Paru orlova štekavaca, “domorodaca” Draganićkih lugova, ovih dana ne preostaje ništa drugo nego da iz visina prate kako stabla u njihovoj šumi, i prije nego ih zahvate motorne pile, umiru. Na prvi pogled mnogima se čine zdrava, no i prije nego se izvale i pokažu svoju ružnu, bolesnu, izjedenu nutrinu, stručnjacima, a vjerojatno i štekavcima, jasno je da im nema spasa.
Patogena gljivica Chalara fraxinea namjerila se, naime, baš na obični te poljski jasen, koji je proteklih desetljeća u nizinskim poplavnim šumama prirodno zamijenio izumrli poljski brijest. Nakon hrastova lužnjaka i kitnjaka, riječ je o našoj komercijalno najskupljoj vrsti. Najvredniji sortiment cijeni se i na 2800 kuna po kubiku, dok mu je prosječna tržišna cijena 800 kuna.
No ne samo da na izdisaju ne pridonosi ni okolišu, u šumama nadomak Jaske, kao i čitavom Pokuplju, Posavini, a odnedavno i Podravini, sve više oboljelih stabala ne vrijedi ni 100 kuna po kubiku, dok struka strepi od posljedica. Nema uspješnog suzbijanja Chalare nekim od fungicida pa su se neke europske države poput Danske svojedobno i “oprostile” od jasena i potpuno ga posjekle. Sada taj isti scenarij prijeti i u 180 tisuća hektara ugroženih hrvatskih šuma, vrijednih više od 11 milijardi kuna.
Simptomi odumiranja običnog jasena prvi su put uočeni 90-ih godina u Poljskoj. Gljivica Chalara fraxinea, porijeklom iz Kine, tu je započela svoj pohod po Europi stigavši sa zaraženim sadnim materijalom. Neki su sumnjali da je riječ o invazivnom organizmu, upravo zbog njegove agresivnosti, brzine širenja i visoke stope mortaliteta drveća, a drugi da je riječ o autohtonom endofitu (organizmu koji se parazitski ili neparazitski razvija unutar drugog, op. a.) običnog jasena koji je postao patogen (izazivač bolesti) u promjenama uvjeta okoliša.
Konačno je zaključeno da je riječ o patogenoj gljivi Chalara fraxinea, a nakon što je brzinom munje zahvatila Skandinaviju i središnju Europu, Austriju, Njemačku, Dansku, Češku, Slovačku, Sloveniju, Švicarsku, Francusku, Mađarsku, Italiju, 2009. alarm se prvi put upalio i u Hrvatskoj.
U Kini domaća, a u nas pošast
U Danskoj je Chalara od 2005. do 2007. imala epidemijske razmjere, što je najbolja potvrda kako je međunarodna trgovina sadnim materijalom najveća moguća ugroza za ekosustave. Vidi se to danas i na palmama u priobalju koje se mahom suše zbog uvezene palmine pipe, hrastovi lužnjak i kitnjak u Spačvanskoj šumi zbog mrežaste stjenice... dok se ubrzano sušenje jasena u Hrvatskoj zbog Chalare u protekle četiri godine povećalo za čak 1500% i ugroženo je svih 12 milijuna kubika drvne mase, kazao nam je Samir Glavaš, stručni suradnik za uzgajanje šuma.
– Opasna gljivica uopće nije izbirljiva. U Kini, primjerice, odakle je unesena u Europu, ona je domaći štetnik na kojega su njihova stabla otporna. No u Europi uzrokuje odumiranje i propadanje stabala jasena različite starosti u šumama, rasadnicima i urbanim sredinama. Dolazi do totalnog uništenja drvne mase koja se doslovno pretvara u prašinu – ističe on te dodaje kako uzroci te pojave nisu nastali preko noći.
Današnjem katastrofalnom stanju jasenovih šuma prethodili su i melioracijski zahvati u posavskom bazenu s ciljem sprečavanja poplava te klimatske promjene, sve učestalije poplave i zadržavanje vode, a potom i sve dulja sušna razdoblja i visoke temperature. Pribroje li se tome i povećana brojnost jasenove pipe pojedinih godina te masovna pojava jasenova potkornjaka, jasno je da je jasen fiziološki toliko oslabljen da ne može preživjeti još i štetnika poput Chalare.
Prof. dr. sc. Danko Diminić sa zagrebačkog Šumarskog fakulteta na odumrlim je jasenima našao čak 59 različitih vrsta gljivica koje utječu na njihovo propadanje. Neke uzrokuju bolesti lišća i mladih biljaka, izbojaka, grana, kore, stanica drva ili pak korjenova sustava i mogu učiniti određene štete. No dok se nije pojavila Chalara, a s njome i nova bolest koju danas zovu antraknoza ili rak jasena, nigdje u svijetu nisu zabilježeni problemi tolikih razmjera koji bi ugrozili opstanak te listopadne vrste drva. Odumrle stanice napadaju saprofiti koji drveno tkivo pretvaraju u poroznu masu koja se lako lomi pa je jasen, slaže se struka, trenutačno najugroženija šumska vrsta drveća u Europi.
