Bilo jednom u Beogradu: Hrvatski klubovi trebali su biti 'topovsko meso' u Areni

O onome što se prošli vikend dogodilo u Beogradu za dvadesetak godina pričat ćemo s nostalgijom s kakvom danas govorimo o posljednjoj medalji hrvatske reprezentacije osvojenoj u Ateni 1995., donosi Max!

Bio je to košarkaški vikend za pamćenje, o kakvom se nismo usudili ni sanjati i kakav će se vrlo teško ponoviti. Cibona i Cedevita potukli su Crvenu zvezdu i Partizan kada se tomu nitko nije nadao. I to na “bojišnici” na kojoj su trebali predstavljati topovsko meso.

Mnogi su mislili kako za hrvatske klubove na ovom Final Fouru ABA lige vrijedi ona utješna olimpijska krilatica “važno je sudjelovati”. Nadao sam se jedino tomu da neće doći do ponižavajućih ishoda, jer bih onda od asistentice glavnog urednika dobio packu kako sam isforsirao da se ode na putovanje bez nade.

No, kako u sportu nada uvijek umire posljednja, tako se dogodilo i “hrvatsko čudo u aveniji Arsenija Čarnojevića”. U velebnoj beogradskog Kombank areni, ponajvećoj sportskoj dvorani u Europi s kapacitetom većim od 20.000 gledatelja.

S dotičnom “ljepoticom” upoznao sam se za vrijeme Eurobasketa 2005. kada je Hrvatska u četvrtfinalu izgubila od Španjolske. Pod tim krovom sudačka trojka predvođena Talijanom Lamonicom pokrala je Spahijinu Hrvatsku u utakmici s budućim prvacima svijeta.

(Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Skoro devet godina poslije, u toj istoj dvorani, Hrvatska je doživjela nešto što je probudilo usnule košarkaške fanove. Hrvatski autsajderi šokirali su beogradske favorite. Baš po receptu koji nam je prije turnira nudio kolega Slobodan Šarenac, komentator RTS-a:

– S obzirom na stanje u dva beogradska kluba, igrat će se hrvatsko finale.

Ulazeći u dvoranu, pomislio sam na “na čemu je ovaj?”. Hajde, možda jedan hrvatski klub i prođe, ali hrvatsko finale u Beogradu? Ne, to je izgledalo odveć romantično. Nisam računao na takvu lekciju iz sportske psihologije. Neopterećeni zagrebački klubovi iskoristili su grč domaćina nastao euroligaškim imperativom. I Partizanov i Zvezdin trener danima su trubili da je igranje Eurolige krucijalno, partizanovac Vujošević kukao je da nema života bez toga, i valjda su time previše opteretili igrače.

Da će se igrati beogradsko finale, očekivala je i domaća publika koja je “zanemela” nakon oba polufinala. Gostujući su klubovi trebali predstavljati formalnost koja se u polufinalu mora proći. To podcjenjivanje osjetio je i Cibonin direktor Domagoj Čavlović:

– Na dan utakmice sa Zvezdom bili smo i mi i Cedevitini čelnici na primanju u beogradskoj Skupštini i tamo su Zvezdini čelnici govorili da jedva čekaju da u nedjelju pobijede Partizan. Nas se, očito, doživljavalo kao neki ukras turniru.

Srećom, u sportu još vrijedi pravilo “očekuj neočekivano”. Srbija je ostala bez finalista ABA lige, a što je još gore za njih, i bez euroligaša. Nastup u elitnom klupskom natjecanju izborili su klubovi koji na njega nisu gledali nimalo fatalistički. Cibona je došla u situaciju da se mora dodatno zadužiti da bi mogla igrati Euroligu, koju će Cedevita pak morati igrati godinu ranije nego što je planirala. I s proračunom koji sluti na opasnost od frustracija, a najavio nam ga je glavni sponzor kluba Emil Tedeschi: “Sljedeće sezone nećemo imati niti za euro veći proračun od milijun i pol eura!”.

Takav je proračun, otprilike, u neto iznosu Cedevita imala i za ovu sezonu, pokazalo se da je on dostatan tek za dobar nastup u Eurokupu. Ova momčad Cibone, koja je osvojila prsten, sa svim davanjima vrijedi nešto manje od 900.000 eura. Ako se ne poveća, bit će to uvjerljivo najskromniji budžet u Euroligi.

No, bez obzira na takve brige, i jedni i drugi znali su proslaviti uspjeh. Nakon Smithove trice u posljednjoj sekundi, u stilu Kecmana, i pobjede nad Partizanom, cedevitaši su trijumf proslavili odlaskom u krevet, dok su dužnosnici i prijatelji kluba slavili u restoranu “Tako je suđeno” čiji je vlasnik bivši vaterpolist Danilo Ikodinović.

