Da su u nacističkoj Njemačkoj imali instituciju obveznog predbračnog savjetovanja, August Landmesser nikada se ne bi oženio Židovkom jer bi mu stručnjaci objasnili da to znači sramoćenje države, što bi ga poštedjelo svih sljedećih paklenih problema u koje mu se život pretvorio. I to samo zato što ga nitko na vrijeme nije imao savjetovati da zaljubiti se u krivu osobu i još s njome sklopiti brak može izazvati duševne boli državnog aparata. Landmesser je, inače bio član nacističke stranke, ali ga je ljubav odvela u političku nekorektnost. Neodustajanje od svoje odabranice uništilo je ovaj miješani brak – muškarca i žene. Landmesser je ovjekovječen na fotografiji na kojoj jedino on u masi uzornih građana odbija pozdravljati nacističkim pozdravom, a trag njegova života nestaje negdje na frontama bivše Jugoslavije gdje su ga mobiliziranog poslali.
Da je, dakle, nacistička Njemačka imala savjetodavnu bračnu službu, možda bi Landmessera i obitelj ionako poslali u logore, ali bi iza njih barem ostali raščišćeni imovinski i pravni odnosi. U Hrvatskoj to uskoro neće biti moguće. Nikome žena, ili muž, na svu sreću, neće morati postati Srpkinja ili Židovka, ali ni Hrvatica s upitnim odnosom prema imovini. Ideja predbračnog savjetovanja tako je odmah ismijala dvije stvari: Orwella i onovremeni referendum Željke Markić. Orwell je bespredmetan od trenutka kada njegov fikcionalni društveni ultratotalitarizam postaje stvarnost, a Markićkino pitanje je li brak zajednica muškarca i žene manjkavo jer treba u ionako idiotsku definiciju sada dopisati i dodatni idiotizam – državu. Muškarac, žena i država i neka se svi skupa jebu pa kad se s vremenom u to, na mala vrata, a za velike novce, još progura i Crkva u jednadžbi ponestaje nepoznanica i apsolutna kontrola ljudske intime bit će tolika da ćemo se boljševičkih vremena, čak i u staljinističkoj eri, sjećati kao liberalno sjetnih.
Ovo je vrijeme u kojem se strahovita omča ovija oko vrata pojedinca, u kojem smo pomiješali tehnologiju i slobodu, a zauvijek se odrekli tehnologije slobode. Ministrice-raspopi marširaju u suknjama zadignutih iznad koljena ne da bi izgledale lascivno nego da bi lakše prekoračile leševe koje sije rastući ekstremizam, ta degradacija svih u tisućljetnoj borbi dosegnutih standarda jer ljudsko društvo u civilizacijskom smislu može postojati isključivo ako čovjek postoji kao subjekt u svim aspektima realizacije vlastite ljudskosti. Glupan ili plaćenik može danas reći da nema u Hrvatskoj ekstremizma. Njegov nositelj nije crna ustaška uniforma, nego sivo, bezlično odijelo, njegova realizacija nije koncentracijski logor ili geto, nego fraze o slobodi i demokraciji i olako pristajanje na prepuštanje socijalnog legitimiteta, njegovi glavni likovi nisu generali, nego pijuni. Ekstremizam nas je dograbio i jasno je kako bez ogorčene borbe on neće stati.
Uostalom, čemu se čuditi. Sve se odvija u etapama. Najprije se nacijom udarilo na socijalna i radna prava, društvenu solidarnost i egzistencijalnu sigurnost. Onda je religijom uslijedio udar na informiranje, obrazovanje, time i na razmišljanje, na kulturu i na zdravlje. Ideološko cipelarenje preuzeo je militantni klerikalizam koji je s bogom imao upravo toliko veze koliko je bilo potrebno da u ljudima ubije boga iz čega su vjeronauk u školama i popovi na televizijama dodatno nadahnuće u sakaćenju civilstva. Na kraju je još ostala spavaća soba gdje se također moraju početi zbrajati žrtve ludila koje nas proždire. Neće biti nevinih i neće biti bjegunaca u svijetu što ga zaokružuju u ime slobode, demokracije i globalizacije – tržišta. Privatizacija privatnog života pojedinca prekrasna je zamisao za dezintegraciju volje i ma koliko vam se predbračno savjetovanje činilo nevinim, ne smije se zaboraviti da nijedan totalitaristički koncept nije počeo ničim drugim nego pozivom na slobodu. „Da bi se vladavina sile održala, umovi ljudi moraju biti iskrivljeni tako da vladari i podčinjeni vjeruju da je njihov položaj odredio bog, priroda ili moralni zakon“, pojednostavio je Fromm. Sva tri alibija u uzurpaciji upravljanja od strane golog bijesa i sile aktivirani su.
U Hrvatskoj je preostalo još jedino da državu i službeno nazovemo katoličkom republikom, u kojoj će i škole i Sabor i knjižnice i bolnice i trgovine i Vlada i psihijatrija biti na jednom mjestu – u crkvi. Rani srednji vijek. Doba trubadura i križarskih ratova, očaja i bijede, nepismenosti i straha, doba na križanju robovlasništva i feudalizma, doba prljavih i nasilnih razbojnika koji otimaju i ubijaju i spremaju se postati plemstvo. Doba svetaca ni čiju nevinost ne možemo dokazati i doba boga koji ne zna je li „čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji“. Je li papa katolik, nekada je bilo retoričko pitanja kojim se iskazivala apsurdnost ispitivanja. Danas je to pitanje koje iz hrvatske doktrinarne perspektive ne sadrži ni trunku apsurdnog. Hrvatskim katolicima papa se ne sviđa jer ga ne razumiju pa se zato i pitaju. Dobri pojedinac čak i u teodiceji ostaje nemoćno usamljen pred zlom institucije. Ali ne smije odustati. Bračno savjetovanje u sebi nosi pritajeno institucijsko zlo. Čak i da je namjera najbolja, a nije, u ovakvoj formulaciji ona je na korak do zloporabe. Jer pitanje je što bi savjetnici preporučili i papi da se dođe raspitati o svom koeficijentu za ulazak u brak.