Protiv vjeronauka u školi doista se vodi specijalni rat. I to godinama. Nema, naime, prigode koja se ne koristi kako bi se osujetila vjeronaučna nastava i minirao projekt školskog vjeronauka. Na najnoviji oblik toga specijalnog rata upozorili su upravo jučer hrvatski biskupi sa svoga proljetnog zasjedanja, koje je kasnilo i održano je tek sada zbog pandemije.
Ovoga puta vjeronauku je suprotstavljena informatika. Točnije, insceniran je “sukob” između vjeronauka i informatike, koja se uvodi kao izborni predmet u škole, pa se učenicima u nekim školama dijele upitnici u kojima ih se navodi da se ispišu s vjeronauka i upišu informatiku kao izborni predmet.
Osim što pozivaju na međunarodne ugovore Hrvatske i Svete Stolice, biskupi raskrinkavaju lažnu dilemu vjeronauk ili informatika.
“Svjesni potrebe informatičkog obrazovanja učenika u osnovnim i srednjim školama te u želji da učenici prime vrijedne naglaske za cjeloviti odgojno-obrazovni proces, biskupi se nadaju da će ravnatelji poštivati izbor i želju roditelja učenika koji upisuju vjeronauk te se pobrinuti za njegovo kvalitetno i transparentno ostvarenje”, vele biskupi u svome priopćenju. Dakle, roditelji i učenici uopće ne bi trebali biti u dilemi upisati kao izborni predmet vjeronauk ili etiku, jer mogu i jedno i drugo.
Također, važno je proniknuti u same korijene ove perfidne igre protiv vjeronauka u školi, a oni se kriju upravo u spomenutim anketama, kojima se povremeno anketiraju učenici oko uvođenja novih izbornih predmeta. Tada im se redovito ponovno nudi i vjeronauk, premda se u praksi zna da se za vjeronauk roditelji i učenici izjašnjavaju na početku školovanja, u prvome razredu i da ih nije potrebno anketirati iz godine u godinu. No, ipak se to čini kao sugestivna mogućnost, pa i svojevrsno nametanje da ispišu vjeronauk i upišu nešto drugo.
Dakako, ista pravila kod upisa vjeronauka vrijede i za ispis s vjeronauka.
Roditelji i učenici mogu se na vlastiti zahtjev na početku školske godine ispisati s vjeronauka i tako on prestaje biti izbornim predmetom tijekom školovanja. Rijetki su takvi primjeri. Ponajviše stoga što vjeronauk kao cjelina obuhvaća odgoj i obrazovanje ne samo tijekom cijeloga školovanja iz godine u godinu, nego je i cjelovita priprema djece za primanje prve pričesti i krizme i komplementaran je sa župnom katehezom.
Sasvim je drugi par rukava je li to štetno za župnu katehezu i kolikog utjecaja ima na konkretan život župne zajednice u budućnosti, no pravila su trenutačno tako postavljena i drži se da je školski vjeronauk “informacija”, a župna kateheza “formacija” u vjeri mladoga čovjeka.
Zašto vjeronauk toliko žulja nekoga u školskom sustavu, teško je odgonetnuti. Radi se ponajprije o izbornom predmetu, koji tek nakon što se izabere postaje obveznim. Nitko ga nije dužan izabrati. Nitko nije primoran. Roditelji i djeca čine to svojevoljno i vjeronauk je, praktički, predmet za koji roditelji daju pismenu suglasnost za upis.
Dakle, svojevrstan plebiscit. Čak se može ustvrditi da je opredjeljenje za vjeronauk jedno od najdemokratskijih u cijelom školskom sustavu. Suprotstavljati vjeronauku u ovome trenutku informatiku krajnje je perfidna igra, jer se u javnosti stječe dojam da je Crkva protiv informatike, odnosno, olako joj se prišivaju etikete zatucanosti i nazadnosti. A stvarnost je posve suprotna.
Vjeronauk i informatika nisu ni u kakvom sukobu ili natjecanju. To bi ponajprije trebali znati ravnatelji onih škola, koji učenicima podmeću ovakve ankete na koje su biskupi sada morali reagirati. Takvi ravnatelji ne krše samo pravila igre, nego sudjeluju i u specijalnom ratu protiv Crkve, a vjernike diskriminiraju i oštećuju za njihova prava. Da se radi o nekim drugim skupinama, kakva li bi se tek larma podignula…