Podijeljeni Sabor na dan kad su se mrtvi brojili u desecima, izmoreno je lice hrvatske države

Moglo se pretpostaviti da će se s mjesecima napetosti političke borbe zaoštravati i na pitanjima koja ne bi smjela dijeliti zemlju u opasnosti, u kakvoj trenutačno živimo. Kako reći drukčije nego da je korona ušla i u politiku i da je više posvađala političke aktere nego što ih je približila. Može se raspravljati o tome je li saborska većina – u ime svoje odgovornosti – trebala uložiti više u izgradnju konsenzusa i potisnuti u drugi plan stalni osjećaj dominacije, i da li je i saborska manjina trebala više misliti na zdravlje ljudi, a manje na svoja velika načela, i ne minirati konsenzus.

Bila bi to, i s jače i sa slabije strane, dobra poruka izmučenom narodu da ima bolje vodstvo nego što zaslužuje. Da su se i dogovorile o tome koliko anđela stane na ušicu igle, političke stranke ne bi pronašle čarobni lijek prije spasonosna američkog cjepiva. Ni s većom većinom ni uz jače kazne, ne bi, pak, procijepile narod da se ljudi počnu vraćati normalnom životu. Treba još čekati na tu sreću. Kako bilo, slika podijeljenog Sabora na dan kad su se mrtvi brojili u desecima, a oboljeli u tisućama, nametnula se kao izmoreno lice hrvatske države. Kad u kući gori, obitelj ne bi trebala raspravljati o tome kako se gasi, nego – gasiti. Dok se Hrvatska mehanički dijeli na 76 ruku koje mogu sve i na 75 ruku koje ne mogu ništa, bit će gorak okus da i u drugim pitanjima Sabor rješava probleme politike, a ne države, da njime vladaju stranke, a ne građani, preko svojih predstavnika. Za stanje nacije zabrinjavajuće je što se politika nije s obje ruke uhvatila za isti štap, kad je tom gestom mogla podignuti moral ljudima koji još ne vide obećano svjetlo na kraju tunela; za sliku politike poražavajuće je što se stranke ne mogu dogovoriti ni o banalnim kaznama koje bi prisilom dizale osobnu odgovornost građana u borbi protiv pandemije; a za zdravlje ljudi obeshrabrujuće je kad shvate da politika u uvjetima sveopće opasnosti misli na sebe kad govori o narodu.

Video: Mjere za trgovačke centre i trgovine

Video: Večernji TV

Političari žive u uvjerenju da će se – kad zaraza prođe – dijeliti nagrade za zasluge; kao da nije dovoljno upozorenje da su u Americi birači više kažnjavali nego što su nagrađivali svoje vođe. Politika se, jednostavno, gubi u dramatičnim okolnostima pandemija COVID-19 od kojeg obolijeva jedan prosječni gradić, a svakog dana umire ljudi koliko u ovećoj avionskoj katastrofi. Ništa nije utješno što je po „novom normalnom“ svima jednako ugroženo zdravlje, uza sve stare nejednakosti koje mogu eskalirati, možda i eksplodirati, kad kriza prođe. Sve upućuje na to da se u takvim okolnostima zemlja ne bi smjela dijeliti, barem uz psiholoških, ako ne i političkih, pa i praktičnih razloga. Da su i oponente pozvala pod istu zastavu, ne stranačku nego državnu, i da su ih pozvale tako da ne mogu odbiti poziv, vlasti su se mogle proslaviti; bile bi prve u podjeli zasluga, ako će ih biti, a ne bi same snosile odgovornost, ako i do toga dođe. Nije posve jasno zašto se Vlada izolirala kad bi bilo uputnije, ili oportunije, dok kriza traje, da dijeli teret krize, a onda i odgovornosti za posljedice krize. Dok je sama na brisanome prostoru, mora računati da je protivnici čekaju iza svakoga ugla, ili da sama pogriješi, ili da ne može udovoljiti zahtjevima mnogostrukih žrtava krize. Treba li ikome dokazivati da je Hrvatska de facto u izvanrednom stanju, iako ga nije i službeno proglasila? Deseci umrlih svakoga dana, tisuće zaraženih, amputirana desetina gospodarske proizvodnje, zatvorene cijele gospodarske grane, prazna kazališta i sportske borbe bez gledatelja… Što još treba da bi stanje postalo izvanredno, i da to i politika registrira?