Što je najgore, uopće nema pravila po kojem nastaju patološke promjene. Tek kad se drvo posiječe ili se samo sruši vidljive su promjene koje su uzrokovale propadanje pa vizualni identitet ne može biti identifikator bolesti. Sumnja se tako da problem nastaje u korijenovu sustavu, da uslijed dugotrajnog zadržavanja vode spore Chalare propadaju duboko u tlo, ulaze u korijenski sustav i odatle se šire prema vrhu stabla, kazao je Diminić na nedavnom sastanku na tu temu, koji je u Novoj Gradiški okupio stručnjake svih hrvatskih relevantnih institucija. Zaključak – situacija je alarmantna! Treba djelovati hitno, u roku godinu-dvije jer jasena za pet godina više nećemo imati. No što je najgore, ni u zemljama Europe gdje se Chalara ranije pojavila nisu sigurni što treba poduzeti.
Ni istraživanje objavljeno u Journal of Ecology, koje je nedavno objavio BBC, ne vidi budućnost jasena u Europi. U njemu se tvrdi kako će jasen u Europi najvjerojatnije nestati. U Velikoj Britaniji, nakon hrasta, to je jedna od najčešćih vrsta, samo je oko gradova posađeno oko 2,2 milijuna stabala jasena. No uz gljivičnu bolest, sličnu onoj zbog koje je 80-ih godina prošlog stoljeća u Europi izumro brijest, u kombinaciji s bubom-nametnikom poznatijom kao jasenov krasnik, jasenu je u čitavoj Europi osuđen na smrtnu kaznu.
– Trebalo bi pronaći rješenje u vidu uzgoja ove vrste u kontroliranim i zaštićenim uvjetima te kasnijim sustavnim pošumljavanjem – zaključak je studije.
I u nas ima ideja kako treba napraviti potpunu inventuru jasenovih šuma kako bi se pronašle otporne jedinke od kojih bi se stvorio sadni materijal. Hrvatska, tvrdi se, u tome ima više sreće od Češke ili Švicarske gdje je jasen nemoguće spasiti. No kako je na velikom broju stabala gotovo nemoguće vidjeti koja su otporna i izjeda li ih iznutra bolest – dok se ne posijeku ili ne sruše, vremena za čekanje više nema, a ni previše izbora za djelovanje, uvjeren je direktor sektora za šumarstvo HŠ-a Krešimir Žagar.
– Stvaranje milijuna sadnica za pošumljavanje koje bi bile genetski klonovi otpornijih jedinki dugotrajan je proces za koji nitko ne može garantirati da bi uspio. Micelij bi, naime, i dalje ostao u tlu i za 10-ak godina bi mutirani oblik Chalare opet mogao izazvati katastrofu. Bojim se da je naš jasen osuđen na propast i da nam jedino preostaje posjeći ga i spasiti i iskoristiti što se da, te umjesto njega posaditi neke druge vrste – kaže on, ističući kako je već bilo pokušaja novih pošumljavanja s jasenom, ali sadnice, zbog zadržavanja vode u tim područjima ili zbog Chalare ne napreduju i suše se.
Problem je već uzeo maha od Karlovca preko Zagreba, Siska i Nove Gradiške, a od ove godine i na podravskom području. Lani se u Podravini nije moglo primijetiti da s jasenom nešto nije u redu, a sada se suši više od 70.000 stabala. Ukupno je u Hrvatskoj čak 31.000 hektara šuma čistog jasena, oko 4 mil. kubika stabala, dok je na oko 46.000 hektara, uglavnom hrasta lužnjaka, jasena više od 20%, oko 5,5 mil. kubika.
Pokusi zasad neuspješni
– U ukupnim zalihama Hrvatskih šuma jasen čini 4%. No kako šume jasena čine tzv. barsku granicu šume, s tipičnom močvarnom vegetacijom, teško je naći vrste koje bi ga zamijenile i kojima ne smeta voda ni poplave. Za jasen, naime kažu kako su mu noge u vodi, tijelo u hladu, a glava na suncu, tako da bi ga eventualno mogli zamijeniti vrba i topola koje su gospodarski daleko manje vrednije, no to znači i kompletnu promjenu staništa, odnosno prirodnog ekosustava – kaže Glavaš, ističući kako bismo se tako vratili i 200 godina unazad.
Hrvatske šume još 2012. na području UŠP Sisak pokusno su u staništu jasena sadile vrbu i topolu koja je danas zdrava i visoka 11 metara. No u većini šuma ugroženih jasenom danas je uz Chalaru otegotna okolnost i to što su pod ekološkom mrežom zaštićenih prirodnih rezervata Natura 2000, odnosno pod EU direktivama o posebnoj zaštiti staništa s ugroženim vrstama biljaka i životinja te svih vrsta divljih ptica. To znači da se, primjerice, stanišni tip Draganićkih lugova, gdje su nas ovih dana dočekali zaštićeni orlovi štekavci može mijenjati samo uz prethodne analize stručnjaka i dozvolu EU, što je dugotrajan proces, a vremena sve je manje.
I u čemu je razlika ako Jasen uništava neka gljivica ili uhljebi iz Hrvatskih suma???