževa mučenja 17 kilograma i “propala”, i tada je njezina obitelj sve prijavila policiji.
– Kad su policajci došli, bila sam mrtvac pred njima, sva plava, ćelava. Uvjerili su me da će sve biti u redu, da će djeca biti sa mnom. Sat smo vremena sjedili u patrolnom vozilu i čekali da moj suprug dođe s posla.
Na policiji je proveo manje od pola sata, nije bio u zatvoru. Danas se osjećam prevarenom. Suprug od kojega se razvodim ima zabranu približavanja meni, no djeca su privremeno dodijeljena – njemu. Da sam znala da će tako biti, nikada ne bih ništa prijavila, ništa!
– Išli smo s policijom po stvari, a on je rekao da će nas puškom sve pobiti ako mu žena uđe u dvorište. Ta je prijetnja upućena i policiji, no nisu ga prijavili ili ga uhitili, nego su nas stavili u auto – kaže djelatnica skloništa.
I Sanja Sarnavka kaže da je nevladinim institucijama maksimalno otežan proces suradnje s državnim institucijama.
– Kada dolazimo sa žrtvama na policiju prijaviti obiteljsko nasilje, moramo platiti 20 kuna biljega i pisati zahtjev kako bismo dobile zapisnik, a prema nama se odnose kao prema neprijateljima, a mi smo stručnjaci, psiholozi, socijalni radnici, pravnici... Naša je udruga predložila Centru za socijalnu skrb u Zagrebu projekt koji je odobrilo Ministarstvo zdravstva, ali Centar ga je kratko odbio. Ima pojedinaca koji su iznimno voljni surađivati, ali općenito suradnja ne postoji.
Mislim da je svijet pun luđaka i kukavica koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću i krenuti dalje sami. Sustav je traljav i to je svima jasno. Željela bih da se nešto dogodi , dobro u glavama tih ljudi i da odbace oružje i nasilje. Dijalog, dijalog.