Biti otvoren znači ne docirati, etiketirati i fašizirati protivnika

U političkim diskusijama podjela na lijeve i desne sve više blijedi, a u tradicionalnom nastojanju da se svijet prikaže binarnim, odnosno jednostavnijim, sve se više koriste termini otvorenost i zatvorenost. Postavlja se pitanja što to znači biti otvoren u društvu koje je puno kompleksnije od podjele na samo dva oprečna stajališta.

Približavamo se pomalo nizozemskom ili njemačkom modelu u kojem će politika biti ekonomski liberalna, ali istovremeno društveno konzervativna, dok će sve stranke nuditi različito lijevo-desno, otvoreno-zatvorene varijante. I to prije svega kada je riječ o dva osjetljiva pitanja – imigracije (demografije) i nacionalnog identiteta jer u oba teško je imati čvrstu stajnu točku i mjerljivost, a svatko o tim pitanjima ima mišljenje. Na bazi definicije sve izgleda jednostavno – u ekonomiji su otvoreni za trgovinu bez barijera, za slobodno kretanje svih faktora proizvodne, uključujući i radne snage, dok bi u društvenom pogledu to podrazumijevalo otvorenost za druge nacionalnosti, religije i seksualne orijentacije. Ova podjela, uostalom kao i svaka druga, ipak je vrlo sklisko područje.

Tako Brexit nije samo iskaz politike zatvaranja, kako se potenciralo u svim medijima. Njegovi su ga pobornici, pa i istaknuti liberali, objašnjavali bijegom iz protekcionističkog bloka, odnosno jačanjem demokracije u zemlji, dakle izlazak iz Unije smatrali su putem otvorene politike za sve, u odnosu na težište u odlučivanju dano briselskim birokratima.

Ipak, najveća opasnost ovakve podjele jest u etiketiranju. Atribut zatvorenog danas se koristi u rangu fašizacije protivnika, kao što je nedavna rasprava o Istanbulskoj konvenciji pokazala. Društvo se polarizira kroz sustavno spinanje društvenim temama i postaje najvidljivija podjela na političkoj sceni modernih društava. Oni koji redovito zastupaju naizgled otvorena stajališta su eksperti zaštićeni procesom certificiranja, sveučilišni profesori ili oni zaposleni u državnim službama. Udobno u svojim pozicijama, lakše je zastupati prividno otvorene stavove od onih čija tvornica ide u stečaj zbog dozvoljavanja uvoza mnogo jeftinijih roba, ponekad i zbog dampinških cijena, ili poljoprivrednik kojeg ugrožava uvoz pojeftinjen premijama inozemnim proizvođačima. Svi su vrlo otvoreni dok to služi njihovim interesima. Kolumnist Economista, Bagehot, ovaj trend nazvao je narcističkim kozmopolitizmom aludirajući na one s dobrim školovanjem i prilično sigurnim karijerama koji propagiraju otvorenost dok su njihove pozicije zaštićene.

Otvorenost je dobra, ali ako se njene koristi osjećaju u što širim krugovima društva.

Pokazivanjem što to jest otvorenost i koje su njene koristi može jačati potpora za otvaranjem – i ekonomskim i društvenim, uz očuvanje svih kulturnih i drugih tradicija, a ne dociranjem s visoka i nesuvislim etiketiranjem.