"Bio sam sotonist i slušao crne mise. Djevojka me izvukla..."

– Nisam imao nadnaravnih ili mističnih iskustava dok sam bio član sotonističke skupine Crna zora iz Varaždina! Takvih iskustava i nema, sve je napravljeno kako bi si ih članovi umislili. To se postiže atmosferom. Crna boja, vatra, ritualni obredi, razna glazba, ideologija koja te uvlači sve dublje... Sve je to varka za mlade koje vrbuju u svoje redove – otvoreno nam je ispričao 23-godišnji Varaždinac Dejan Plantak, koji je Crnoj zori pristupio sa 16 godina te bio neko vrijeme njezin član.

Uvukao ga je dio ekipe koju su činili varaždinski metalci i alternativci. Nije ni slutio kamo su krenuli i o čemu je riječ kad su ga jedne večeri pozvali van, do bivšeg vojnog objekta uz rijeku Dravu. Bio je to njegov obred inicijacije, prva crna misa koju je proživio, bez ikakve pripreme ili najave.

– Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je “svećenik”, koji je i autor crne knjige, iz koje je čitao valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose – prisjeća se Dejan.

Imao probleme

Na pitanje kako su odabrali baš njega i zašto je pristao, odgovara da im je, valjda, bio zanimljiv te su ga dugo proučavali u društvu. Imao je drukčiji pogled na svijet, tad je bio bolestan i oslabljen, imao je probleme kod kuće i u školi – reklo bi se lak plijen. Osim povremenih crnih misa, vrijeme su provodili u raspravama o crkvi, vjeri, demonizmu, Sotoni, kao i u opijanjima i na koncertima.

– No, uvlačili su me sve dublje u svoj tamni svijet. Namjerno, polagano. Bio sam na dnu hijerarhije. A Crna zora, kao i ostale sotonističke skupine, duboko vjeruju da uvlačenjem drugih u zlo sam energetski napreduješ. Postao sam toliko depresivan da se nisam mogao ni pogledati u ogledalo. Najednom sam se našao u situaciji da pomišljam dignuti ruku na sebe kako bih se riješio svih briga – nerado se prisjeća Dejan.

Na toj prekretnici ulogu je odigrala njegova tadašnja djevojka, koja ga je odvela Nebojši Buđanovcu, socijalnom pedagogu i psihoterapeutu, predsjedniku udruge Anđeli čuvari. Misija udruge je prevencija rizičnog ponašanja mladih, ne samo sotonizma, te pomoć njima i obiteljima.

– Dejan je došao u stvarno teškom stanju. Mislio je da je život besmislen. Oporavio se puno brže od ostalih i danas je potpredsjednik udruge! Nakon njegova izlaska počele su i prijetnje. Stalo im je da se to ne otkrije. U jednom su kafiću okružili Dejana i djevojku, ja sam dojurio po njih – kaže Buđanovac. Za Crnu zoru tvrdi da danas broji do 15 članova, koje prati i veći broj djece. Voditelj, to jest “svećenik”, ima 30-ak godina i “metalac” je s pedigreom, radnik, a većina članova dolazi iz srednje klase.

– Glazba i stil oblačenja nemaju veze s tim. Upao sam preko metalaca, ali to nije nikakvo pravilo, to je samo bio moj slučaj. Većina metalaca nema veze sa sotonizmom. Ima među sotonistima i narodnjaka, ja znam jednoga. Ja i danas slušam “agresivnu” glazbu – napominje Dejan. Slaže se i N. Buđanovac te dodaje da najveće sotoniste ne možete prepoznati jer izgledaju poput svih ostalih.

– Nijednu supkulturu, čak ni emo pokret, ne treba kriviti za samoubojstva. Puno veći problem je identifikacija s nihilističkom ideologijom. Za to imaju jako loš primjer u našim političarima i vođama, koji su ih u posljednjih 20 godina uspjeli uvjeriti da ništa ne vrijedi niti se stječe poštenim radom. Konačno su počeli i odgovarati za to – kaže Buđanovac.

Proučavajući slučajeve samoubojstava, Dejan je u udruzi shvatio da su i njega navodili da si oduzme život. Iako, dodaje, nitko mu to izravno nije ni spomenuo, a kamoli naredio.

– Crna zora, čije je ime aluzija na Zlatnu zoru Aleistera Crowleya, lokalna je, amaterska skupina. Nisu povezani s drugim skupinama, no i takvi su bili dovoljno opasni za Dejana da povjeruje da njegov život nema smisla. Prava je opasnost Crna ruža, luciferijanska skupina koja djeluje u Hrvatskoj i svijetu. U bivšu je Jugoslaviju došla 70-ih. 80-ih se razbuktala, ali je sve zataškano nakon što je Aleksandar Milles organizirao veliku pljačku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. On je bio među prvima u Crnoj ruži. Bila su tu i djeca moćnih i razni funkcionari pa je sve namjerno pretvoreno u urbani mit i priče za plašenje djece, kako bi izgubilo na vjerodostojnosti. Potvrdila su mi to već dva policijska inspektora – kaže Buđanovac. Aleksandar Milles prvi je Buđanovcu u zatvoru u Lepoglavi detaljno opisao kako se ljude navodi na samoubojstvo. Ubili su se njegov otac i sestra, oboje novinari, a potom, 90-ih, i sam Aleksandar u zatvoru. Za Millesa Buđanovac kaže da je bio suptilni genij.

Odlazio na skupove

Događaja od 1977. do 1979. godine i Crne ruže dobro se sjeća i Branimir Petranović Maka, danas ugledni poslovni čovjek u Švicarskoj, voditelj Maka Finanza.

