Biskup Marin Srakić: EU nam može pomoći da doista postanemo pravna država

Kada sam ušao u skroman ured u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije na zagrebačkom Kaptolu, biskup je đakovački i srijemski Marin Srakić, nakon što je provjerio svoju elektroničku poštu, bio u “posjetu” vatikanskim internetskim stranicama. Predsjednik HBK-a, naime, ne može zamisliti radni dan bez kompjutora i interneta. Iako mu je 71 godina, suvereno vlada novim tehnologijama, što baš i nije uobičajeno u našoj sredini, koja teško prihvaća promjene. Biskup voli društvo i ljude, voli komunikaciju i razgovor, poštuje sugovornika i, što je posebno zanimljivo, ima istančan smisao za humor. Kao što je otvoren prema novim tehnologijama, predsjednik HBK-a otvoren je i prema medijima. Nema nekog imaginarnog straha ni suvišna opreza koji je, budimo iskreni, postao uobičajen kada je riječ o odnosima Crkve i svjetovnih medija. Biskup Srakić želi dijalog, želi razmjenu argumenata i ne libi se odgovoriti na provokativna i neugodna pitanja. Ponekad, u što sam se uvjerio i tijekom intervjua, vrlo oštro i prijekorno.

• S izvanrednog zasjedanja HBK-a upućen je apel za poštovanje ugovora sa Svetom Stolicom. Kada očekujete da će država omogućiti i uvođenje drugog sata vjeronauka u srednjim školama?
S izvanrednog zasjedanja HBK nije upućen nikakav apel za poštovanje ugovora sa Svetom Stolicom. S plenuma je upućeno priopćenje što sam ga ja odobrio, a ono glasi: “Raspravljano je i o pitanjima vezanim uz provođenje Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, potpisanom između Vlade RH i HBK 29. siječnja 1999. godine”. Jednom prilikom rekao sam da nije uobičajeno komunicirati s Vladom ili s predsjednikom Republike preko medija, a pogotovo preko apela. Osnovna metoda komunikacije jesu razgovori. Kada je riječ o Ugovoru Svete Stolice i Republike Hrvatske, korektno je da se povremeno obje strane upitaju koliko su se oni ostvarili. Neki su s nedavnim napisima u novinama o dva sata vjeronauka htjeli uzbuditi hrvatsku javnost i omraziti Crkvu! Budući da ne odgovaraju istini, takvi su naslovi čista podvala!

• Jeste li o tome već razgovarali s premijerom?
Postoji načelo subsidijarnosti, prema kojem najprije treba razgovarati s nižim, a onda s višim, tj. najprije s ministrom prosvjete, znanosti i športa, odnosno s Ministarstvom, a potom s premijerom. Ako bude trebalo, mi ćemo o tome razgovarati.

• Neki su to nazvali vraćanjem duga HDZ-a zbog potpore u predizbornoj kampanji?
– Tko su ti “neki”? Do nas takvi glasovi nisu doprli i o tome prvi put čujem. Ako postoje takve tvrdnje, one nisu utemeljene u stvarnosti. Kakvu smo mi to potporu dali HDZ-u? Prema običaju u drugim demokratskim zemljama, i mi smo biskupi prije parlamentarnih izbora uputili poruku svojim vjernicima. U poruci nismo pledirali ni za koju stranku, nego smo iznijeli načela koja su u skladu s normama kršćanskog morala, kao što su život, obitelj, domovina, pravda. Neki su odmah u tome vidjeli podršku nekim strankama. Sve se tumači politikom, valjda prema onoj krilatici: “Sve je politika!”



