Muškarac (41), 185 centimetara, normalne konstitucije, crvene kose i plavih očiju zaljubljen u književnost, film i pop kulturu. Sretno oženjen 12 godina i otac dvojice sinova kojima je osam i jedanaest godina. Trenutačno živi na jugu Švedske. Dosad nije osuđivan...
Policijski opis kao predstavljanje? Ništa neobično ako stiže iz pera Andersa de la Mottea, bivšeg policajca, danas uspješnog pisca švedskih krimića koje domaća čitateljska publika s guštom guta. Njegov debitantski roman “Igra”, prvi dio trilogije o (anti)junaku HP-u koji na pragu svoje 30. uspješno odolijeva odrastanju, lovi laku zabavu i brzu lovu, slijedi finu putanju skandinavskih krimića koji tjeraju na mahnito okretanje stranica, a domaća publika upravo je zagrizla i u “Mamac”, drugi dio priče koja briše granicu realnog i virtualnog.
Pišete krimiće. Švedski ste autor. Knjige su vam prevedene na više od 20 jezika. Kako biste objasnili planetarni uspjeh koji žanju skandinavski krimići? U čemu je vaša tajna?
Wow, teško pitanje... Moja je teorija da smo imali nekoliko stvarno uspješnih autora kao što su Håkan Nesser i Henning Mankell koji su postavili visoke standarde i zainteresirali najprije domaću, a zatim stranu publiku za skandinavski krimić. Uspjeh povlači za sobom još uspjeha pa je biti piscem među top pet ‘zanimanja’ u Švedskoj.
Druga strana priče je to da je naša regija prilično egzotična zbog dugih i mračnih zima te blještavih ljeta s druge strane, što je odlično za stvaranje atmosfere. Skandinavske države također se smatraju sigurnim mjestom za život i razbijanje iluzije o sigurnosti zavjerama i okrutnim ubojstvima stvara intrigantnu dinamiku.
HP je skorojević koji pristaje zaigrati misterioznu igru na mobitelu koji pronalazi u vlaku. Uskoro više ne raspoznaje granicu virtualnog i zbilje te se zapliće u mrežu problema sa zakonom i nalazi pred moralnim dvojbama rastrgan između sebičnosti i suosjećanja... Biste li zaigrali tu igru?
S obzirom na to da je moj karakter sličniji Rebeccinu (druga glavna junakinja De la Motteovih romana, op. a. ), instinktivno bih kazao ne, ne bih igrao igru, ali s druge strane, nikad se ne zna...
Igra tektonski mijenja HP-ov život. Koliko je promijenila vaš?
U samo nekoliko godina zbog igre sam od osobe koja se pisanjem bavila iz hobija postao pisac s punim radnim vremenom čija su djela objavljena u više od 27 zemalja. To je bilo izvan mojih najluđih očekivanja...
Recite mi više o svom odnosu s HP-om. Koliko se pronalazite u glavnom junaku?
HP je meni onaj mali glasić koji nije uvijek suosjećajan i ima ga većina nas, a govori nam da zaslužujemo više nego što nam se daje te da nas se podcjenjuje.
U Hrvatskoj je upravo objavljena vaša druga knjiga, a u prosincu ćemo čitati posljednji dio trilogije.
“Mamac” počinje ubojstvom na vrlo egzotičnoj lokaciji te s nasilnom zasjedom na drugoj. Poslije se zaplet vraća u Stockholm gdje se razvija oko PR tvrtke koja na kontroverzan način štiti interese klijenata. Veliku ulogu ima i internet trol nazvan MayBey. “Plijen” je posljednja knjiga i posljednji je otkucaj igre u kojoj voditelj zadaje konačni zadatak. Istodobno jedan od likova otvara stari pretinac u banci u kojem nalazi prilično uznemirujuće informacije o bliskom rođaku...
Internet, društvene mreže i nove tehnologije igraju veliku ulogu u vašim romanima. I ja sam, pripremajući se za ovaj intervju, provukla vaše ime kroz Google, čitala vaše tweetove. To mi je olakšalo posao no sada me zanima kako se vi osjećate znajući da su nepoznatim ljudima dostupne tolike informacije o vama (kao što su, uostalom, o svima nama).
Društvene mreže mogu biti vrlo koristan alat. Omogućavaju nam da ostanemo u vezi s prijateljima i rodbinom i pri promociji nekog proizvoda ili brenda. Tako ih i ja koristim. Znači, objavljujem samo stvari o svojim knjigama i trudim se biti osoban, ali da ne dijelim ništa privatno. Svi ti novi uzbudljivi alati omogućavaju nam da sudjelujemo u brojnim razgovorima i diskusijama te da istodobno budemo u tijeku i znamo sve što se događa u svijetu. Jedna je od mana ta da ponekad zaboravimo biti prisutni sada i ovdje, tu gdje jesmo. Druga je ta da postaje sve teže i teže zadržati privatnosti. Čini mi se da mnogi još ne shvaćaju da je informacija roba koja ima svoju tržišnu vrijednost i iako se čini da su alati poput Googlea, Facebooka, Twittera i Instagrama besplatni, ipak plaćano cijenu za njihovo korištenje.
Bili ste u policiji. Zašto ste otišli i kako bivši policajac završi pišući?
Otišao sam iz policije 2001. nakon osam godina. Bilo je vrijeme za nove izazove, iako tada nije postojao posao koji bi me zanimao.
Velika logistička tvrtka objavila je tada natječaj za šefa osiguranja. Prijavio sam i otkrio novi svijet pun izazova koje sam tražio.