Ni drugima nije puno bolje, a nekima je i gore; nije to nikakva utjeha, prije opomena, što nas još čeka. I starije države uspoređuju sadašnju pandemiju s najtežim ratovima koje je čovječanstvo do sada preživjelo. Dok su se ratovi vodili s oružjem, bilo je kontinenata koji nisu bili zahvaćeni, bilo je država koje su bile neutralne, bilo je gradova koji su bili zaštićeni od bombardiranja, bilo je četvrti u kojima su se izvodile operete i gledali filmovi, bilo je ulica u kojima su radili restorani, bilo je kuća u kojima u postojali bordeli... Kod sadašnjeg ratovanja s virusom, nitko nije pošteđen, zona opasnosti proširena je na cijelu planetu, negdje više a negdje manje, kako se koja zemlja suvislije brani ili se prepušta na milost i nemilost agresivnom neprijatelju. Ni jedan čovjek, doslovno, ne može biti siguran; ugroženo je ono što je egzistencijalno najdragocjenije svakome – zdravlje, život i posao. Ako se na tome ne može postići konsenzus, gdje može? Na nejedinstvo politike nadovezalo se nejedinstvo struke tako da veliko zlo izgleda još veće nego što jest. To što se ni stručnjaci ne mogu oko svega složiti nije neprirodno za znanost koja stalno istražuje, koja legitimno sumnja i koja ne vjeruje ni sebi, ako nema dokaza, a kamoli drugima.

Što kaže jedna izreka, za jednostavnu nogu ne treba tražiti čudnovatu cipelu; baš je na znanstvenicima – zato što su posvećeni razvijanju znanja i što više znaju od onih koji se znanjem ne bave profesionalno – da uvjere i vladare i obični puk da ne traže „čudnovatu cipelu“; ona bi svima bila tijesna. Zato što tu kategoriju odraslih pokreće dječja radoznalost, znanstvenici su u stanju ispuniti čežnju jednoga pjesnika (Paul Valéry), da nađu prije nego što traže. Zato savjetnici, znanstveni i drugi, i postoje da prate, da analiziraju, da predviđaju i da predlažu, ne ono što korisnici traže, nego ono što oni misle da može biti korisno, ako ne svima, a onda zajednici ljudi, narodu, državi ili društvu. Oni bi radili za opće dobro, čak i da rade i za nepopularnu farmaceutsku industrije; protiv nje do daljnjega nitko ne bi smio ustajati, ako nije u pokretu koji veći problem vidi u cjepivu nego u bolesti. Politika mora trpjeti znanstvenike, zato što nema njihovo znanje, i što se život mjesecima odvija u velikoj tami.

Čudno je kako se oko javnoga nastupa poveće skupine ponajboljih hrvatskih znanstvenika iz zemlje i svijeta digla stvarno suvišna prašina, kao da problem može biti u tome što oni misle, čak i da misle krivo; njihovo je da misle što može biti sutra u krizi koja danas još nije do kraja sagledana. Nije sporno ni to što su svoje mišljenje iznijeli javnosti, a ne samo Frki-Petešiću ili Viliju Berošu; znanstvenici zastupaju javne interese, a interese vlasti u mjeri u kojoj štite javne interese. Zdravlje je i u zdravim okolnostima javni interes prvoga reda; u okolnostima zdravstvene krize, to je interes nulte kategorije. Ako renomirani znanstvenici predlažu svoje usluge, s osjećajem osobne odgovornosti i stručne kompetentnosti, onda je sasvim drugorazredno da li uživaju nečije – bilo čije – povjerenje. Dok gori, svi su vatrogasci dobrodošli; ako nisu piromani, što se dade lako ustanoviti. Brzopleto je bilo otkazivati suradnju ili „zahvaljivati“ suradnicima-kritičarima. Ako bi Vlada savjetovala savjetnike, onda joj savjetnici ne trebaju; vlastima koje misle da su uvijek u pravu, također ne trebaju savjetnici. U nekoj mjeri, dobar savjetnik je „vražji odvjetnik“. Da li je netko svadljiv, u tonu, u metodu ili u karakteru, manje je važno od toga koliko je stručno relevantan.