• Prema ugovoru sa Svetom Stolicom, država još treba provesti povrat crkvene imovine. Jeste li blizu dogovora o tome?
– O tim se pitanjima dogovara u mješovitoj komisiji. Povrat je povezan s brojnim teškoćama jer je Crkvi oduzeta imovina mijenjala “vlasnike” ili, bolje rečeno, posjednike. Pravna se država temelji na privatnom vlasništvu. Ako se u jednoj državi ne poštuje privatno vlasništvo, tada se ona gradi ili počiva na klimavim nogama. Na tom su području angažirane službe s jedne i s druge strane. Crkva samo traži da se ispravi nepravda učinjena otimačinom koja se dogodila nakon 1945. kada su, npr., časne sestre preko noći istjerane iz bolnica i škola koje su one same sagradile otkidajući od svojih usta. Ili, kada su zatvarana sjemeništa, nacionalizirana ili konfiscirana crkvena imanja biskupijua, župa, samostana. O tome se u našem društvu ne govori, o tome naš tisak ne piše. Kao da se tada ništa nije dogodilo, kao da se moramo držati pravila: “De comunismo nihil nisi bene” – “O komunizmu uvijek samo dobro”, a o Crkvi može svatko pisati što god želi! I onda kada je Crkvi bilo gotovo sve oduzeto, kad nije imala gotovo ništa, neki su naši političari vikali: “Crkva je bogata!” To ti je kao kad čovjeka skineš dogola pa vičeš na njega: “Što nosiš tu bundu?!”

• Hoće li Sanaderova vlada izglasovati neradnu nedjelju?
To morate pitati Vladu. Ja nisam ni vidjelac ni prorok! Mi se kao Crkva prije svega zauzimamo za slobodnu nedjelju, nedjelju kao dan Gospodnji, nedjelju za obitelj, odmor... I prema Zakonu o radu (čl. 46.) i prema Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (čl. 9.) i prema Konvenciji 106. (čl. 6.) Međunarodne organizacije rada koju je i Hrvatska potpisala nedjelja je neradni dan.

• Dio javnosti iznenadio se vašim izborom na čelo HBK-a. Mnogi nisu očekivali da kardinal Bozanić više neće voditi HBK. Kako surađujete otkako ste predsjednik HBK-a?
I ja sam se iznenadio! Pa što onda?! Hrvatska biskupska konferencija ima svoj Statut, koji je obnovljen 2000. godine i koji je potvrdila Sveta Stolica. U njemu o izboru predsjednika HBK-a, među ostalim, stoji: “Predsjednik Konferencije bira se na Saboru između dijecezanskih biskupa na pet godina, s time da uzastopce može biti izabran još jedanput” (čl. 5.). Ja mislim da većina građana Hrvatske zna čitati?! Dakle, još prije deset godina moglo se predvidjeti da bi predsjednik mogao biti i neki drugi (nad)biskup. S uzoritim gospodinom kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom i metropolitom, izuzetno dobro surađujem. On je ugledan član ne samo naše Crkve nego i Crkve uopće! Mi smo prijatelji i suradnici, a ne rivali! Uostalom, ja sam napisao Pogovor za njegovu najnoviju knjigu “Istina u ljubavi”. Mnogi čine veliku pogrješku kad naše odnose u Crkvi procjenjuju istim mjerilima kao one na političkoj sceni.

• Jeste li imali protukandidata?
Spomenuti statut izričito kaže da se predsjednik Konferencije bira “među dijecezanskim biskupima”. Dakle, bilo nas je “petnaest kandidata” i nikakvih protukandidata. Dijecezanski biskupi imaju i aktivno i pasivno pravo glasa pri izboru predsjednika.

• A dvojbi pri preuzimanju Biskupske konferencije?
– Kao što sam rekao, i mene je taj izbor iznenadio! A koga ne bi?! Bilo je niz dvojbi: gotovo je postojala tradicija i pravilo da zagrebački nadbiskup bude predsjednik Konferencije, zatim, udaljenost Đakova od sjedišta Konferencije. Međutim, uvidjevši da je to želja prisutnih biskupa, bilo mi je teško reći: “Ne prihvaćam!” U tom izboru osjetio sam i izraz bratske solidarnosti u zajedničkom djelu što ga mi biskupi imamo kao pastiri naših crkava. Ovih dana navršava se osamnaest godina otkako sam član HBK-a i to mi iskustvo ulijeva nadu da ću, uz Božju pomoć i uz kolegijalnu suradnju drugih biskupa, ispuniti zadaću koja se od mene očekuje.

