Hrvatska nogometna reprezentacija danas igra s Azerbajdžanom kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo u Francuskoj. U taboru Azera je i nekoliko Hrvata na čelu s izbornikom azerbajdžanske reprezentacije Robertom Prosinečkim. Nije nogomet jedino što povezuje Hrvatsku s Azerbajdžanom. S tom zemljom uspostavili smo prilično konkretne odnose, Hrvati u nju nerijetko putuju, a unazad godinu-dvije sklapaju ondje i unosne poslove. Ipak, ta zemlja na obalama Kaspijskog jezera drukčija je od uređenja na kakvo smo navikli.
Sin naslijedio oca, pa što?
Začetak te države početkom 90-ih obilježio je rat s Armenijom, ali i tri državna udara sve do uspostave režima Hajdara Alijeva kojeg je naslijedio sin Ilham. Alijev stariji zbog bolesti odstupio je s vlasti 2003. godine, od kada je tri puta za predsjednika izabran Ilham, ujedno i vođa vladajuće Nove azerbajdžanske stranke. Unatoč sporadičim napisima u zapadnim medijima o njegovu autoritarnom stilu vladanja, Alijev održava Azerbajdžan poznatim po dobrim međunarodnim odnosima. Još je jedan spor obilježio nedavnu povijest Azerbajdžana. U području sjevernog Irana, odnosno "južnog Azerbajdžana" živi gotovo dvostruko više Azera nego u matičnoj državi koja broji nešto više od devet milijuna ljudi. Taj spor ipak nije rezultirao ozbiljnijim sukobom. Profesorica Jelena Jurišić s Hrvatskih studija dobra je sugovornica za bivše područje nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i osoba koja može prokomentirati azerbajdžansku unutrašnju politiku i vladanje sadašnjeg predsjednika.
– Azerbajdžan ne samo da se sada ne može smatrati demokratskom državom, već teško da će ikada biti demokracija zapadnog tipa. Naime, riječ je o pretežno muslimanskoj, premda multinacionalnoj, izrazito klanovskoj državi u kojoj tradicionalni odnosi, unatoč velikom gospodarskom napretku u posljednjih 20 godina, i dalje snažno utječu na društvo. Stoga je za Zapad sama činjenica da je sadašnji predsjednik naslijedio svog oca nakon smrti bio nedemokratski čin, a za Azerbajdžance bio je to događaj koji se podrazumijevao. Ipak, dok je bio potpuno na strani stranog kapitala, prije svega američkog, optužbe za kršenje ljudskih sloboda i nisu bile tako česte. Ali kada je počelo jačanje političkih odnosa s Rusijom, u posljednjih godinu-dvije, "čuvari demokracije" proglasili su predsjednika Ilhana Alijeva diktatorom – kaže profesorica Jurišić.
Poslovno privlačna zemlja
U Azerbajdžanu se, unatoč specifičnostima društvenog uređenja, može raditi. Jedna od tvrtki koja tamo uspješno posluje je InfoCumulus čiji je vlasnik Sven Marušić pristao podijeliti s nama iskustva poslovanja u Azerbajdžanu koje je njegova tvrtka tamo započela prije više od godinu i pol dana. – Naša su iskustva izrazito pozitivna. Ondje smo prisutni već gotovo dvije godine, a u tom razdoblju stekli smo mnoge prijatelje i pokrenuli poslovne projekte koji su našoj tvrtki omogućili značajan rast. Dok smo se pripremali za prvi projekt, moram priznati da smo sa zadrškom razmišljali o tom tržištu. Iz današnje perspektive, mogu reći da je prodor na azerbajdžansko tržište jedna od najboljih stvari koja nam se dogodila u razvoju tvrtke. Radimo za dva telekom operatera koji koriste naša CRM rješenja u procesima prodaje i podrške korisnicima – kaže Marušić potvrđujući da je nafta osnovni pokretač azerbajdžanskog gospodarstva. – Nafta čini 70% udjela u državnom proračunu, a ostalo su porezi. Proračun za 2015. godinu napravili su na projekciji cijene nafte od 90 dolara po barelu. Sada govorimo o prepolovljenim iznosima, što signalizira deficit proračuna od 35%. Srećom, imaju naftni fond pa mogu trpjeti niske cijene nafte bez većih udara na gospodarstvo, iako je pravo pitanje koliko dugo tako mogu izdržati. Nafta kao pokretač industrije veže uza sebe i ostale djelatnosti popust IT-a, ali i mnoge druge uslužne djelatnosti. U tom smislu, postoji ogroman prostor za različite industrije. Ipak, nije jednostavno ući na to tržište. Naime, na svakom koraku u poslovanju se osjeća pritisak ruskih i turskih kompanija koje su ondje tradicionalno prisutne. U posljednje vrijeme sve više susrećemo i Kineze – pogotovo u IT industriji. Naša je šansa u vrlo specifičnim nišama i na taj način bi svaka tvrtka trebala organizirati vlastitu strategiju ulaska na to tržište. Konkurencija je velika, lokalni kupci su vrlo zahtjevni, a troškovi putovanja i življenja u Bakuu nisu mali. Svaka priča pojedinog poduzeća u nastupu na ovom tržištu je vrlo specifična i vrlo je teško govoriti o nekim formulama uspjeha – govori Sven Marušić te nam pojašnjava poslovni model te zemlje. Zanimalo nas je kako ta zemlja koristi novac zarađen od tako unosnog biznisa.
