Oni su stranci, ali ipak osjećaju neke trnce, i ožive neka sjećanja, kad dođe taj 18. studeni. Jer su to veliki ljudi koji su ostavili traga u Vukovaru, i Vukovar u njima.
Ali Nicolas Borsinger, Švicarac koji je u danima pada Vukovara bio jedini predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) na terenu, i Vladimir Dzuro, češki policajac koji je kao dio tima haaških istražitelja sudjelovao u iskapanjima masovne grobnice na Ovčari i koji je zaslužan za prvo uhićenje nekog traženog ratnog zločinca u Europi nakon II. svjetskog rata, uhićenje bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića baš zbog ratnih zločina na Ovčari, nikad se nisu imali prilike susresti, iako je Dzuro istraživao ono čemu je Borsinger svjedočio i što je pokušavao spriječiti.
Međunarodna pravila, naime, jamče da su predstavnici ICRC-a zaštićeni od sudskih poziva kako svjedočenja ne bi onemogućavala njihovim ljudima pristup i rad na terenu u svim budućim ratnim situacijama. Dzuro je intervjuirao rijetke preživjele s Ovčare, ekshumirao tijela ubijenih, uhitio Dokmanovića, prikupljao dokaze protiv Šljivančanina koji je bio taj koji je spriječio Borsingera da pokuša spasiti ranjenike iz bolnice, no u cijelom tom radu Dzuro nikad nije susreo Borsingera. Sve do sada, i to uz pomoć novinara Večernjeg lista.
Borsinger je, naime, 2011. u Ženevi dao jedini, opširan intervju o svojoj ulozi u vukovarskoj tragediji upravo nama, a Dzuro nam je također dao intervju prije mjesec dana u Haagu, u povodu engleskog izdanja svoje knjige o Vukovaru i drugim istragama ratnih zločina. Kad nam je Dzuro javio da knjigu početkom studenog promovira i u Ženevi, javili smo Borsingeru da bi ga moglo zanimati otići na tu promociju. Dan poslije, stigla nam je poruka: “Bilo je nevjerojatno i vrlo emotivno. Hvala vam na kontaktu.”
Vi iz večernjaka možete spojiti samo dva JNA vojnika jer imate dobre veze u Beogradu