• Nagađalo se i da je značajnu ulogu u izboru novog predsjednika HBK-a imao apostolski nuncij Lozano. Kako to komentirate?
Da, to su bile čiste špekulacije. Apostolski nuncij nema blage (nikakve) veze s izborom predsjednika Biskupske konferencije. On je pozvan učvršćivati veze između Svete Stolice i partikularne Crkve, izvješćivati Svetu Stolicu o prilikama u kojima se nalaze partikularne Crkve i sl. Preporučio bih da uredništva svih naših medija, koja žele pratiti djelovanje Crkve, da nabave vrlo korisnu knjigu “Zakonik kanonskoga prava”, jer se bez nje mnogo toga iz crkvenog života ne može shvatiti. U njoj ima sve što se tiče apostolskih nuncija i njihove službe u mjesnoj Crkvi, kao i o biskupskim konferencijama.

• Iznenada je završio misiju u Hrvatskoj. Jesu li ti događaji povezani?
Koliko mi je poznato, apostolskim nuncijima mandat traje oko četiri godine. Tako je i s drugim veleposlanicima. Preuzvišeni nadbiskup mons. Francisco Javier Lozano je na službi apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj četiri godine. Sada ga je Sveta Stolica imenovala apostolskim nuncijem u Rumunjskoj i Moldaviji, jer je tamošnji nuncij imenovan nuncijem u Njemačkoj. Tko ima uši da čuje, neka čuje.

• Kada će biti imenovan novi nuncij i znate li tko će to biti?
– Novi se nuncij imenuje nakon što bivši napusti zemlju, a to može biti odmah ili nakon nekog vremena.

• U kojoj je fazi gradnja sjedišta HBK-a?
– Nadamo se da će gradnja započeti ovog proljeća.

• Kako podnosite česta putovanja? Jeste li preopterećeni?
– Ne opterećujem se ni pitanjem posla ni pitanjem putovanja. Koliko mogu, toliko učinim. Po naravi sam takav, da me brzo odmori promjena posla, biskupska služba, pastirski pohodi, putovanje, predsjednička služba i sl.



• S kakvim se problemima i dvojbama suočava suvremeni svećenik? Je li teško biti svećenik?
Biti pravi svećenik nikad nije lako, kao što nije lako biti ozbiljan otac ili majka. Ne volim uspoređivati težinu svećeničkog života s težinom običnog obiteljskog čovjeka. I jedan i drugi imaju i teških i ugodnih časova. Kad čovjek voli svoj poziv, tada mu on nije niti težak. Svećenik se danas nalazi pred izazovima suvremenog života u društvu, mnogo toga se mijenja u Crkvi i, dakako, da mu sve to povećava težinu odgovornosti.

• A biskup?
To vrijedi i za biskupa. Često mi vjernici kažu da je nama biskupima teško, pogotovo kad nas svaki dan vide na drugom mjestu i na drugom zadatku. Ja im uvijek odgovorim protupitanjem: “Zar je vama lako?” Naši nas vjernici vole, oni nas poštuju, oni nas rado imaju u svojim zajednicama, i kad slave i kad žaluju. Smatram da biskup mora izabrati dobre suradnike, sačuvati povjerenje svećenika, redovnika i redovnica, kao i vjernika laika, i tada mu služba neće biti teška.

• Kako se nosite sa stresom?
Što je to stres? Nisam ga imao pa ne znam što je to!?

• Ima li ikada “povišenih” tonova na sastancima HBK-a? Kako rješavate možebitne nesuglasice?
HBK zbor je odraslih, zrelih ljudi, koji znaju za pravilo: “Težinu argumenta ne daje visina tona, nego sadržaj argumenta!” Toga smo svjesni i toga se držimo pa se tonovi ne podižu. Ja sam osamnaest godina u Konferenciji i nikad nisam doživio niti čuo povišeni ton iako nas ima s različitih strana i različitih temperamenata.

• Poznati ste kao biskup koji se dobro služi suvremenim tehnologijama. Šaljete li SMS-ove? Razmišljate li o svom blogu?
Možda se u nekim elementima služim tehnologijama više nego drugi biskupi, ali nisam ja baš neki stručnjak. O blogu trenutačno ne razmišljam.

