U prvom redu primi srdačan pozdrav. U periodu od kada si bio kod mene u posjetu nastale su velike promjene u mom životu, ja sam se još jače razbolio i iz dana u dan sve se slabije osjećam. Ovih dana bio sam kod doktora, ali on me nije htio ni saslušati, nego umjesto da me pošalje fiziologu, koji mi je potreban, on me poslao neuropsihijatru. Ne znam dokle će se prema meni ovako postupati, vjerujem da si već saznao od ljudi koji su bili sa mnom u inozemstvu da nije postojalo krivično djelo za koje sam osuđen. Ne znam zašto ovo maltretiranje, nije im dovoljno sedam godina džabe bez razloga raditi, nego još me bolesnog tjeraju i nedjeljom i praznikom da radim. Kada se vratim s posla, onda dobijem vruću hranu bez kašike. Već sam se naučio da jedem bez kašike, kao urođenik. Dragi brate, meni ne preostaje nego da likvidiram nekoga boljeg, a oni poslije mene. Bolje je umirati jednu minutu nego četiri godine. Ukoliko se meni zdravstveno stanje ne poboljša, to ću i da uradim..."
Ovo je sadržaj pisma upućenog bratu Ivanu u Ljubljanu, koje je 1. ožujka 1965. godine iz logora na Golom otoku pisao osuđenik Josip Zoretić. Premda kratko, to pismo iznimno precizno ilustrira sudbinu jednog čovjeka o životu, smrti, bijegu i kazni u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Pretočena u literaturu, svjetlo dana ugledala je desetljećima kasnije u knjizi "Goli otok – Pakao u Jadranu", upravo objavljenoj u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Despot infinitus.
Ova istinita životna priča Josipa Zoretića iskrena je i brutalno izravna u svojim opisima svakodnevnog života na otoku zatvoru. Jer, Goli otok nije romantično mjesto, već potpuno nenaseljen otok bez ikakvog raslinja. Ljeta su iznimno vruća, s temperaturama od 35 do 40 stupnjeva, a zimi je otok izložen buri, hladnom vjetru koji puše s kopna prema moru. Drugim riječima, Goli otok savršeno je mjesto na koje država može slati one koje želi ukloniti iz društva. I to je upravo ono što je učinila jugoslavenska vlada u vrijeme kada je Hrvatska bila jedna od republika u Jugoslaviji.
Na Golom je otoku bila uspostavljena teška radna kaznionica za razne prijestupnike, od bezdušnih ubojica do za komunistički režim najomraženijih i najstrašnijih neprijatelja – političkih zatvorenika. Bila je to kaznionica iz koje je bilo gotovo nemoguće pobjeći, a u kojoj je nebrojeno ljudi nestalo, kako pod svjetlom dana tako i tijekom noći, bez ijedne riječi njihovim obiteljima. Postupanje prema osuđenicima bilo je iznimno nehumano i slično postupanju prema zatvorenicima u njemačkim koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Ono što se događalo na Golom otoku, međutim, događalo se u vrijeme mira.
"Ova je knjiga svjedočanstvo zlodjela počinjenih na ovom otoku veličine samo 4,7 četvornih kilometara. Otok bez pitke vode, trave i bilo kakve vegetacije. Sve što je postojalo bio je goli kamen, specijalna policija, zimi bura – nepredvidiv hladan sjeveroistočni vjetar koji puše s kopna na more u naletima do 120 kilometara na sat – i na vrućini koja se ljeti penje na 40 stupnjeva Celzija", navodi autor Josip Zoretić, čije su djetinjstvo i odrastanje obilježeni smrću njegova oca, kojeg su partizani 1942. odveli, ubili i bacili u masovnu grobnicu u Sošicama na Žumberku, blizu hrvatsko-slovenske granice, jer im se odbio pridružiti. Njegova je majka "ostala sama da se bez ičije pomoći brine za sedmero svoje djece".
