Bisti druga Josipa Broza nije mjesto na Pantovčaku, već u šumi

Prije par godina dao sam veliki intervju Vijencu i mariborskoj Večeri. Kako su teme ustaša i partizana “na ovim prostorima” omiljena tema u javnosti, jedno od pitanja bilo je: “Zar ne bismo trebali riješiti te besmislene prijepore tako da povijest prepustimo povjesničarima?” Budući da mi je već muka od predlaganja takvog rješenja, pogotovu kada se sjetim Tvrtka Jakovine ili Slavka Goldsteina, bez puno razmišljanja, ali i bez zafrkancije, kratko sam odgovorio: “Povijest kod nas treba prepustiti psihijatrima, a ne povjesničarima!” Nakon izjave predsjednika Josipovića o bisti druga Tita na Pantovčaku, jednog od najvećih satrapa prošlog stoljeća, za koju predsjednik tvrdi da ona tamo mora ostati i nakon njega (i poslije Tita Tito), moju ideju o zamjeni povjesničara psihijatrima želio bih šire elaborirati s tezom: Bisti druga Tita nije mjesto na Pantovčaku, niti u bilo kakvom urbanom prostoru ili mjestu, već u šumi.

To bih ovako argumentirao. Bližu povijest obilježile su dvije vrste utopija: maksimalističke i minimalističke. Maksimalističke utopije su marksizam (komunizam), fašizam i nacizam. Njih obilježava nestrpljivost u želji za promjenama, pa su u svojoj srži nasilne, kao, uostalom, i svaki maksimalizam. Minimalističke utopije pak su one koje u poboljšanju svijeta idu “politikom sitnih koraka”, vodeći računa o kompleksnosti svijeta i odnosa u njemu, one su nenasilne, ne ostavljaju rijeke krvi iza sebe, one su uvijek povezane s demokracijom, a ne s totalitarizmom, s individualizmom, a ne s kolektivizmom. No i jedan i drugi tip utopije imaju jedno zajedničko, dodirno mjesto, to je šuma. “Odoh u šumu i osamih se jer se htjedoh suočiti s temeljnim stvarima života i društva”, Tako je 1845. godine napisao američki filozof Henry David Thoreau, iz čega je nastala knjiga koja je stubokom mijenjala svijest prosječnog Amerikanca i globalnog društva nabolje. John Updike zato ga je nazvao “herojem našeg doba” koji je prije išao mijenjati sebe, otišao u šumu, i onda razvio svoje “minimalističke utopije” boljega društva, polazeći od sebe. Jung je o Thoreauu rekao da je promjene proizveo “putujući u interiornost”.

Che Guevara je pak globalni simbol maksimalističke utopije, također odlazi u šumu, napušta studij, i umjesto da mu šuma bude prostor individualizacije, ona postaje prostor mentalne kolektivizacije usvajanjem militantne komunističke apstraktne ideologije, pa Che Guevara, za razliku od Thoreaua ne postaje nikada osoba, već osobnost (mit, idol), što je ostao sve do dana današnjeg, i to čak na komercijalni način. Na tom tragu psihijatar L. Zoja, Jungov učenik, napravio je psihoprofil ljudi minimalističkih utopija (osoba) i maksimalističkih utopija (osobnosti) koje nisu stvarne, već mitovi, što vodi sustavnom gubitku realnosti, pa onda i nasilju kao sredstvu promjene realnosti u nemoguću (maksimalističku) irealnost. Oni nemaju interiornosti, oni su neurotični i hiperaktivni, sve je u golom praksizmu. I dok heroji minimalističkih utopija u šumi žrtvuju sebe da bi pomogli drugima, heroji maksimalističkih utopija idu u šumu da bi se pripravili žrtvovati druge da bi pomogli sebi. Kada maksimalističke osobnosti iziđu iz šume, nastaje klanje i ubijanje, žrtvovanje drugih poradi sebe. Kada minimalističke osobe pak iziđu iz šume, nastaje nenasilni rad na promjeni svijesti i struktura društva, žrtvovanje sebe poradi drugih. Estetika maksimalističkih utopija je paranoična i crta vragove po zidu (klasni neprijatelj nasuprot mita o junaku socijalističkog rada tipa Alije Sirotanovića). Estetika minimalističkih utopija pak je i sama minimalistička, njezina je ljepota u jednostavnosti izraza, a ne u histeriji idealnih konstrukcija.

Drug Tito je tipičan predstavnik maksimalističkih utopija. Njihova himna nije “Po bulevarima i kazalištima”, već “Po šumama i gorama”. Čim iziđu iz šume postaju opasni, pale kazališta, naružuju bulevare svojom paranoičnom estetikom, a sve minimaliste i srodne osobe odvoze u šume i bacaju u jame. Zato smatram da i bistu druga Tita, kao i ploču sa onog lijepog trga kod kazališta, treba odnijeti u njihovo prirodno stanište, u šumu. I dobro paziti da iz nje ne iziđu jer, osim štete za ljude i gradove, pripadnici ove endemične vrste redovito prave i štetu na usjevima.