U poslu u službi osiguranja u jednoj IT tvrtki imao sam priliku putovati Europom, Srednjim istokom i Afrikom. Putovanja su mi omogućila da puno, puno čitam. Kad mi je supruga predložila da i sam nešto napišem, shvatio sam da mi se ideja već neko vrijem podsvjesno vrtjela po glavi i trebalo me je samo malo pogurati. Jednom kad sam počeo pisati, kockice su se posložile i naši su životi krenuli neočekivanim i zaista uzbudljivim smjerom.
Osvojili ste nagradu švedske Akademije pisaca kriminalističkih romana za najbolju knjigu, knjige vam se prevode na brojne jezike. Niste očekivali takav uspjeh?
Kad sam počeo pisati, moj jedini san bio je da mi objave rukopis. Prva nagrada i prijevodi na više od 25 jezika i to da će se moje knjige ekranizirati, uopće mi nije bilo na pameti. Stvari su krenule puno bolje nego što sam zamišljao i smatram se blagoslovljenim jer mogu raditi ono što volim i živjeti od toga. Godinama sam bio mali kotačić u velikoj mašineriji, usredotočen na tuđe probleme. Danas sam ja ta mašinerija i ako naletim na problem, uvijek mogu gurnuti lik niz liticu.
Koliko vam znači dobra ili loša kritika?
Volio bih da mogu reći što i ostali autori, da ne marim za kritike i da ih nikad ne čitam, ali to ne bi bilo potpuno točno. Trudim se pročitati barem nekoliko kritika iz svake zemlje u kojoj je moja knjiga objavljena kako bih dobio općenitu ideju kako je prihvaćena. Pozitivna i dobro napisana kritika koja prodire u moje namjere svakako me usrećuje, jednako kao što me loša učini pomalo tužnim.
Ali, svaki čitatelj i čitateljica ima pravo na svoje mišljenje. Moje su knjige pomalo drukčije od drugih trilera i ne sviđaju se baš svakome, ali ja pišem priče koje se meni sviđaju i nemam ciljanu publiku.
Postoji li kritika koja vas je posebno dotaknula, pozitivno ili negativno?
Apsolutno najbolji i najdraži komentar, odnosno povratna informacija stigla je baš preko društvenih mreža, od mladića od dvadesetak godina. Prva rečenica bila mu je “Inače ne čitam knjige, ali svidjela mi se vaša.” Ako uspijem prodrijeti do takvog tipa čitatelja i probuditi u njemu pa makar i najmanji interes za književnost, e onda sam napravio dobar posao.
Sad kad sam to rekao, moram dodati i da imam priličan broj čitatelja u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima, a koji su zagriženi fanovi unatoč modernom zapletu i žargonu. To je ta ljepota književnosti...
Planirate li sve unaprijed ili pustite rečenicu da sama teče?
Najprije napišem sinopsis i stavim na papir općeniti zaplet, prvu scenu, neke smjernice, likove i lokacije. No, jednom kad počnem pisati, likovi na neki način počnu svoj život. Ponekad ih moram svladavati i vladati njima (pogotovo HP-om), ali često ih pustim da trče slobodno.
Gdje najčešće pišete?
Obično pišem na svom laptopu u kafiću u kojem ima ljudi. Potrebna mi je buka i kretanje oko mene kako bih se prisilio da se usredotočim. Ako je pretiho, misli mi odlutaju... Još sam najučinkovitiji dok putujem. I ovaj tekst nastao je u avionu.
Čitate li krimiće?
Da, obavezno!
Koje autore?
Neki od omiljenih su mi Jo Nesbø, Dennis LeHane i George Pelecanos. Volim i Paula Austera i Kurta Vonneguta.
Koju ste knjigu zadnju pročitali, biste li je preporučili?
Upravo sam opet pročitao Velikog Gatsbyja. Briljantno napisana priča koju bih svakako preporučio.
Radite na novom materijalu, biste li nam otkrili štogod više, osim da će se zvati MemoRandom?
Naravno, riječ je o trileru u kojem se sve vrti oko policajca koji se zove David Sarac. On je stručnjak u pronalasku i ‘hendlanju’ tajnim informacija koje kolaju unutar organiziranoga kriminala. Sarac vodi širokorazgranati program infiltracije uglavnom sam, i jednog dana usred jureće potjere doživi srčani udar i sruši se. Probudi se tri tjedna kasnije i otkriva da nije samo fizički onemoćao nego da pati od velikih rupa u pamćenju. Zaboravio je detalje svog supertajnog posla, detalje koje ni s kim nije podijelio. Pokušava posložiti komadiće svog života u cjelinu i polako počinje shvaćati da stvari koje je radio u prošlosti nisu uvijek bile legalne, a ni moralne. Nakon godina manipuliranja drugima, sad je on taj kime se manipulira, a konce poteže netko njemu vrlo blizak.
Što je s vašim planovima da prodate prava za film?
Stvarno ne mogu o tome govoriti u ovom trenutku. Postupak je u tijeku, da se tako izrazim. Jedino što ću reći je da je Hollywood sveti gral filmskom fanatiku kao što sam ja.
Što radite kad ne pišete?
Čitam i provodim vrijeme s obitelji. Aktivni smo i puno putujemo. Najesen bi se trebali preseliti u New York na neko vrijeme i svi se to me radujemo.
I na kraju, jeste li već posjetili Hrvatsku?
Još nisam imao prilike, ali moram reći da imam dosta prijatelja koju su puni hvale za ljepote vaše zemlje, finu hranu i bogatu kulturu. Nadam se da ću uskoro imati priliku upoznati hrvatske čitatelje. A dotad im ostavljam HP-a, Rebeccu... Nadam se da će uživati čitajući o njima jednako kao što sam ja uživao pišući.