Cibonini igrači se, večer prije, nisu štedjeli. Nakon pobjede nad Zvezdom oni su si u restoranu službenog hotela sami naručili tamburaše, a nakon što su nadjačali Cedevitu u finalu, tamburašima ih je u zemunskoj restauraciji “Vatrenka” počastio vlastiti klub. Dok su cibosi vatreno slavili, cedevitaši su se pitali ne plaća li to slavlje grad Zagreb novcem građana, no direktor Čavlović rekao je da je pronašao način da momcima priuštiti feštu kakvu zaslužuju.

Nitko tada nije razmišljao o ključnom pitanju: hoće li Dario Šarić ostati još jednu sezonu? Raspametio je suparnike u Beogradu, najprije Zvezdu, a potom i Cedevitu. Kako je sezona odmicala, dizao je igračku razinu i za šest mjeseci napredovao od nadarenog klinca bez posebnog statusa do šefa momčadi.

– U prvom dijelu sezone bio sam glavna sporedna uloga u momčadi, a zahvaljujući trenerima Rimcu i Golemcu, sada sam uz Blassingamea nositelj igre. Uvjeren sam da igrači koji izlaze na draft poput Wigginsa i Parkera ne bi mogli za ovu momčad učiniti isto što i ja.

Bila je to poruka konkurenciji na draftu, ali i generalnim menadžerima NBA klubova. Poručio je time da je spreman i za NBA ligu, ali da će, ne bude li imao jamstva za visoki pick, ostati još u Europi. Mnogi će reći to je i poželjno, a tako misli i hrvatski izbornik Jasmin Repeša.

– Dario mora otići u NBA na velika vrata, sa zajamčenom minutažom, a ne da čeka priliku na klupi. Oni koji su otišli prerano često su se prerano i vraćali.

Posve drugačije misli trener pobjednika ABA lige Slaven Rimac:

– Dario je već spreman za NBA ligu, ali uz uvjet da pronađe klub koji će ga programski razvijati kao budućeg vođu.

A i takvih ima, procurilo je da su Lakersi jako zagrizli. I ne samo oni, pa će razdoblje do 16. lipnja proteći u strateškom cimanju između njegova menadžera Miška Ražnatovića i zainteresiranih klubova. Ne budu li NBA klubovi dovoljno uvjerljivi s jamstvima, Šarić će povući ime s drafta i sve to prolongirati za sljedeću sezonu. No, tada će ga NBA klubovima biti teže izvući iz kluba nego sada jer će vjerojatno biti vezan dugogodišnjim ugovorom za neki jaki europski klub koji će postaviti visoki odštetni zahtjev. Puno veći nego što je ovaj Cibonin od 1,2 milijuna eura.

Drugi Cibonin junak bio je najniži igrač Final Foura Jerel Blassingame (175 cm). Kad je Cibonin polazak za Beograd kasnio za 50 minuta jer je Bles zaboravio putovnicu, pobojali smo se da američki razigravač putuje rastresen. No, i uz ljubavne probleme, na kakvima mu čak i nestašniji muškarci mogu pozavidjeti, on je Zvezdi zabio 28 koševa. Jerel je pravi “floor general”, vojskovođa s parketa, koji kao sredstvo u igri koristi i podbadanje suparnika. A to je (trash talk) u finalu upravo činio Cedevitinu Amerikancu Nolanu Smithu. Potaknuo ga je na verbalni dvoboj i ušao mu u glavu, što je rezultiralo pobjedom cibosa.

Nakon prvog trofeja tek u četvrtom finalu ABA lige, nakon što su “ispili” Cedevitu, cibosi su se raspametili od sreće, a cedevitaši su posve potonuli. Antijunak finala Nolan Smith (šut 4-13, valorizacija “-4”) teško je podnosio gledanje suparničkog slavlja. Htio je odmah odjuriti u svlačionicu, no pomoćni trener Veljko Mršić mu je objašnjavao da mora istrpjeti jer se nagrađuje i drugoplasirani.

U danima poslije beogradskog finala cedevitaši su pokušavali utjehu pronaći u činjenici da su izborili Euroligu, što je čak i neka vrsta prebačaja, no dugo će ih kopkati propuštena finalna prilika. Saznajemo i da ih je zaboljelo kada su čuli da gradonačelnik Bandić na Jelačićevu placu organizira doček za cibose, a za njih ništa. U tom duhu jedan nam je njihov dužnosnik govorio:

– Pa zar mi nismo klub iz Zagreba, zar i mi nismo postigli uspjeh!

Teško da bi se te večeri mogli veseliti onako kako su se veselili cibosi. Uostalom, kada je gradonačelnik s pozornice čestitao Cedeviti, mogao se čuti i pokoji zvižduk. Bila je to fešta od cibosa i njihovih poklonika koji su znali uživati u trenutku. U stilu “veselimo se večeras, jer tko zna kad će se i hoće li se ovo ikad ponoviti”.

>> Pogledajte kako Šarić predvodi navijanje: "Doš'o je i taj dan..."