U ponedjeljak, 31. listopada 2016. istječe rok u kojem kandidatkinje i kandidati za budućeg predsjednika SDP-a moraju prikupiti tisuću potpisa članova stranke žele li 19. studenog biti na izbornim listićima (drugi izborni krug je 26. studenog) na kojima će se birati novi crveni kralj po načelu jedan član jedan glas. Najava Zorana Milanovića da se – zbog loših izbornih rezultata – neće kandidirati na tim izborima osokolila je čak deset članica i članova SDP-a da se uključe u vitešku borbu za upražnjeni tron simbolički urešen crvenim ružama i karanfilima: tri drugarice-dame (Karolina Leaković, Gordana Sobol i Vesna Škulić) i sedam drugova-gospode (Davor Bernardić, Domagoj Hajduković, Orsat Miljenić, Kristijan Mohorović, Ranko Ostojić, Tonino Picula i Dušan Polovina).
Europa podijeljena žicom
U ovom osvrtu na SDP-ove predsjedničke izbore ne kanim se baviti ocjenom vodstvenih vrlina i mana spomenutih kandidata, već puno ozbiljnijom temom: dubokom i dugoročnom krizom suvremene europske i hrvatske ljevice iza koje su nepovratno nestali legendama opjevani dani trijumfa iz druge polovice XX. stoljeća. Ta je kriza daleko od razmišljanja i znanja bilo kojeg od predsjedničkih kandidatkinja i kandidata, koji odreda najavljuju kako će stranku brzo vratiti na pobjedničke staze: već na sljedećim lokalnim i županijskim izborima 2017. Kako među njima nema društvenih učenjaka i umnika, bojim se da nijedno od njih nije svjesno da posljednji izborni porazi ljevice – na europskim, predsjedničkim i saborskim izborima – nipošto nisu hrvatski izuzetak od europskog pravila i trendova.
Što se sudbine socijaldemokracije u Europi tiče, ona je u drugoj polovici XX. st. doživjela svoje zvjezdane trenutke kroz procese brzog ekonomskog i svakog drugog rasta i razvoja, kroz dugotrajni europski mir (osnažen Hladnim ratom) i ostvarenje prastarog europskog sna o europskom jedinstvu. Nažalost, prvo, a posebice drugo desetljeće XXI. st. negdašnje europske snove i realnosti pretvorilo je u noćne more.
Najprije ekonomska globalizacija, zatim Velika recesija (2008.–2014.), pa bolni rezovi i poslije svega ratovi na Bliskom istoku i u Africi, novi Hladni rat 2.0, terorizam i masovna seoba naroda prema EU (koje su ti hladni i plameni ratovi potaknuli) i konačno kriza same EU kao institucije potisnuli su umjerene i progresivne socijaldemokratske i socijalističke ideje, doktrine i programe na margine političkog života. Strah od izbjegličke bombe pretvorio je „Europu bez granica“ u „Europu podijeljenu bodljikavom žicom“. Posljedica te nove situacije: umjesto europskih lijevih/ljevičarskih (socijalističkih, socijaldemokratskih, laburističkih i srodnih) doktrina i javnih politika, danas u Europi caruju radikalne ljevičarsko-populističke i desničarsko-populističke „doktrine“ i „politike“. Po zakonu spojenih posuda, nasuprot radikalnoj ljevici (koju u Hrvatskoj trenutačno predstavljaju Živi zid i njegov saborski zborovođa Ivan Pernar Robespierre), raste i cvjeta radikalni desni populizam koji u Hrvatskoj zasad, ali samo zasad, nema onu snagu koju ima u brojnim europskim zemljama koje su iskusile terorističke napade i strah od novih napada.
Kritičke izjave nekih predsjedničkih kandidata SDP-a o navodnoj „salonskoj”, osvetničkoj i despotskoj vladavini Zorana Milanovića (Davor Bernardić ovako je pokušao uvrijediti Zokija: „Zastupam terensku socijaldemokraciju, a ne salonsku socijaldemokraciju.“) počivaju na njihovu površnom uvjerenju kako su izborni rezultati te stranke za Milanovićeve vladavine bili daleko ispod njezina izbornog potencijala. Bojim se da to nije točno! Iako je odnos ljevice (358 zastupnika) i desnice (378 zastupnika) u Europskom parlamentu još uvijek uravnotežen, posljednje ankete javnog mišljenja potvrđuju zaključke brojnih uglednih politologa, političara i sociologa kako je tradicionalnu europsku ljevicu zahvatila „smrtonosna spirala”. Britanski laburisti u posljednjim su anketama pali na 26 posto biračke potpore, njemački socijaldemokrati na 22 posto, a mitske skandinavske lijeve stranke na oko 30 posto. Na posljednjim hrvatskim saborskim izborima lijeve stranke okupljene u Narodnu koaliciju osvojile su 33,8 posto glasova, a HDZ i partneri 36,3 posto. Na izborima 2011. lijeve stranke dobile su 41,1 posto glasova, a HDZ i partneri mršavih 23,5 posto. Ponavljanje ili premašivanje tih rezultata bilo bi veliko postignuće za SDP i lijeve stranke u skoroj budućnosti.
Nadahnut Pikettyjem
Predsjednički kandidati SDP-a morali bi svom članstvu ponuditi novu viziju i novu doktrinu te stranke; umjesto ispraznih fraza o „povratku otpisanih“ (bivših članova stranke), bildanja stranačkog ega i površnih uvjeravanja kako će baš ona/on stranci vratiti pobjednički duh. Osmišljavanjem novih vizija i doktrina lijevih europskih stranaka bave se danas u Europi i na Zapadu tisuće i tisuće lijevih umnika, znanstvenika i političara koji su svjesni da su klasične lijeve doktrine iz druge polovice XX. st., kao i one o trećem putu Billa Clintona i Tonyja Blaira, jednostavno zastarjele. Za budućeg predsjednika ili predsjednicu (taj je ishod malo vjerojatan) SDP-a vrlo je važno da osmisli i strategiju obnove pobjedničkog duha koji su – svaki u svoje vrijeme – probudili Ivica Račan i Zoran Milanović. Oni su, istodobno, stranci i članstvu ostavili u nasljeđe i nužnost suočavanja s prošlošću: odnos prema Josipu Brozu Titu, Lex Perković, Savudrijsku valu i Svetu Geru itd. Rovovska terenska (više) i medijska (manje) borba za Milanovićeva nasljednika i nasljeđe vodi se između lojalista (Ostojić i Miljenić) i disidenata (Picula i Bernardić); nažalost, ta borba neće uključiti raspravu o idejama, vizijama, programima i javnim politikama nove hrvatske socijaldemokracije. Milanović je svoje ideje o hrvatskoj socijaldemokraciji pokušavao derivirati iz knjige svog teorijskog gurua Thomasa Pikettyja „Kapital u 21. stoljeću”. Duh francuskog teoretika novih nejednakosti dao se iščitati i iz njegovih oproštajnih riječi izgovorenih članovima Glavnog odbora SDP-a: “Mi smo ljevica. Borili smo se za malog čovjeka: to zadržite, ostanite narodna stranka. Nastavite graditi ovu kuću koju smo zajedno gradili. Odgovornost da stvari mijenjate na bolje, neka bude vaš cilj.” Kad 26. studenoga 2016. doznamo ime novog predsjednika SDP-a bilo bi zanimljivo doznati na kojim teorijskim i doktrinarnim radovima počivaju njegova politička filozofija i doktrina.
>> Ovo su rejtinzi stranaka nakon izbora: HDZ daleko ispred SDP-a!
što se babi tilo to se babi snilo.