Bilo bi pogubno za buduće zdravlje demokracije da je vlast na bilo koji način s kritičarima sankcionirala kritičko mišljenje; restrikcije bi se iz struke mogle preseliti u politiku, a to bi bilo još pogubnije. Može izgledati da su ključni kritičari fokusirani na vodeće ličnosti iz vlasti i da ih se u vladinim krugovima doživljavaju kao političke oponente. U pitanjima struke, za politiku ne bi smjelo biti mjesta, s koje god se strane gledalo. Politika uvijek sužava stvari na uske ili uže, nerijetko i osobne interese. Koliko samo mala Hrvatska daje dokaza da se politički, a pogotovo stranački interesi, ne poklapaju s općim javnim interesom. Šteta je i zato što političke stranke u jednoj izvanrednoj prilici nisu stale pod isti barjak, pa i za to, ili najviše za to, da opći interesi budu što manje ugroženi. Nema straha da bi takva suradnja ugrozila vlast: birači su odlučili tko će zemljom vladati četiri godine; nisu ograničili vlasti kako će upravljati zemljom, ni opoziciju kako će oponirati vlastima. Radi se o uhodanoj demokratskoj dijalektici, primjerenoj teškim uvjetima: kad je formirao vladu Nacionalnog jedinstva, Franjo Tuđman je vodio druge borbe, koje nije mogao dobiti sam; Andreju Plenkoviću nije zabranjeno da svojoj akciji priključi i sve druge aktere hrvatske politike koji mogu biti od pomoći. Zna se tko državom vlada. Struka (s)nosi odgovornost za svoja mišljenja, politika za svoje odluke. Tjednima je zvonilo s najviših znanstvenih zvonika, na uzbunu ili na razmišljanje, ali u katedrali, čini se, nisu razumjeli kome zvona zvone. Nešto se dramatično zbivalo u državi kad su svi negativni parametri rasli, a toliki hrvatski stručnjaci i iz zemlje, a osobito iz svijeta, upozoravali da se ne smije odlagati s oštrijim mjerama, jer će postati kasno. Nije bilo očekivane reakcije.

Hrvatska je kod prvoga vala počela s oštrim mjerama, i onda ih je ublažavala, kako se poboljšavala epidemiološka slika; tada je bila među najuspješnijim zemljama u Europi. I danas se mogu opravdati sve mjere koje je Vlada tada donosila i za zaštitu zdravlja i za zaštitu gospodarstva. Iako je bila teško pogođena, kao i druge države, Hrvatska je mudro izbjegla kolaps i hrabro podnijela svoje žrtve. Kod drugoga vala, radila je obrnuto: počela je s blagim mjerama, a onda ih nije pooštravala kako se dramatično pogoršavala epidemiološka situacija. Hrvatska je sada među najneuspješnijim europskim državama. Tu činjenicu prvo treba priznati, a onda objasniti: jesu li stratezi, stručni i politički, negdje pogriješili? Jesu li se previše držali kalendara, prilagođavali mjere državnim i crkvenim blagdanima? U odnosu na većinu europskih zemalja, može se reći da su zakasnili; uoči božićnih blagdana, druge države skromno misle na ublažavanje strogih mjera; one su ih zavele 4-5 tjedana ranije. Hrvatska nije sigurna da će ih moći bitnije ublažiti ni za Božić, kamoli do Božića a ni brzo poslije Božića, sudi li se prema „prilikama s terena“. Ako su kod prvoga vala naše vlasti dobro gledale u kalendar i vidjele da se približava ljeto, i da s toplim vremenom (privremeno) dobivaju saveznika, kod drugog su vala previdjele da stižu jesen i zima, i da dolazi novi protivnik. Ne treba biti Đikić, Štagljar ili Rudan da se zna da s hladnoćom počinje sezona virusa i da treba podići mjere obrane, ili barem opreza. Znaju to i Krunoslav Capak i Goran Lauc. Što sada? Stožer nema autoritet iz prvoga dijela da zaštiti Vladu od kritika što je zakasnila i umiri narod da se ne predaje poslije 10 mjeseci borbi, žrtava i odricanja.

Njegovim malobrojnim članovima sigurno najteže pada to što nemaju rezultata, kao u prvome dijelu, pa im postaje teže nositi sumnje o manjku legitimiteta i višku vlasti. Za Vladu bi bilo lakše da nije toliko ovlasti delegirala u nekoliko ruku (i glava) i da je u pokret uključila više institucija: ne li izgubila na efikasnosti koliko bi dobila na legitimitetu. Dvojbe su u jednoj mjeri utemeljene, a u drugoj nategnute: sigurno je da Stožer ne može zamijeniti ni istisnuti Sabor iz njegove jedinstvene uloge zastupnika naroda; nije sigurno ni da bi Sabor mogao zamijeniti Stožer u njegovoj operativnoj ulozi. Mnogo je kombinacija po kojima nitko nikoga ne bi isključivao, a uspostavio bi se uravnoteženi suradnički odnos da se pitanje legitimiteta skine s dnevnoga reda, a osigura efikasnost u borbi protiv pandemije. Stožer je od samih početaka trebao biti stručno tijelo, vezano uz Vladu više nego uz Sabor, brižno formirano od medicinskih prvaka koji su trebali činiti Plenkovićevu pobjedničku reprezentaciju. U prvome dijelu tako je izgledalo; problem je počeo kad je neprijateljska vojska u drugome poluvremenu istrčala na teren, zaraznija i oštrija nego u prvome dijelu, a naš stožer još bio u svlačionici. Uvijek je, i u najnormalnijim uvjetima, teško usklađivati slobodu i sigurnost, pravo i odgovornost, ako se ne misli na drugoga, nego samo na sebe: politika se podijelila oko toga kako rangirati te demokratske vrijednosti, može li zdravlje ljudi biti važnije od njihove slobode, ako je takva dvojba, nesrećom, došla na dnevni red?

