Slaven Bilić jedan je od rijetkih trenera koji je nakon otkaza u jednom klubu (moskovski Lokomotiv) bio tražena "roba" i odmah pronašao posao, i to možda i bolji posao. Beşiktaş je velikan turskog nogometa, s Galatasarayem i Fenerbahçeom bori se za prvo mjesto po broju navijača.
– U Turskoj se stalno prepucavaju tko ima više navijača – kaže Bilićev pomoćnik Nikola Jurčević. S njima je i kondicijski trener Miljenko Rak. Ovaj put Bilić nije mogao u turski klub povesti cijelu koloniju kao u Lokomotiv, kamo ih je doveo sedam.
– Neću reći da je to nemoguće ponoviti, ali doista je rijetkost da možeš tako složiti cijeli stručni stožer. Zapravo je normalno da dovedeš jednoga ili dva suradnika i, kad su mi to Turci ponudili, morao sam se složiti jer je to uobičajena praksa – rekao je Slaven Bilić.
Kakav sad "sorok"?
Razgovarali smo na terasi Grand hotela u austrijskom Lienzu, pet zvjezdica smještaj je koji odgovara veličini kluba. Doduše, nije ga birao Bilić, već je taj dio priprema rađen s bivšim stručnim stožerom, a radio je to i sam klub jer je ostao bez trenera. A u Lienzu je vruće, blizu 30 stupnjeva.
– To nam je drugi dio priprema, prvi smo obavili u Njemačkoj. U Austriji ostajemo do 27. srpnja, još ne znam kamo ćemo na treći dio – razmišljao je glasno Bilić u okruženju apsolutnog mira. Na početku razgovora osjetili smoda pitanja o reprezentaciji Hrvatske, o prošlosti nisu dobrodošla.
– Znate što, možda će čudno zvučati, ali uspoređujući Tursku, Rusiju i Hrvatsku, Turci su nam puno sličniji nego Rusi, to je taj mentalitet, pogotovo kad ih uspoređujem s nama Dalmatincima.
Kako s jezikom?
Čudno će zvučati, ali puno mi je lakše u Beşiktaşu nego u Lokomotivu i kad je o tome riječ. Trebalo mi je šest mjeseci da naučim ruski, da mogu sjesti s igračem i razgovarati jedan na jedan. Osim nekoliko stranaca koji znaju strane jezike, nisam mogao ni s kim razgovarati dok nisam naučio ruski.
Ipak ste ga svladali?
– Jesam, nije to tako težak jezik, donekle je sličan našem jeziku, ali ima i zamki, uhvatio sam se nekoliko puta kako sam pomislio da sve razumijem, da ne moram ni učiti. Već sam prvih dana znao o čemu govore, ne baš točno i što govore, a onda sam shvatio da moram učiti. Znate, ima puno stvari za koje postoje brojni izrazi, evo ovo je stolica, ali je i katriga i što ja znam kako se sve može reći. Tako je i u ruskom, zato ga moraš naučiti da bi zapravo znao na što čovjek misli. Čujem kako broje, edin, dva, tri, četiri, pjat i pomislim da sve znam. Krene dalje, deset, dvadset, tridset i sad misliš ide – četrdest, ali ide vraga, četrdeset je sorok. I naravno da si u čudu, kakav sad sorok?
A kako razgovarate s igračima u Beşiktaşu?
– Tu nemam nikakvih problema, svi igrači govore engleski ili njemački koji im je gotovo kao materinji jer je puno igrača rođeno u Njemačkoj, a neki znaju oba jezika. Eto, imao sam sreću naletjeti na klub u kojem igrači govore moje jezike.
Što vam bolje ide, engleski ili njemački?
– Ma engleski, pa njemački, a nešto bauljam talijanski. Njemački mi je OK, ali nakon što smo tjedan dana bili u Berlinu, pa sad ovdje u Austriji, ponovno sam ga "uhvatio" da mogu razgovarati. Ali da si mi lani dao test iz njemačkog... A engleski ti je pak svaki dan u uhu, imaš ga na filmu, u glazbi, a njemački ne čuješ – objasnio je Slaven.
