Avanturisti, robinzonski turisti, moreplovci koji su prepolovili veliku baru..., svoju su oazu pronašli na Mljetu. Na Odisejevu otoku ovih je dana, usred šume u Babinu polju, niknula i – drvena piramida. Tko su ti mladi ljudi puni entuzijazma koji na uspavanom otoku donose novi duh?
– Vidjeli smo plaže na Kubi, na Martiniqueu, Barbadosu, Grenadi, Jamajki, Bermudima..., ali ni jedna nas nije oduševila kao Odisejeva špilja. Stjenovite plaže koje gledaju prema Italiji, a more kao da je iz photoshopa. Zaljubili smo se u zeleni otok Mljet. I dalje više ne tražimo... – kaže Dora Perharić (31), cura sa zagrebačke Šalate.
Pivo na Barbadosu
MARS, skraćenica od Mljetski avanturističko-robinzonski savez, udruga je čiji je cilj orkestracija tehničke kulture, umjetnosti, znanosti, održivih načina života na otoku koji je pomalo zaboravljen. Daleko od očiju... Vode je četvero prijatelja, Zagrepčani Dora Perharić i Pavel Car, Osječani Krešimir Lendić, koji devet godina živi na Mljetu, te Iva Maria Mekovec de Carvalho, psihologinja u OŠ Mljet.
– Na Šalati mi je prvi susjed Pavel Car (32), nas smo dvoje odrasli na Horvatovcu, danas smo kao brat i sestra, samo su nam prezimena različita. Zajedno smo preplovili Atlantik u pola stoljeća staroj drvenoj jedrilici ‘Nausicaa’, on je u to doba, s 23 godine, bio najmlađi hrvatski kapetan koji je prešao Atlantik – priča Dora. Koliko dana vam je trebalo da preplovite Atlantik?
– Krenuli smo iz Barcelone, pa preko Gibraltara, Madeire i Kanarski otoka od Capo Verde, sve do Barbadosa. Sam prelazak Atlantskog oceana trajao je 19 dana. Imali smo sreće s vjetrovima, bio je prosinac, puhali su pasati, doslovno su nas gurali cijelim putem. Što ste prvo napravili kad ste preplovili veliku baru?
– Popili smo veliko hladno pivo i pojeli hamburger. Bili smo, te 2012., najmlađi Hrvati koji su to uspjeli... S nama je dio puta bio i engleski bubnjar Clyde, i on je guštao u tom pivu – smije se Dora. Pavel je trenutačno u Španjolskoj, stručnjak je za rekonstrukciju drvenih brodova i jahti. Krešimir i Iva su na Mljetu. Zašto Mljet?
– Sasvim slučajno smo otkrili Mljet. Plovili smo cijeli život po Jadranu, moj je otac Hrvoje, zovemo ga svi Hrvač, na jedrenje i ‘navukao’ Pavela. Bili smo u svakoj uvali, ali na Mljetu, nikako... Uvijek bismo ga zaobilazili. Pavel i ja smo prije nekoliko godina snimali dokumentarac ‘Živjeti ploviti’, a jedan od aktera bila je i kuharica restorana ‘Marijina konoba’ iz Prožure Ane Belin. Nakon snimanja ona nam je ponudila svoj novi audi i rekla da odemo istraživati po otoku. Otišli smo u Nacionalni park, a zatim i do Odisejeve špilje. Nismo se vratili dva dana, ostali smo kod Kreše i Ive, sprijatelji se s njima. Kojem je otoku na Karibima najsličniji Mljet?
– Možda Tobagu. On je jedini na tom arhipelaga još poput džungle. Zelen, nema betonizacije, nema hotela, nema apartmana. Dalek, malo zaboravljen, pa je autentičan. Kao i Mljet. Nedavno je na Mljetu niknula drvena piramida, o čemu je riječ?
MARS kućica usred šume
– U Babinu polju, na divljem terenu, među pinijama, starim debelim borovima, oronulim suhozidima, maslinicima, gdje se čuju cvrčci, a pogled seže do Italije, smjestili smo MARS, udrugu. I tamo je neki dan niknula prva MARS kućica. Drvena piramida, veličine šest puta šest puta šest metara, koju je projektirala prijateljica Iva Peručić, arhitektica iz Zagreba. Zamišljeno je da ta kućica bude naš dom, da možemo ugostiti umjetnike i prijatelje. Ljeti na otoku Mljetu nema mnogo događanja, što je vaša ideja?
– Voljeli bismo da festival Isle of Mars, a ove smo godine počeli u doba pandemije, bude mali ekskluzivni kutak za uživanje. Za fina intelektualna i kulturna događanja u svrhu edukacije. Naravno, prvenstveno za domaće, ali i putnike koji su u to vrijeme na otoku. Ljetos su imali tridesetak događanja, od glumačkih radionica za klince koje je vodila ekipa iz Osječkog otvorenog kazališta, lutkarskih predstava, do koncerata Sare Renar, Dimitrija Dimitrijevića pa sve do performansa Osječanina Nikole Fallera, poznatog po izradi krugova u žitu i skulptura od slame.
– Nikola je napravio veliku slamnatu skulpturu Marsovski ratnik, te Odisejevu suzu, koja je podvodno skulptura, a more ju je odnijelo. Svirao je i osječki jazz band Sing Song Swing, organizirali smo i alternativno kino, isključivo hrvatskih kratkih filmova. Što kažu domaći, Mljećani?
– Klinci su oduševljeni, dolazili su na radionice iz Babina polja, ali i iz Pomene, Goveđara, Sobre. Tamo nas i none iz sela vole, jer nudimo nešto novo njihovim unucima. Impresionirani smo koliko su nas lijepo dočekali. Došli su nam čak i domaći vatrogasci, koje smo zvali na otvorenje Isle of Mars festivala, ali tek iza ponoći, jer su bili na intervenciji na Pelješcu. Onako prljavi, umorni, znojni, tek izašli iz vatre, guštali su s nama. I s domaćim ribarima smo se sprijateljili. Ima li struje? Vode?
– Nema. Samo tankovi s vodom koje sami punimo. Živimo robinzonski... Dora je – producentica. Radila je na nizu naših najpoznatijih filmova surađujući sa Zrinkom Ogrestom, Goranom Kulenovićem, Rajkom Grlićem, Vinkom Brašnom....
– Radila sam na filmu ‘S one strane’, seriji ‘Crno–bijeli svijet’, filmovima ‘Ustav Republike Hrvatske’, zatim ‘Koja je ovo država’, pa i seriju za BBC ‘McMafia’. Moj je dio posla produkcija, organizacija, da svi mravci, kako zovem glumce i članove ekipe, znaju kad trebaju doći i što treba raditi. Moj je posao – upravljanje mravcima (smijeh). Jedan sam dan na kanjonu rijeke Zrmanje, drugi u hotelu Ambasador u Opatiji... To je posao u kojem nema stajanja. Zato je gušt doći na Mljet. Tamo nema žurbe, sve je ‘tranquillo’. Što će biti dalje, koji je konačni cilj?
– Voljeli bih da MARS postane sinonim otoka Mljeta. Da uz Nacionalni park i Odisejevu špilju, otok ima još jedan adut. Ljude... Kako izgledaju noći na Mljetu?
– Kad sam gledala u nebo nasred Atlantskog oceana, imala sam osjećaj da su me zvijezde zaokružile, kao da sam u kupoli. Kamo god bih se okrenula, vidjela sam samo njih. Na Mljetu je isti taj osjećaj. Kao da si nasred Atlantika...
lijepi otok mljet