"Djeci ubijenih roditelja s 'pogrešne strane' bio je uskraćen pristup i osnovnom obrazovanju, a da ne govorimo o višim stupnjevima obrazovanja. Bilo nam je uskraćeno i zaposlenje, pa čak i ono najosnovnije. Grijesi našeg oca prelili su se na mene i moju braću i sestre te smo smatrani protudržavnim elementima i fašistima, samo zbog toga čija smo djeca. Godinama sam to trpio, ali nadao sam se da će jednom i to proći pa sam ostao u Jugoslaviji i pokušao živjeti koliko-toliko normalan život", piše Zoretić, koji je naposljetku, kada se uvjerio da mu u komunističkoj Jugoslaviji nema života, 1962. godine pobjegao u Austriju.
Međutim, samo nekoliko kilometara od granice, u blizini grada Šentilja, obolio je i predao se austrijskoj policiji, koja ga je deportirala natrag u Jugoslaviju. Nakon mjeseca provedenog u pritvoru ubrzo su ga uhitili pripadnici jugoslavenskog Sekretarijata unutarnjih poslova pod optužbom za "protudržavne radnje" i kao protivnika režima. Samo te godine, navodi, bilo je zatvoreno 13.000 Hrvata, 3700 Albanaca, 1700 Slovenaca, 1200 bosanskih muslimana, nekoliko stotina Srba i mali broj drugih nacionalnih manjina koje su živjele u Jugoslaviji, poput Talijana, Mađara i Bugara.
Razlozi koji su Josipa Zoretića doveli na Goli otok bili su jednako apsurdni kao i patnja koju je do dolaska morao pretrpjeti. Podignuta je optužnica nakon koje je slijedilo još sramotnije kafkijansko suđenje i izrečena kazna – sedam godina u zatvoru maksimalne sigurnosti.
"Tako sam ja, zajedno s mnogim drugima, stigao na zloglasni Goli otok – kazneno-popravnu ustanovu s teškim radom na otoku u Jadranskom moru. To je mjesto gdje sam nepravedno patio sedam godina kao žrtva, zajedno s ostalim članovima takozvanog 'protudržavnog režima'", piše Josip Zoretić potom opisujući silazak s broda dvoje po dvoje i odlazak u prijamni odjel zvan Karantena, gdje su osuđenike dočekala dva brijača koja su im brijala glavu, pazuhe i područje oko spolnih organa, a zatim su dobili uniforme, napravljene od dosta dobre tkanine, ali tako loše sašivene da ih je bilo nemoguće dobro zakopčati.
Proljetno-ljetne uniforme bile su svjetlozelene, a zimske, smeđe, bile su izrađene od materijala koji se koristi za izradu vreća. Ubojice i slični kriminalci dobili su one kvalitetnije i u boljem stanju od političkih zatvorenika, dok je Josip zadužio jednu već dobro iskorištenu i izlizanu. Umjesto cipela dobili su kaljače s gumenim đonom i dvjema kopčama, posebno napravljene za otočni kamenjar. Kad je "ceremonija" završila, pala je noć i upućeni su u ćelije. Kreveti su bili željezni, s madracima punjenim sijenom, od materijala sličnog vrećama za krumpir. U krevetima nije bilo mjesta za sve pa se petero ljudi moralo nagurati na dva spojena kreveta. Bilo je, piše, užasno iscrpljujuće.
"Probudili su nas u 4.15 ujutro glasnim lupanjem i povicima da ustanemo. Mogli su si poštedjeti glas, jer su svi ionako od straha brzo poskakali iz kreveta. Oni koji su spavali sa strane kreveta bili su zaduženi za pospremanje kreveta, a ostali su odmah kretali na jutarnju tjelovježbu. Vani je bio mrkli mrak pa se oni s kraja reda nisu ni vidjeli jer svjetlost sa stepenica nije dopirala do njih. Hladna bura puhala je s Velebita brzinom od oko 80 kilometara na sat i nosila čestice s morske površine. Na usnama se osjećao okus slane vode. S vremenom su nam se zbog toga osušila lica i nastajali lišajevi", opisuje prve dane u logoru.