• Bavite li se nekim sportom?
Jedino volim pogledati kakvu (međunarodnu) nogometnu utakmicu. To me relaksira.

• U narodu je uvriježeno mišljenje da biskupi i svećenici “dobro jedu”. Kako izgleda prosječan biskupski ručak.
To je pitanje doista neukusno! Ipak ću odgovoriti kao đakovački i srijemski biskup. Dakle, đakovački i srijemski biskupi već više od pedeset godina nemaju ni svoju kuhinju ni svoju menzu. Još je 1951. dokinuta kuhinja u biskupskom domu i đakovački biskupi idu svaki dan na jelo u Bogoslovno sjemenište, u zajedničku blagovaonicu zajedno sa svećenicima, od kapelana do profesora i kanonika. Tri puta na dan! To su biskupi učinili u vrijeme kad su komunisti opljačkali biskupiju, da bi lakše prehranili svećeničke kandidate, kojih je u to vrijeme bilo iz četrnaest biskupija, formalno “od Triglava do Vardara”! Svi mi u Đakovu, od biskupa do studenata (svećeničkih kandidata), imamo isti jelovnik. Zajednički stol, a po njemu i zajedništvo kao takvo, značajna je činjenica đakovačkog svećenstva. Neka ovaj moj odgovor bude mali doprinos konačnoj demistifikaciji “biskupskih ručkova”.

• Papa je nedavno oštro osudio pedofiliju. Što u tom smislu kani učiniti Katolička crkva u Hrvatskoj?
Nije trebalo čekati papu da osudi taj grijeh! Šesta Božja zapovijed postoji davno prije nego što je papa nešto osudio. Bog je osudio taj grijeh! Zna li suvremeni čovjek što je Dekalog? I u toj zapovijedi postoji gradacija zloće grijeha. Pedofilija je uvijek spadala među najteže grijehe protiv šeste Božje zapovijedi. Jedino što su ljudi slabi pa zanemaruju ono što je Bog zabranio.

• Crkva se deklarativno oštro bori protiv  konzumerizam, ali i nesmiljenog globalizma, koji uništava male i slabe. Što je postigla u praksi?
Postoji popis “glavnih grijeha”. Među njima se nalazi i grijeh “neumjerenosti”. Prije se govorilo gotovo isključivo o “neumjerenosti u jelu i piću”, a danas se pojavila i manija kupovanja. Reklame, reklame! Kupuj, kupuj! Ljudi nasjedaju reklamama i kupuju sve, i ono što im treba i ono što im ne treba. Pogledajmo dječje sobe, pune su nepotrebnih igračaka, a ormarići su puni pudera, krema, pasti za zube i sl., ormari pak puni svakovrsne odjeće. Neprestano se nešto novo proizvodi i reklamira. Crkva na različitim razinama postavlja ta pitanja i nastoji potaknuti ljude da promisle što im je od svega toga i koliko potrebno. No, pitanje je tko to sluša i želi li čuti ta upozorenja. A što se nesmiljenog globalizma tiče, dobro ste zamijetili da je velika prijetnja malima i slabima. Crkva ozbiljno i sustavno prati taj razvoj na svjetskoj razini i zato često upozorava na poštovanje dostojanstva i prava svih onih koji se iz bilo kojih razloga u tom procesu nalaze u podređenom položaju. No, i tu je pitanje koliko se glas Crkve doista želi čuti.

• Je li Europska unija prijetnja ili velika šansa za Hrvatsku. Možete li navesti neke dobre i neke loše stvari koje će nam donijeti EU.
EU je naša budućnost. To se ne može nijekati. Za nju se treba pametno spremati. Ako se budemo ozbiljno pripravili, ne mora biti velika prijetnja, ali ako budemo neozbiljni, tada se treba plašiti. Europska unija mogla bi nam pomoći da doista postanemo pravna država, da se u nekim stvarima uozbiljimo, da se odgovorno odnosimo prema radu, solidarnosti, pravednosti, poštovanju dobroga glasa i sl. Ima i opasnosti, ali unutarnje uređenje i naše uvjerenje ne može nam nitko oduzeti. Francuzi nisu prestali biti Francuzi nakon što su ušli u Uniju, a to vrijedi i za Nijemce i druge narode.