Znanje njemačkog "pogodilo" je Jurčevića, ipak je i on igrao dugo u Austriji i s njemačkim nema problema.
Usporediti momčadi Lokomotiva i Beşiktaşa nije mogao.
– Prekratko sam ovdje, tek sam došao. Ali ovdje je golema energija, klub ima energiju. Jako je sličan Hajduku, ima posebne navijače. Stvarno su posebni, ne govorim ja to jer sam sada ovdje, kad sam znao uhvatiti vremena i gledati na YouTubeu svašta, gledao sam i navijače Beşiktaşa. Već sam prije tri godine govorio da su čudo, da su posebni. Ti navijači, taj identitet prebacuje se i na klub, tako da nema baš ležernog, pritisak je i gine se. O kvaliteti se može razgovarati, to ovisi o igračima, treneru, novcu, ali ostaje to da moraš ginuti na terenu.
To je pozitivan pritisak kakav dosad, primjerice, zagrebački Dinamo nije imao?
– Iskreno, ja taj pritisak još nisam osjetio jer sam tek došao. Doduše, kad smo igrali sa St. Paulijem, vidio sam što mogu očekivati, u Berlinu je bio gotovo blokiran aerodrom, toliko ih je došlo pozdraviti nas, pa smo vlakom išli u Hamburg, tamo su navijači blokirali kolodvor, pa je oko našeg hotela bilo takvo ludilo da se nismo mogli pomaknuti. To je taj pozitivni pritisak, vidiš da su ljudi uz tebe. I što ćeš onda, nego ginuti na terenu.
Blokiran hotel u Njemačkoj
Beşiktaş je klub koji puni novinske stranice, napadaju li vas turski mediji?
– Ovdje u hotelu nema ni jednog novinara, kamera koju ste vidjeli, to je klupska televizija. Ali, što se medija tiče, biti trener u Turskoj i u Hrvatskoj je slično. Za razliku od Rusije, tamo je potpun mir. Meni je to bio šok kad sam došao iz Hrvatske. Tako ideš na pripreme i ide jedan novinar. I taj jedan ne radi svaki dan, u deset dana priprema daš mu jedan intervju. Evo, nas je sedam Hrvata radilo u Lokomotivu i to je bila višestruko veća priča u Hrvatskoj nego u Rusiji, ma tisuću je puta bila veća u Hrvatskoj. Nekad ti fali taj pritisak, vanjski pritisak. Nema pritiska navijača ni medija. E toga u Turskoj ne fali. U Turskoj je kao i u Hrvatskoj, samo što su mediji daleko brojniji.
Oko Beşiktaşeva hotela doista nije bilo nikoga od novinara, još manje u hotelu. No na trening ih dođe puno, 30-40, toliko i kamera. U hotel ne mogu ni da hoće, dva čovjeka iz Beşiktaşa brinu se samo o miru momčadi. A cijela je Beşiktaşeva delegacija u Austriji golema, ne računajući momčad i stožer, u Lienzu je gotovo 50 ljudi koji se brinu o momčadi. Tako novinari i ne dolaze.
– Ne znam otkud se samo stvore, jesu li došli iz Turske, spavaju li ovdje, ali čim mogu na trening, tu su – dodao je Nikola Jurčević.
– Ne guše nas mediji, ali moraš ipak surađivati, dao sam dosta intervjua, ali ništa previše. Meni je ovo ipak draže jer to naše okruženje, ovo mi je normalno.
Bilić još nije stigao pronaći stan u Istanbulu, ali sviđaju mu se grad i mentalitet ljudi.
– Prilično vole nas Hrvate. Znate, jako smo im bliski, kako sam već rekao, po mentalitetu, puno smo sličniji Turcima nego Rusima. I stvarno se dobro osjećam u Beşiktaşu – zaključio je Slaven Bilić.