Bio sam pilot kaskader i u 12 žigosanih

Jeste li ikada na autocesti u kakvoj nabrijanoj sportskoj jurilici na četiri kotača vidjeli vozača koji je prevalio 75 godina života? Odgovor na to pitanje sigurno će biti negativan, jer su vozači u tim godinama i na puno sporijim cestama i u “običnim” automobilima rijetkost. A kada bi upitao ljubitelje visina, sportskog i akrobatskog letenja u Hrvatskoj jesu li ikada u sportskoj letjelici na nebu susreli njegova vršnjaka, dobio bi pozitivan odgovor i istog trenutka bi mi izrecitirali ime Zagrepčanina Svetozara Svete Trifunovića.

Taj 75-godišnjak još je uvijek aktivan pilot i jedan od najboljih instruktora letenja u zagrebačkoj pilotskoj školi Air Traktor na aerodromu Lučko. U bogatoj letačkoj karijeri iza njega je čak više od osam i pol tisuća sati letenja na 36 različitih vrsta letjelica među kojima mu je i najdraži češki Zlin, akrobatski avion na kojemu je mnogo puta izvodio vratolomije na zrakoplovnim mitinzima. Njegove kolege reći će vam: to je onaj koji je zaustavljao dah gledateljima leteći u leđnom letu glavom prema zemlji, lebdeći u praznom hodu, a onda bi se se vinuo u nebo naglo dodajući gas.

Te i još mnoge letačke sposobnosti koje je pokazao kao pilot priskrbile su mu i filmske uloge u nekoliko svjetskih filmova. Tako se može pohvaliti da je kao pilot kaskader glumio u “Dvanaest žigosanih”, “Vjetrovi rata”, “Rat i sjećanja” te “Zavjeri” čiji su pojedini dijelovi zahvaljujući koprodukcijama Jadran filma snimani u Zagrebu i okolici. Dok je iznad Zagreba letio kao glumac u tim filmovima i serijama, zbilo mu se i nekoliko zanimljivih zgoda, od kojih ga jedna umalo nije stajala života. 

Milicajac ga hapsio
– Umalo nisam poginuo u završnoj sceni, i to zapravo na snimanju “Rata i sjećanja”. Sjećam se, trebao sam bombardirati jedan položaj kod mosta. Morao sam svojim avionom proletjeti između dva hrasta od 30 metara i istog tolikog razmaka s krilima raspona 10,5 metara. To sam obavio i želio sam u leđnom letu pozdraviti ekipu, ali sam se spustio blizu šume i umalo se nisam srušio. Upozorio me sin koji je radio kao kontrolor leta – dodaje Sveto Trifunović napominjući kako je bilo i smiješnih događaja. 

Sudjelujući u snimanju filma “Dvanaest žigosanih” glumio je njemačkog pilota koji je negdje u blizini Jaske bombardirao neku kuću. Naravno, u toj filmskoj sceni njegov avion bio je obilježen kukastim križem koji je zbunio milicajca na Plesu kada se Sveto spustio. 

– Čim sam se spustio, milicajac je dotrčao do mene, htio me uhapsiti zbog kukastog križa. Ali, ubrzo su mu objasnili da je riječ o snimanju filma, a ne o protudržavnoj aktivnosti – kroz smijeh će Sveto. 

On je u svojoj letačkoj karijeri – i to prije mnogo godina – imao, kako kaže, dva susreta sa sudbinom. Gledao je smrti u oči, ali se ipak uspio izvući zahvaljujući svojim letačkim sposobnostima. Prije 41 godinu kao mlad pilot ondašnje vojske morao je sletjeti na trbuh aviona s uvučenim stajnim trupom jer mu je nestalo goriva. 

– Vođa eskadrile nije vodio računa o vremenu, pa je cijela letačka skupina ostala bez goriva. To se dogodilo između Križa i Novoselca, pa sam se i ja morao prizemljiti na oranicu bez kapi goriva – dodaje Sveto koji je krajem šezdesetih u Alžiru doživio sličnu havariju. 

– Na mom zrakoplovu jodeelu 117 u letu zakazao je motor. Tamo sam u Colomb Becharu radio kao šef pilotske škole. Nikada nije dokazano zbog čega je motor zatajio, najvjerojatnije je bila sabotaža. Uspio sam ga prizemljiti i tako sačuvati živu glavu – prisjeća se Sveto Trifunović svojih najcrnjih letačkih trenutaka. 

Obučavao i Alžirce
Kaže da je pravi pilot onaj koji svojom sigurnošću ubije strah. To ga je, kaže, oba puta spasilo jer se nije izgubio, nego je vjerovao da svojom pilotskom sposobnošću može nadvladati situaciju u kojoj se našao. 

– Mene je letenju privukao strah. Ne možete vjerovati, ali je to tako. Kao dječak u Drugom svjetskom ratu doživio sam bombardiranje, osjetio te snažne zračne udare, upoznao nemoć i strah od kojih ne možeš pobjeći. Baš taj strah i nemoć natjerali su me da upoznam kako to izgleda iz zraka. Zato sam se odlučio postati pilot i letio sam na vojnim zrakoplovima, gađao na vježbama, ali dugo nisam mogao izdržati u vojsci – napominje Trifunović koji je bivšu JNA napustio još 1960. godine. Upisao je pravo, a kasnije se zaposlio u civilnom zrakoplovstvu i godinama radio kao inspektor tog zrakoplovstva.

Dvije pune godine proveo je u Alžiru obučavajući tamošnje vojne pilote, a od novca koji je ondje zaradio, napravio je kuću u Samoboru. U njoj je uredio svoj zrakoplovni muzej u kojemu se nalazi dvije stotine pehara i medalja koje je osvojio na raznim sportskim zrakoplovnim natjecanjima u bivšoj državi, Hrvatskoj, Europi. Jedini je hrvatski sportaš koji je na jednom natjecanju, a to je bila Balkanijada u Zagrebu, osvojio sedam medalja – jednu zlatnu, tri srebrne i tri brončane. 

– Nikada se ni na jednom državnom natjecanju nisam plasirao niže od drugog mjesta, i jedini sam pilot u bivšoj državi koji je bio trostruki pobjednik u letenju, u reliju, preciznom i akrobatskom letenju. Osvojio sam Titov pokal, kao i osam Srebrnih orlova te jednog zlatnog – kaže Sveto Trifunović, inače rođeni Vojvođanin koji svoj rodni dom godinama nije mogao posjetiti nakon osamostaljenja Hrvatske, jer se stavio u službu HV-a obučavajući pilote, pa ga je tamošnji režim smatrao “neprijateljem koji obučava ustaše”.