• Vaša se biskupija nalazi u najplodnijem dijelu Hrvatske. Treba li Hrvatska dopustiti strancima da kupuju poljoprivredno zemljište?
Poljoprivredno zemljište kao prirodno bogatstvo valja sačuvati. Susjedni Mađari su, prema njihovu svjedočanstvu, na tom području učinili pogrješku. Velika prostranstva su prodali strancima jer su mladi otišli u gradove, a stari dobili mirovine, pa im nije bilo stalo do zemlje, a sada žale zbog toga. Mi se još uvijek, hvala Bogu, drugačije odnosimo prema zemlji. Tako bi trebalo i ostati.



• Je li raspodjela bogatstva u Hrvatskoj pravedna?
Podjela bogatstva nije pravedna, a nikad neće niti biti apsolutne pravde. I Gospod je po svome raspodijelio prirodna bogatstva. Dalmatincima je dao more i turiste, nama Slavoncima oranice i šume... Ali u pitanju je raspodjela rada i zarade, odnosno plodova toga rada! Treba ići prema tome da zarada u našoj domovini bude što pravednija, a ne da u nekim gradovima bruto društveni proizvod bude, npr., 16.000 dolara, a u nekima 3000 dolara. To se može i mora postići poboljšanjem postojećih zakona.

• Što Crkva kani učiniti za rastavljene vjernike koji su, tvrde oni, postali vjernici drugog reda?
To je pitanje koje zahtijeva podulji odgovor. Prije svega, rastavljeni vjernici nisu nikakvi “vjernici drugoga reda”. Prvo želim podsjetiti da vjernici koji su rastavljeni, a nisu ni u kakvoj novoj vezi, mogu slobodno pristupati sakramentima kao i svi drugi vjernici. A oni pak vjernici koji su bili crkveno vjenčani, a rastavili su se i ponovno žive u drugom građanskom braku, ne mogu se crkveno vjenčati i ne mogu pristupiti sakramentima euharistije i ispovijedi. Crkva ih ne odbacuje, nastoji im posvetiti doličnu pažnju, ali na žalost, njima nedostaju osnovni uvjeti za sakramentalni život. U našoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji imamo organizirani pastoral za tu kategoriju vjernika.

• Hoće li Crkva promijeniti stav o kontracepciji. Zašto je, na primjer, protiv kondoma ako oni sprečavaju AIDS? Zašto je Crkva izričito protiv umjetne oplodnje?
To su vrlo složena pitanja koja zahtijevaju ozbiljnu argumentaciju te zato na njih, na ovako malom prostoru, ne mogu dati sveobuhvatan odgovor. No, mogu kratko odgovoriti da Crkva neće promijeniti svoj stav.

• Neki analitičari smatraju da je Crkva rezervirana prema svjetovnim medijima. Slažete li se s njihovim tvrdnjama?
Ne mogu se posve složiti s njihovim tvrdnjama. Crkva s poštovanjem pristupa medijima zbog njihove važne i korisne uloge u društvu. Medijskim djelatnicima valja odati priznanje za njihov važan, koristan i odgovoran rad. Na medijima je velika odgovornost jer nisu samo sredstva informiranja nego imaju i ulogu formiranja javnosti te u tome smislu imaju velik utjecaj na društvene tokove. Svjesni smo i mnogih izazova kojima su mediji danas izloženi. Tu napose mislim na pritisak krupnog kapitala i politike, kao i drugih interesnih skupina, zatim na veliku konkurenciju koja medijske djelatnike tjera na pronalaženje uvijek novih načina kako privući što brojniju publiku. Sve to medije danas stavlja pred mnoge moralne dvojbe, a utječe i na njihov odnos prema Crkvi. S druge pak strane, Crkva svoje poslanje, premda to nekima na prvi pogled nije očito, vrši javno na različite načine, preko crkvenih slavlja, dokumenata, izjava itd. U tome smislu komunikacija, navještaj, otvorenost je u temeljima Crkve i to se svakodnevno očituje. Na žalost, nesporazum s medijima nastaje onda kad se iz cjelokupnog bogatog unutarnjeg i svakodnevnog života Crkve naglasak stavlja samo na neke rubne, sporadične pojave koje se prezentiraju kao da su učestale i dominantne u crkvenom životu. U načelu Crkva ima pozitivan stav prema medijima i nikad neće odustati od dijaloga i suradnje s njima.