– U to vrijeme bio sam uličar i dečko koji se volio tući po zabavama. Moja je cura ušla u sektu, kao i njezin brat prije nje. Išao sam nekoliko puta na te skupove, održavali su se na kraju Đakova, u kući dobrostojećeg klinca čiji su roditelji radili u Njemačkoj. Moj prvi kontakt s “njim”, zvali smo ga “on”, bio je zastrašujući. Uplašio sam se, ali nisam pobjegao. Svi smo popili napitak, nekakav fini alkohol s okusom kokosa. Nakon predavanja rekao je da se netko treba žrtvovati za boga i da je naša skupina odabrana za tu čast. Više se osoba dobrovoljno javilo. On je bacio kocku, koja je stala ispred curice od 17 godina. Prihvatila je bez pogovora, a život si je trebala oduzeti drugi dan u 14 sati ispred katedrale. Sjedila je na rubu ceste kao robot, sleđena, i samo je nagnula glavu kad je prolazio fićo. Ubio ju je na mjestu, a “on” nas je nagnao da s poda ližemo njenu krv – kaže Petranović.

Sekta se 90-ih pritajila, no ponovno je uočena sredinom prošlog desetljeća.

– U Bjelovaru se 2006. ubila 19-godišnja studentica iz Ludbrega. Spasili smo nekoliko njezinih kolegica, s kojima je imala pakt o suicidu. U njezinom smo dnevniku pronašli izjave da je bila članica Crne ruže. Iste godine u roku od tjedan dana ubili su se dječak (15) i mladić (19) s novomarofskog područja. Nakon samoubojstva mlađeg, doznao sam iz pouzdanih izvora, u mrtvačnici je zatečena skupina s crnim kukuljicama, očito izvodeći neki ritual oko pokojnika – nabraja Buđanovac.

Natpisi na zidu

Livio Benjak, voditelj pogrebnog poduzeća Benjak, komentirao nam je događaj iz mrtvačnice.

– To je bilo u Oštricama. No prema onome što znam, nije bilo rituala oko pokojnika. Na zidu komore u kojoj je bio pokojnik, prije nego što je pokopan, osvanuli su obrnuti crni križevi i natpisi “sotona”, ispisani crnim flomasterom. Odijevao se u crno, na sprovodu je bilo darkera, pričalo se sve i svašta. Do danas nije razjašnjeno zašto se objesio u šumi – prisjeća se Benjak.

Sa zvonika u Rabu 2007. godine skočile su dvije 14-godišnjakinje.

– U razgovoru s roditeljima dobili smo podatke koji potvrđuju njihovu povezanost s Crnom ružom. A djevojka koja ih je zadnja vidjela žive rekla je da je po njih u kafić došao mladić s tetoviranom crnom ružom i odveo ih na zvonik – kaže Buđanovac.

I prošlogodišnje samoubojstvo dviju 18-godišnjih maturantica, koje su se utopile u Dravi pokraj Varaždina, još nije razjašnjeno. Anđeli čuvari sumnjaju da i iza toga stoji neka od crnih sekti.

Neće prosječne

– Što se tiče profila žrtava, prosječni ih ne zanimaju. Traže povučene mlade ljude, inteligentne, ali emotivne. Kod kuće nemaju razumijevanja, drukčiji su, možda i zlostavljani. Imaju svoju “spiku” i traže smisao u životu. “Briju” na alternativu, new age, razočarani su Katoličkom crkvom... A oni im nude priznanje i “istinu” te dolazak na visoke razine svijesti. Mladi se brzo počnu bojati svoga gurua, koji im prožme sve misli, danju i noću, a ponekad su tu i prijetnje da će im ubiti bližnje. Uvjere ih da je cijeli svijet iluzija i jedini način za izlazak iz te iluzije jest prekršiti sve Božje zakone. Uobličio je to još Karpokrates, egipatski crni gnostik iz 1. stoljeća. Tako su i Egipćani, Sumerani, Kelti i Asteci prinosili ljudske žrtve. Borimo se s tradicijom starom i 5000 godina! Roditelji su nam govorili da su djeca zadnji dan prije samoubojstva bila vesela, euforična, zato što su donijela odluku i više nisu imala dilemu oko svoga života. No možda je bilo i droge, kao u slučaju iz Đakova – opisuje Buđanovac.

Posljednji skup svećenstva Crne ruže za koji zna održan je 2001. u Jastrebarskom. Tad je još glavni u Crnoj ruži za cijelu regiju, “princ tame”, kaže Buđanovac, bio profesor psihologije i engleskog, koji se 1987., kad je pukla afera, preselio iz Zagreba u Čakovec. U nesreći je izgubio obje noge, mladiće je podučavao sviranju gitare, navodno i zavodio, a iako je djelovao normalno, bio je vrhunski manipulator.

– Umro je 2005. Danas ne znam tko su im glavni, po ćelijama i u regiji, jer da znam, odveo bih ih na policiju. Na zapadu imaju posebne odjele koji se bave takvim stvarima i uređeno zakonodavstvo, koje definira sekte koje ugrožavaju ljudska prava i opasne su za život. U SAD-u ih zovu ghost busters. Kod nas je to sve u sferi mistike. Policija ne može ništa jer je jako teško dokazati navođenje na samoubojstvo – kaže Buđanovac, već prozvan hrvatskim ghost busterom, i upozorava na još neke okultističke grupe crne orijentacije: crne antropozofe, crne gnostike, crne tantrike, OTO i Četvrti put. Iako njima samoubojstvo mladih nije izravni cilj kao Crnoj ruži, često to bude posljedica njihova učenja i prakse.