Većina ljudi u Hrvatskoj rak je otkrila slučajnim odlaskom liječniku. Na dijagnozu maligne bolesti većina je čekala tri do šest mjeseci, a početak liječenja, nakon postavljanja dijagnoze raka, započeo je u mjesec dana.
Također, 31 posto oboljelih od maligne bolesti u trenutku postavljanja dijagnoze već je imalo metastaze – sukus je to istraživanja provedenog među oboljelima od raka u 12 srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja među kojima je i Hrvatska. Kasno postavljanje dijagnoze kada se rak već proširio na druge organe problem je na koji se stalno upozorava jer ranije otkrivanje donosi veću mogućnost (iz)liječenja. Ipak, podaci iz istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj, uz Češku i Poljsku, postavljanje dijagnoze kad se bolest već raširila najučestalije.
Liječnici bez psihologa
– Biti u Hrvatskoj osoba oboljela od raka prilično je različito u odnosu na geografsku pripadnost. Naravno da su u prednosti osobe koje žive u većim gradovima ili im gravitiraju. Razina dostupne onkološke skrbi u manjim sredinama je puno niža, i to u svim segmentima; od dijagnostike do modaliteta liječenja i samog ishoda liječenja. Kao jedan od najvećih problema možemo istaknuti komunikaciju pacijenata s djelatnicima u zdravstvenoj zaštiti, koji su u osnovi brojnih teškoća s kojima se oboljeli susreću. Oboljele osobe i članovi njihovih obitelji često lutaju kroz zdravstveni sustav jer ne postoje definirani putovi onkoloških pacijenata od sumnje na dijagnozu do praćenja nakon liječenja i pružanja potrebnih oblika i stupnjeva podrške cijelim obiteljima, a i informacije koje dobiju često su nepotpune ili nisu prenesene na oboljelima prihvatljiv i razumljiv način – komentira rezultate Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu (KUZ) koji je s platformom Onkologija.hr i srodnim organizacijama iz drugih država provodio spomenuto ispitivanje u kojemu je sudjelovalo 16.500 ljudi iz 12 zemalja.
Jedno od pitanja u tom istraživanju način je na koji se pacijentu priopćava dijagnoza. Belina spominje da je gotovo polovica ispitanika iz Hrvatske odgovorila da im je dijagnoza mogla biti priopćena obzirnije ili puno obzirnije.
– Dijelom se to može objasniti preopterećenošću liječnika i drugih djelatnika u zdravstvu te činjenicom da, iako svaki dan rade u teškim uvjetima i s teškim pacijentima i njihovim sudbinama, ne postoji sustav psihološke podrške za liječnike. Ipak, kako je komunikacija i pružanje relevantnih i jasnih informacija pacijentima jedan od najvećih problema u cijelom zdravstvenom sustavu, dio te problematike može se preslikati i na područje onkologije – komentira predsjednik KUZ-a.
Uskoro nacionalni plan
Prevencija i briga za zdravlje te odzivi na preventivne programe područja su na kojima Hrvatska treba raditi, koja ističe i Nacionalni plan protiv raka. Taj je plan u završnoj fazi, tj. na javnom savjetovanju nakon kojeg slijedi prihvaćanje u Vladi RH. Definiranje mreže bolnica koje dijagnosticiraju i liječe rak te s kakvim rezultatom samo je dio rezultata koji se očekuju od primjene tog plana. Personalizirano liječenje ili kako se to često naziva liječenje raka po mjeri još je jedno važno područje.
Pacijenti bi trebali znati kamo ići, ali i koje su im mogućnosti liječenja te s kakvim uspjehom u kojoj bolnici. Dokument je to na kojem se godinama radilo, još ga se dulje čekalo i koji bi trebao promijeniti način liječenja, a u konačnici i lošu statistiku prema kojoj je Hrvatska u vrhu zemalja Europske unije s brojem oboljelih i umrlih od raka.
Za uspješnije liječenje, među ostalim, potrebni su i podaci. Belina opisuje nacionalne baze podataka o kliničkim ishodima liječenja raka kao snažan alat. Podaci su vrijedni i za struku i za pacijente, a trenutačno se u medicini pa tako i liječenju raka otvara sasvim novo područje.
Riječ je o “real world” podacima koji obuhvaćaju informacije o stanju pacijenta iz različitih izvora – od e-kartona do podataka iz mobitela putem različitih zdravstvenih aplikacija koje ljudi danas koriste. Istraživanje koje navodi Ivica Belina utvrdilo je dobru dostupnost onkoloških lijekova, a pitanje je, kako kaže, u kojoj se mjeri ti lijekovi propisuju te s kakvim učinkom
Idući put kad budete pljuvali po američkom zdravstvenom sustavu, uzmite u obzir da je njihova stopa preživljavanja za sve vrste raka veća za 5-10% od hrvatske stope, osim za rak prostate, za koji je 22% veća od hrvatske.