• Kako vi ocjenjujete hrvatske medije?
U posljednje vrijeme s različitih strana pojavile su se negativne ocjene o stanju hrvatskih medija. Čak i iz novinarske udruge. Naravno da takve ocjene zabrinjavaju, a nama je stalo hrvatski mediji ispune svoju specifičnu i nezamjenjivu zadaću u našem društvu.

• Neke javne osobe zamjeraju Crkvi da se previše miješa u politička pitanja. U jeku predizborne kampanje slično je mišljenje iznio i predsjednik Mesić.
Što se tiče predizborne kampanje već sam nešto rekao u svojim ranijim istupima. Ustav Republike Hrvatske u čl. 38. o tome kaže slijedeće: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.” Nigdje se tu ne spominju neke zabrane izricanja mišljenja, ni pojedincima ni nekoj ustanovi u našoj državi. No, biskupi mogu svećenicima ograničiti sudjelovanje u političkom životu, tj. da aktivno vode kakvu stranku i sl. Neki su još uvijek zaraženi komunističkim mentalitetom i prema njima ni Crkva ni biskupi ne bi se smjeli izjašnjavati o političkim pitanjima. A ja vas pitam, kakva je to vjera ili religija koja ne utječe i na politički stav vjernika. Iz poštovanja prema službi i položaju predsjednika, neke njegove izjave ne bih htio komentirati.



• Tko želi Crkvu vratiti u sakristiju?
Vi novinari svašta znate pa valjda znate i to tko bi Crkvu htio vratiti u sakristiju!?

• Je li vam bliža politika premijera Sanadera ili predsjednika Mesića?
I predsjednika Vlade i predsjednika Republike izabrao je naš narod. Tu odluku treba poštovati.

• Jeste li razgovarali s predsjednikom SDP-a Milanovićem? Je li SDP zaista protiv vjeronauka?
Nisam imao prilike, ali ako se pruži prilika, zašto ne bih htio razgovarati? Svima je poznato da mi u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji organiziramo susrete političara s našeg područja. Dođu mnogi, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Na tim susretima nisam čuo ni od jednoga da je protiv vjeronauka. A za stav stranke trebate pitati njene predstavnike.

• Branimir Glavaš sada se brani sa slobode. Podržavati li takvu odluku Sabora?
Podržavam poštovanje prema svakoj ljudskoj osobi pa tako i prema Branimiru Glavašu. Podržavam i poštovanje vrhovnog zakonodavnog tijela Republike Hrvatske.

• Crkva u Hrvata se nalazi na razmeđu religija. Je li joj zbog toga papa namijenio neku posebnu ulogu?
Naša je Crkva svjesna da živi u posebnim prilikama, da je na razmeđu Istoka i Zapada. Ona iz tih činjenica čita svoje poslanje. Nije joj potrebno podsjećanje na neku posebnu ulogu na ovim prostorima.

• Odnedavno ste se počeli javno koristiti titulom bosanskog biskupa. Kako je na to reagirao vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić?
Niste dovoljno upućeni u neke činjenice. Đakovački biskup služi se titulom “bosanski biskup” već tisuću godina (sic!). Službeni naziv naše biskupije glasi: “Biskupija đakovačka ili bosanske i srijemska“, a biskup nosi naslov “biskup đakovački ili bosanski i srijemski”. Nekada je nosio naslov “bosanski i srijemski”. Kad su se biskupije počele nazivati prema gradu u kojem imaju sjedište, našem biskupu je rečeno da u službenim dokumentima ostavi i to ime “bosanski”. Ja u svojoj podsjetnici oduvijek imam “biskup đakovački ili bosanski i srijemski”. Nadbiskupu Vinku Puljiću veoma je drago da smo zadržali taj naslov jer on nosi naslov “vrhbosanski”.

