Birači žele da temelj društvenog razvoja budu osoba i obitelj, a ne pojedinac i kapital

Izbori su završeni, a rezultat je potvrdio trend već dugo primjetan: većina hrvatskih građana podupire konzervativniju politiku. Taj proces bio je jače uočljiv još od snaženja nacionalnog suverenizma oslobođenjem hrvatskih generala u Haagu preko uspjeha referenduma o braku do reafirmacije izvorne tuđmanističke ideološke osnove HDZ-a.

No osim općih kvantitativnih rezultata izbora, za ispravnu recepciju volje hrvatskih građana još su važniji podaci o izboru putem preferencijalnih glasova, koji su nedvojbeno pokazali, može se reći, kvalitativni trend u tom političkom spektru.

Nekoliko dana prije izbora primio sam mail Svjetskoga saveza mladih Hrvatske s pozivom na predizbornu raspravu o populacijskoj politici. Iznenadio sam se da mladi raspravljaju o temi koja se zapravo tiče njihovih budućih prava i obveza, a ne, kao obično, o recentnim pravima. Objašnjenje nalazim u programskoj definiciji: “Svjetski savez mladih je neprofitna, nevladina udruga osnovana 1999. godine pri Ujedinjenim narodima u New Yorku (...) u svrhu aktivnoga sudjelovanja u stvaranju javnih politika koje se temelje na dostojanstvu osobe kao podlozi ljudskih prava.”

Brojna mlada publika, unatoč pripadnicima nekih stranačkih “navijačkih skupina“, decentno je, ali odlučno izrešetala predstavnike pet stranaka i koalicija, koji su se nažalost pokazali nedoraslima zadaći u mjeri nerazumijevanja činjenice da hrvatski (i europski) populacijski krah nije socijalno i/ili gospodarsko pitanje, nego pitanje elementarnog shvaćanja osobe i društva.

I tu zapravo dolazimo do temeljnog pitanja: tko je supstancija, a što je socijalna baza društvenog razvoja?

Na pitanje “tko“ liberalizam odgovara – individuum; na pitanje “što“ kaže – kapital. U takvoj koncepciji i ljudska prava razumijevaju se i izgrađuju nivelacijom i relativizacijom razlika iako upravo te razlike svakoga izdvajaju iz mnoštva i omogućuju biti mu – osobom.

Individualizam tako, paradoksno, isti učinak ima u socijalnim teorijama i praksi kapitalizma kao i komunizma jer čovjeka smatra “jednim u mnoštvu“, a ne “jedinim u mnoštvu“, jednako u prvi red stavljajući pitanje kapitala. Tako mala razlika u slovima naznačuje golemu razliku u poimanju čovjeka: kao individuuma – pojedinca ili kao persone – osobe.

Pa kad smo već spomenuli Ujedinjene narode, treba reći da su mudri pisci Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948. izvrsno poznavali razliku između tih pojmova, što se vidi po uporabi pojmova “osoba“ i “ljudsko biće“, a slijedom toga i “ljudsko dostojanstvo“, dok pojmova “pojedinac“ odnosno “individua“ i njihovih izvedenica uopće nema.

A to je stoga što je, za razliku od općega uvjerenja da je Deklaracija plod liberalizma, ona plod personalizma. Spiritus movens njezina oblikovanja bio je, naime, francuski kršćanski personalist Jacques Maritain, autor Cjelovitog humanizma i niza djela kojima je oblikovao personalističku koncepciju osobe i društva, a za koju je pridobio pripadnike svih drugih kulturnih, religijskih i civilizacijskih tradicija (osim komunističkih, pa i tadašnjih jugoslavenskih).

Konzervativizam polazi ili bi trebao polaziti od takve koncepcije čovjeka, čime se isključuje davanje prednosti nad osobom bilo kojem kolektivitetu (državi, korporaciji, partiji i sl.). Optužbe liberala protiv konzervativaca zbog favoriziranja kolektivnih entiteta na račun pojedinca stoga su posve ishitrene i promašene.

Ipak treba priznati da su suvremene konzervativne političke stranke u većoj ili manjoj mjeri deficitarne programima koji bi stvarno izražavali personalističku viziju čovjeka i društva, koja će ih lišiti individualističkih otuđenja (samoživosti i sebičnosti) i kolektivističkih opterećenja (uskraćivanje osobnih sloboda) te omogućiti oduprijeti se totalitarnim pritiscima, dolazili ma s koje strane. 

To, drugim riječima, znači potrebu prevladavanja tipično liberalističkog ekonomizma i politicizma, koji društvene odnose shvaća samo kao tehničko pitanje odnosno vještinu upravljanja između pojedinačnih i kolektivnih materijalnih interesa.

Liberalni empiristički moto “dopusti sve pa liječi posljedice“ izražava nevjeru u čovjeka kao primarno duhovno, samim tim osobno moralno biće, određeno neiscrpivim dostojanstvom i slobodom, koje je kadro racionalno ante factum spoznati dobro i zlo, pa prvo promicati, a drugo sprečavati, podređujući ga, nasuprot tome, materijalističkim kategorijama kao što su društveni napredak, rast BDP-a, tehnicizacija itd.

Ta obveza, da naime izgrađujemo društvo socijalno, kulturno, a posebice moralno izgrađenih osoba – postaje većom onoliko koliko se konzervativizam poziva na demokršćanstvo. Budući da je personalizam njegova filozofijska potka, na pitanje “tko je supstancija društvenog razvoja” u “životno kršćanskoj laičkoj državi”, kako ju je nazvao Maritain, odgovor je osoba, a na pitanje “što je socijalna baza” obitelj.

U tom misaonom okrilju hrvatski konzervativizam svakako može naći plodan nadahnjujući temelj za razvitak programa koji će pridonijeti prevladavanju liberalističkih kvantifikacija društvenoga razvoja i posvetiti se promicanju kvalitativnih čimbenika, pri čemu je moralno i socijalno izgrađena osoba ključ svega napretka.

Neće biti od škode uzmu li naši političari u ruke kojega personalista, ako već ne naše Hijacinta Boškovića ili Stjepana Tomislava Poglajena, onda svakako Maritainov Cjeloviti humanizam, Filozofiju nejednakosti Nikolaja Berdjajeva ili bar Centesimus annus svetoga Ivana Pavla II.?    

>> Raspudić: Ljevica još 10-ak godina neće 'doći ni blizu vlasti'