Bio je maknut iz Poljuda, nije imao baš neku perspektivu, poslan je na kaljenje u Primorac iz Stobreča, u treću ligu.
Nije Slaven Bilić bio loš, gledao sam tu utakmicu, ali nije izborio povratak u Hajduk, Vucov se odlučio za Antu Radića iz Sloge iz Mravinaca. Tek je, zahvaljujući upornom ocu Ivanu, dobio prigodu da ode na dvojnu registraciju u Šibenik.
Bol u kuku bila je prejaka
To je bio nekakav početak, Bilić je igrao odlično u Drugoj ligi. Uskoro je Vucov dobio otkaz, stigao je Pero Nadoveza i pozvao Slavena Bilića da igra za Hajduk protiv Radničkog u Nišu...
- Koristio sam ga kad ne bih mogao računati na Tipurića ili Jerkana. Igrao je u Nišu, Skoplju, Mostaru. Odigrao bi utakmicu i vratio se u Šibenik. Već tada se moglo vidjeti da nogomet igra glavom, ne mislim pritom samo na skok igru, već na shvaćanje igre. Bio je već tada poseban, to se moglo osjetiti - sjeća se danas Pero Nadoveza.
Početak prvoligaškog nogometa s Nadovezom. I kraj. Ljeto 2000. godine, vratio se iz Evertona načetog zdravlja. Kuk je bio u groznom stanju, ali Hajduka je čekala utakmica protiv Dunaffera u Györu.
- Otišao je Njemačku, uzeo nekakav gel za podmazivanje kuka, odigrao tu utakmicu. Ali, nije mogao više. I tada je pokazao veličinu - kaže Nadoveza.
U međuvremenu je ostvario impresivnu karijeru, toliko toga se dogodilo, igrao je za Karlsruhe, West Ham, Everton, postao reprezentativac, neizostavni član legendarne reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine osvojila brončanu medalju. U jednom trenutku bio je među najskupljim obrambenim nogometašima na svijetu.
A onda u Poljudu novi početak. Već je legendarna priča o ulaganju četvorice "vatrenih" u Hajduk (Asanović, Bilić, Bokšić i Štimac). Jesen 2001. godine, Nenad Gračan sjedio je na klupi, izgubio je od Varteksa u Kupu Hrvatske. Njih četvorica bili su članovi Upravnog odbora, s tim da je Alen Bokšić još uvijek aktivno igrao u Engleskoj.
- Ja ću preuzeti klupu - rekao je Bilić na sjednici Upravnog odbora.
Bilo je neočekivano, ali to je to. Prava istina. Slaven Bilić tada je ušao u trenerski posao. Možda nije ni imao to u planu, u to vrijeme radila je njegova menadžerska agencija.
- Meni ova uloga ne treba radi moje osobne promocije ili slikavanja za novine, ja sam svoje ime stekao i imam dovoljno obveza na svojim leđima da bih ovo shvatio i uzeo olako. Mislim da mogu napraviti dobru stvar zajedno sa svojim suradnicima i da Hajduk možemo vratiti u prošlogodišnju formu i na vrh ljestvice. Svima nam je Hajduk najvažniji, njegovi rezultati i pobjede, moj je prvi zadatak da vratim pozitivno ozračje u momčad, koje se zagubilo s nekoliko loših rezultata - kazao je Bilić tu večer kada je ušao u trenerski svijet.
Negdje se izgubio sretni novčić
Sve kasnije znamo, mlada reprezentacija, pa šest godina i dva velika natjecanja s A reprezentacijom, neuspješni dani s moskovskim Lokomotivom. I sada Beşiktaş. Bio je izbornik iz bolnice, izbornik s naušnicom, izbornik s gitarom, u jednom trenutku izborničke karijere Slaven Bilić bio je najomiljeniji čovjek u Hrvatskoj.
- Nekad mi se čini da iskačem iz paštete - znao je reći za sebe.
Javnost ga je obožavala, sjećamo se tog vremena. Da se poželio kandidirati za predsjednika države vjerojatno bi u tom trenutku, tamo od 2006., pa do 2008. godine, suvereno pobijedio. Što god je dotaknuo pretvorio je u zlato. U džepu je nosio sretni novčić, sve je išlo kao po loju.
A onda je protiv Turske u Beču taj sretni novčić, dok je trčao slaveći gol Ivana Klasnića, ispao iz džepa. I puno toga je krenulo naopako, ali nekako se drži. Sada živi u trenerskim amplitudama, s Beşiktaşom mu je krenulo dobro, no nekako se čini da još uvijek traži taj sretni novčić.
Prošlo je 25 godina otkako je debitirao za Hajduk, nedavno je proslavio 45. rođendan. Evo ga opet u Splitu. Nije ga bilo posljednjih godina, ovaj posjet bio je poseban, pomalo neobičan. Sjeo je na klupu protiv svog Hajduka, nema veze što je Beşiktaş stigao odigrati prijateljsku utakmicu.
- Lijepo je doći kući, uvijek je to lijepo, neki poseban osjećaj - govorio je Slaven u hotelu Radisson.
Dečko iz Smiljanićeve ulice, odlični učenik, igrač i trener s diplomom Pravnog fakulteta, u svoj se grad vratio kao milijunski vrijedan trener kluba kojeg obožava gotovo dvadeset milijuna navijača.
Nije to bio običan dolazak...
Malo ih je takvih u Splitu, iza velikog Tomislava Ivića, Slaven je prvi koji vodi tako veliki klub.
Tu je na listi i Luka Peruzović s klupama Anderlechta i Olympiquea Marseille, ali to je bilo u nekim drugim vremenima. Danas naši treneri nisu baš tražena roba, zato Bilića na klupi turskog velikana treba gledati kao istinsku veličinu.
- To je veliki klub, s puno navijača. Pritisak je veliki, ne smeta mi, to mi se sviđa - govori Slaven o Beşiktaşu.
I dalje je isti, traži svojih pet minuta za pripaliti jednu, javit će se uvijek na isti način... Brižno je zagrlio kćerkicu Alani, sin Leo već je veliki momak. Uvijek je Slavenu bilo bitno kako će djeca reagirati. Tako je, kad su turski fotoreporteri nahrupili vidjevši ga s djecom, podignuo ruku.
- Želite li se slikati - pitao je Lea, koji je niječno odgovorio.
Nije bilo pogovora, fotoreporteri su vratili opremu. Neki su ga i fotografirali s obitelji, ali to je bilo prije naredbe. Nije se naljutio, takav je tip.
Uživao je tih nekoliko dana u Splitu, nije to bio običan dolazak kao kad je na par dana dolazio iz Moskve na mini odmor ili kad sada skokne iz Istanbula.
Bio je u svom Splitu u službenoj uniformi protivničkog kluba, ali nije smetalo da ga njegov grad voli. U Radisson su stigli prijatelji i partneri poput Darka Nejašmića, iz Rijeke je potegnuo Sanjin Ugarković, Slaven je našao vremena za sjesti s bratom Domagojem, vjerojatno je skoknuo i do roditeljskog doma, našao se s velikim prijateljem Ivom Cuzzijem.
Brojna delegacija Beşiktaşa u čudu je gledala koliko njihovog trenera voli grad u kojem je odrastao, u kojem je doživio sve svoje početke, još tamo od prvih igračkih koraka, pa do samih trenerskih početaka...
>>Bilićevi igrači prošetali se Splitom i nakratko postali rimski vojnici