• Koliko je izražena svećenička generacijska solidarnost? Pomažete li jedni drugima?
Ako pitate općenito o solidarnosti svećenika, onda je odgovor pozitivan, jer se svećenici doista pomažu, i u redovitim prilikama i u izvanrednim, npr., kad netko oboli pa mu treba priskočiti u pomoć ili u nekim slavljima, odnosno težim poslovima.

• Je li vaša generacija uspješna?
Naša je generacija iz gimnazije i iz teologije uspješna. Imamo ili smo imali kolega koji su zauzimali odgovorna mjesta u Crkvi i društvu: jednog biskupa, dva ministra, jednog provincijala, više sveučilišnih profesora, niz direktora poduzeća. Kad smo bili u gimnaziji, profesor nam je znao reći: “Momci, vas će život pregaziti!” Život nas nije pregazio, a to je znao i taj profesor, koji nas je volio i koji je to govorio zato da se uhvatimo u koštac sa životnim izazovima.

• Kako ocjenjujete odnos Katoličke crkve s Pravoslavnom crkvom i islamom (globalno i lokalno).
Mislim da su odnosi sve bolji, na svim razinama. Od onih korektnih postaju sve više prijateljski. S pravoslavljem je započeo, odnosno nastavio se teološko-povijesni dijalog, s islamom se uspostavljaju veze. Dakako, povremeno se javljaju teškoće, nastaju zastoji, ali se ide naprijed. I na našim se prostorima trudimo i sastajemo. U vezi s time istaknuo bih jednu činjenicu, koju sam katkada iznosio pred različite međunarodne komisije i promatrače koji su nam dolazili držati lekcije o ekumenizmu. Pitao sam ih: “Jesu li se katolički biskupi Njemačke i katolički biskupi Francuske za vrijeme Drugog svjetskog rata sastajali, jedni drugima pisali?” Odgovor je bio: “Nisu!”. Ja sam im odgovorio: “A mi smo se hrvatski katolički biskupi sastajali s episkopima Srpske pravoslavne crkve i neposredno prije rata (Petrovaradin i Slavonski Brod) i za vrijeme rata (Ženeva, Hildesheim, Pečuh i dr.) i neposredno nakon rata (Graz). Sastajali smo se, molili zajedno i razgovarali. Tko kome treba držati lekcije!?”

• Hrvatska će vrlo brzo postati useljenička zemlja. Treba li voditi računa o tome koje će vjere biti možebitni useljenici?
Hrvatska prije svega mora razmisliti i domisliti svoju demografsku politiku. Ako to ne učini, urušit će se u sebe kao ugasla zvijezda. Gdje je onda ta “vječna Hrvatska” o kojoj tako često znamo slušati? A ako se to ne ostvari, onda valja misliti na useljenike. Naime, Gospod nije stvorio zemlju da bude “pusta i prazna”, nego da bude nastanjena! Tko će je nastaniti? Nastanit će je oni koji njeguju kulturu života, brane obitelj i štite osnovne duhovne ljudske vrijednosti.

• Crkvi se zamjera da se nije dovoljno energično borila za neradnu nedjelju te da je bila puno upornija kada je bilo riječi o povratu njene imovine.
Crkva je učinila što je mogla u borbi za “slobodnu nedjelju”. Dakako da ćemo još poraditi u tom smjeru i dati svoj doprinos u pronalaženju najboljih rješenja. A što se tiče povrata imovine, tvrdnja iz vašeg pitanja pogrešna je i tendenciozna! Naime, o pitanju povrata imovine “Crkva” tj. biskupi, u petnaest godina na svojim su zasjedanjima raspravljali samo dva-tri sata. Tim se pitanjem više bave mješovite komisije. Unatoč toj činjenici, često se u medijima stječe dojam da je to glavna preokupacija Crkve te kao da se ona ne bavi ničim drugim.