"Kućni se red nije temeljio ni na zakonu ni redu i nije se ni približno odnosio na dostojan ljudski život. Sve je bilo definirano radom – ni riječi o zdravlju ili o životu primjerenom ljudskom biću koje živi u civiliziranom dobu. Sve osim rada, koji je ponekad trajao i dvadeset četiri sata bez pauze, bilo je zabranjeno. Referenti su bili odgovorni za ispiranje i prosvjetljenje naših nedovoljno razvijenih mozgova koji ne shvaćaju veličinu njihovog modernog socijalizma. Nisu se koristili mučenjem, već su nas konstantno tjerali na uviđanje i priznavanje naših pogrešaka govoreći kako nam je bolje da ih slušamo, jer oni ipak znaju što je najbolje za nas."
Nisu ribali sobe, već kamenite stepenice, svaku stepenicu dvadeset puta, jednu za drugom. Sljedeći dan uslijedila je ista količina posla. Bilo je nepodnošljivo. Zbog bolova u rukama i nogama i iscrpljenosti nisu mogli ispuniti kvotu pa su bili pretučeni. Često se događalo da bi netko pao u nesvijest, pogotovo oni koji su bili stavljeni u samice. Zoretić je u prvim danima uočio i dva posljednja počivališta: jedno groblja iza Karantene i drugo pored trafostanice. Oba su puna onih koji nisu mogli izdržati, takozvanih slabića. Čak ih i nazivaju slabićkim grobljima.
Nakon šest tjedana u prijemnom odjelu radila se raspodjela zatvorenika. Oni koji su bili srednje problematični slani su u Žice. To se mjesto zvalo Žice – jer je bilo ograđeno četiri metra visokom elektrificiranom žicom koju su podigli pristaše Kominforma 1948. godine. Cijelo područje bilo je pod stalnim nadzorom Plavih anđela, naoružanih mitraljezima, radijima i psima koji su osuđenike svojim lavežom noću redovito držali budnima. Raspored spavanja bio je takav da su zatvorenici iz tri različite smjene spavali u istoj sobi pa bi smetali jedni drugima pri odlasku i povratku s posla. Prva smjena ustajala je u 4.20, i zimi i ljeti, te bi radila od 6 do 14.15. Druga smjena radila bi od 14.30 do 22.30, uz petnaestominutnu pauzu koju su nazivali marenda. Treća je smjena bila zadužena za čišćenje strojeva i popravak kvarova koji su se dogodili tijekom prethodnih smjena bez pauze.
"Svako nas je jutro budila sirena, toliko jaka da sam mislio da ću dobiti srčani udar, pogotovo ako me je probudila iz sna. Svakoga dana bili smo prisiljeni sudjelovati u najmaštovitijim igrokazima Rankovićevih ljudi. Nisu svi osuđenici na Golom otoku bili tretirani jednako; Srbi su uglavnom bili dobro tretirani jer su gotovo svi časnici bili Srbi. Gotovo svi su bili neobrazovani hrvatski Srbi s područja Like, koji su tvrdili da su čisti Srbi – smrtni neprijatelji Hrvata, Slovenaca i Albanaca. Najviše su mrzili Hrvate, s izgovorom da su za vrijeme vladavine Ante Pavelića u Hrvatskoj pobijeni mnogi nevini Srbi. Sada su tražili osvetu nad onima koji su tada bili samo djeca, ili čak nisu bili ni rođeni. Policajci i uprava odlučivali su o tome koga će poštedjeti."
Bilo je ustanovljeno zatvoreničko samoupravljanje, a za položaj sekretara imenovali su se samo najgori kriminalci. Izopačenih kriminalaca spremnih preuzeti tu ulogu nije nedostajalo jer je bilo poznato da se kazna može smanjiti ako se pokažete korisnim. Svako smanjenje trajanja robije bilo je itekako dragocjeno, a oni su činili sve da bi u tome uspjeli. Milicija bi zvjerski kažnjavala svakoga tko bi se oglušio na sekretarove naredbe. Godine 1964. na mjesto tajnika imenovan je čovjek koji nije želio oženiti svoju djevojku pa je ubio nerođeno dijete cipelarenjem djevojke u trbuh u osmom mjesecu trudnoće. Za taj zločin bio je osuđen na petnaest godina zatvora. Vidjevši o kakvom se čovjeku radi, zatvorska uprava ponudila mu je mjesto sekretara, što je on objeručke prihvatio.