Podijelila se i znanstvena zajednica, nešto i po krivom političkom ključu: tko je za vladinu politiku čekanja taj je bio i za Vladu, a tko se držao kriterija znanosti, taj je bio protiv koga! Vlasti su davale doprinos podjeli znanstvene zajednice na onaj dio znanstvenika koji plješće Vladi i Stožeru, a nisu signalizirali da se vlak s koronom približava 100 na sat, i na one koji su upozoravali da se nigdje ne može stići bez plana putovanja, i koji opet podsjećaju da će Ahil zakasniti ako se kreće sporije od kornjače. Nastao bi i veći lom da je politika u sporu znanstvenika izabrala svoju stranu, napose tako da odstrani one koji su prvi upozoravali na opasnost. Razlike ne bi bile bogatstvo kad se ne bi podnosile sve njene posljedice. Vlasti su uoči izbora prerano proglasile pobjedu; to opterećenje prati i Vladu i Stožer otkad se poraženi virus vratio poslije ljetnoga primirja. Postajalo je sve teže nastavljati borbu, a da se ne prizna da korona nije pobijeđena, i da se u obrani mora opet kretati od početka. Hrvatsku je iscrpio prvi val, da bi mogla podnijeti novi lockdown; policijski bi sat u tranzicijskoj Hrvatskoj drukčije odzvanjao nego u demokratskoj Francuskoj ili u autoritarnoj Srbiji. Na repertoaru je bilo puno drugih mjera, koje se uvode, ali sa zakašnjenjem; u tome su izvori svih nesporazuma. Koliko je u prvome dijelu bila odlučna, posvećena očuvanju zdravlja, ne plašeći se opterećivati državnu blagajnu, da spasi gospodarstvo, a pogotovo zaposlenike, toliko je u drugome dijelu Vlada bila neodlučna, često nedorečena. Može se razumjeti što je bježala od oštrih mjera, ako se na taj način htjela udaljiti od novoga lockdowna, kojeg bi iscrpljena država teško izdržala; manje je razumljivo ako je oštrinu odgađala zato da udovolji praznicima kojima bi, u normalnim okolnostima, davala počasno mjesto.

Nije počela s oštrim mjerama, na koje su je nagovarali najbolji hrvatski stručnjaci iz svijeta, prije Dana mrtvih, da ne bi oduzeli živima plemenitu brigu za svoje pokojnike; propuštena je prva prilika. Nije slušala brojne stručne i političke savjete da ograniči proslavu u Vukovaru, da se iz grada heroja ne bi širila korona; stvorena je druga neprilika. Bilo je i drugih načina da Hrvati pokažu što je Vukovar za Hrvatsku, a da ljudi fizički ostanu u svojim mjestima, sa srcem u Vukovaru. Ne zna se još što Vlada i Stožer planiraju za božićne blagdane; narodu koji je nekoliko desetljeća slavio Božić u ilegali teško je reći da ove godine neće biti velikoga slavlja. Treba objasniti da se ne vraćaju u ilegalu, nego se odriču javne svetkovine da bi dogodine mogli dočekati Božić živi i zdravi. U Njemačkoj je na vlasti demokršćanska stranka; Nijemcima je najavljeno da bi i za Božić mogli imati restriktivnije mjere ako se vražji virus ne suzbije dovoljno prije toga. U Hrvatskoj bi se sva moguća nezadovoljstva mogla smiriti tako da se definiraju kriteriji za olakšavanje mjera za cijelu godinu, da svi mogu izračunati kako smiju slaviti i što mogu i ne mogu raditi. Vrijeme slavlja poklapa se sa sezonom velike zabrinutosti. Stanje u zemlji teže je nego što je to donedavno htjela priznati službena politika.