Zatvorenici su radili u različitim odjelima na otoku. Oni koji su smatrani nepopravljivima, a to su najčešće bili politički zatvorenici, radili su u tvornici za obradu kamena, zvanoj Betonirska. Zatvorenici u ovom odjelu bili su iznimno pažljivi da ne naprave nekakvu pogrešku pri radu. Milicija je svaki krivi pokret kažnjavala cipelarenjem i udaranjem pendrecima, koje su od milja nazivali "odgojnim palicama". Tu je bio i pogon za preradu metala, koji su zvali Bravarija i takozvani "ka pe dom", odjel za pripremu hrane, pranje rublja i pokrivača te pripremu i čišćenje obuće. Na čelu ovih odjela bili su "sobni starješine", čija je jedina dužnost bila saznati tko što govori, planira li netko bijeg, kako drugi obavljaju svoje poslove i s kim se druže.
"Naravno, imali su svoje cinkaroše koji su koristili različite metode kako bi došli do potrebnih saznanja. Informacije su slali preko sobnih starješina sekretaru, a on dalje upravi zatvora. Ako je netko bio optužen za nešto, nije se provodila nikakva istraga kako bi se utvrdila istina. Samo bi vas poslali u 102, poznatu i kao C odjel ili, službeno, Disciplinski odjel. Kako bi postigli svoj cilj kažnjavanjem, na otoku su primjenjivali Hitlerov slogan: 'Ne dopusti zatvorenicima ni tren za razmišljanje', tako da smo od sumraka do zore bili zaposleni", prisjeća se Josip Zoretić.
Milicija je povremeno dovodila civilnog minera zvanog Miha u kamenolom radi miniranja. Tijekom miniranja osuđenici su morali stajati u koloni blizu kamenoloma. Oni koji nisu više mogli podnijeti teror na otoku, iskorištavali su priliku tako da su se naglo zatrčali prema eksplozivu i oduzimali si život bacanjem na njega. Milicija ih je pokušavala zaustaviti, ali uglavnom neuspješno, jer su bili previše blizu mjesta eksplozije. Uprava zatvora poginule muškarce registrirala bi kao pobjegle. Kasnije se više eksplozije nisu obavljale dok su osuđenici bili u kamenolomu, kako bi se spriječila daljnja samoubojstva.
Mnogi osuđenici pokušavali drugim načinima pobjeći od svakodnevnog zlostavljanja i mučenja, poput namjernog lomljenja vlastitih kostiju krampovima ili sličnim alatima. "Mnogi od nas nikada nisu bili dovoljno hrabri da idu tako daleko. Uprava bi dopustila da se slomljeni dijelovi stave u gips i osuđenik ne bi morao raditi u kamenolomu. Hrana koju su dobivali nije bila bolja od uobičajene, ali to je bio način da se bar nakratko izbjegne svakodnevno zlostavljanje. Nakon nekoliko dana, kada bi bol malo popustila, morali su raditi sjedeći ako im je noga bila u gipsu ili zdravom rukom ako im je druga ruka bila u gipsu. Obično bi radili u kuhinji ili stolariji, gdje su postojali poslovi koji su se mogli obavljati i sa slomljenim udovima", piše o strahotama Golog otoka.
Autor priznaje da je bio "prilično pesimističan" kada je počeo služiti svoju kaznu: "Bio sam siguran da neću moći preživjeti zbog stvari koje sam vidio i koje sam pretrpio. Mislio sam da to nije moguće za bilo kojeg čovjeka. Ali nisam bio u pravu. Ljudi su otporniji nego što se čine. Tračak nade pojavio se svaki put kada bih vidio da netko napušta otok".
Naposljetku, 9. srpnja 1969. godine bio je dan kada je napustio Goli otok. Ni nakon dva mjeseca traženja nije mogao pronaći pravi posao. Radio je povremene poslove privatno, ali to je bilo protuzakonito — budući da nije imao otvoren obrt, nije plaćao porez i bio je izložen opasnosti da ga netko prijavi pa da opet završi u zatvoru. Stoga je napustio Jugoslaviju, a nakon dolaska u Kanadu u rujnu 1970. godine obećao je sebi da će napisati ovu knjigu i podijeliti svoju priču, koja je više od biografije. To je povijesni dokument sramotne prošlosti bivše države.