– Formula je jednostavna – novac iz nafte prvo se prelijeva u građevinarstvo, a onda ta industrija eventualno potiče druga ulaganja, u IT i slične industrije. Postoji čitav niz impresivnih građevina u Bakuu, koji s pravom nazivaju drugim Dubaijem. Recimo Centar Hajdar Alijev ili Flaming Towers Baku. Područje oko Bakua je sve prije nego lijepo – vrlo oskudna vegetacija i uglavnom pustinjski krajolici. Međutim, gradnjom i preuređenjem mnoga su područja pretvorena u zelene oaze. Uređeno je i veliko šetalište uz obalu Kaspijskog jezera, svojevrsni lungo mare, dugačko 17 km, a namjeravaju ga još produljiti u projektu Baku White City – ističe Sven Marušić.
Kolike su naftne rezerve Azerbajdžana govore brojke. Tijekom Drugog svjetskog rata 75 posto nafte za Crvenu armiju dolazilo je upravo iz te sovjetske republike. Godine 2012. dnevna je proizvodnja bila 872.000 barela, što je 1,1 posto svjetske proizvodnje, dok se ukupne rezerve procjenjuju na sedam milijardi barela, 0,4 posto svjetskih rezervi. Nafta i plin čine 90 posto izvoza, koji je 2013. godine vrijedio 34,4 milijarde dolara. Iva Mihalić i Branko Krčmar blogeri su s poznatog weba putoholicari.com. Posjetili su Azerbajdžan više puta i iz prve ruke osjetili kako se živi u toj kavkaskoj zemlji u koju nije problem ući, kao što se to možda misli, kao u neke druge kavkaske zemlje. Cijena je vize 35 eura te se dobiva za nekoliko dana imate li svu potrebnu dokumentaciju. Treba znati, kažu putoholičari, da u tu dokumentaciju spada i pozivno pismo ili potvrda hotela u kojem namjeravate odsjesti, i to za svaki dan. Jednom kada dođete uvjerit ćete se da se doista sve vrti oko nafte, kažu, koje ima gotovo u svakom dvorištu.
– Da su bogati naftom osjeća se na svakom koraku. Nafta izvire svuda, ljudima doslovno u dvorištu, na mnogim mjestima jednostavno se izlijeva i nikoga to uopće ne zabrinjava. Bušotina ima na sve strane, ali... Pogled na Baku i ostali dio zemlje potpuno su različiti. Sve se ulaže u Baku, a većina nafte se izvozi. I tako prosječni Azer koji ima naftu u vrtu, od nje nema koristi – kažu Iva i Branko.
Profesorica Jelena Jurišić podsjetit će i na prisutnost američkih naftnih kompanija na Kaspijskom jezeru.
– Gotovo odmah nakon otkrića velikih nalazišta nafte u Kaspijskom jezeru, točnije 1996., SAD je proglasio Azerbajdžan područjem svog nacionalnog interesa. Međutim, niti su zapadne investicije išle obećanim tempom, niti se službeni Baku potpuno predao Zapadu, kako su možda neki očekivali. Štoviše, u međuvremenu je Azerbajdžan shvatio da je za rješavanje nekih njegovih problema, poput infrastrukturnih, međunacionalnih pa i gospodarskih, SAD predaleko, pa se okrenuo susjednim zemljama na čelu s Rusijom i Turskom – objašnjava prof. Jurišić.
Ekstravagantne građevine
Naftni je novac od glavnoga grada napravio nešto posebno, prisjećaju se autori bloga Putoholičari.
– Baku se izgledom zaista polako pretvara u drugi Dubai. Ogromne građevine, neobične, potpuno futurističke. Svaka sljedeća građevina je još veća, viša, neobičnija i ljepša, a gradilišta niču na sve strane, kao gljive poslije kiše. U samom središtu nalazi se stari grad i kada prođete te zidine kao da ste ušli u povijest, ali ako malo podignete pogled negdje u daljini vidjet ćete ogroman neboder ili pak poznate Flame Towers – govore putholičari koji ističu još nešto osim futurističke arhitekture. – Grad je prepun fontana i sve je veoma čisto, a ljudi su vrlo dotjerani. Iako muslimanske vjere, mnoge djevojke ne drže se vjerskih uvjerenja i gradom hodaju u kratkim haljinicama, maksimalno dotjerane. To je Baku, ali čim napustite grad neboderi nestaju kao i futuristička arhitektura. Sve postaje jednostavnije, a ljudi svojim izgledom pokazuju da ipak teže žive – kažu Iva i Branko.
Azerbajdžan opterećuje i teška povijest, ali i sadašnjost sa susjednom Armenijom gdje se posebno ističe situacija s Gornjim Karabahom.
– Sukob s Armenijom odnosno karabaški problem traje već dulje od 20 godina (ratom u pokrajini Gorski Karabah, od 1988. do 1994., Azerbajdžan je nastojao spriječiti odvajanje pokrajine iz svojih granica, op.a.) uz manje incidente i povremene eskalacije sukoba. Intenzivirali su se bilateralni pregovori uz posredništvo Rusije, a o određenom napretku u odnosima s Armenijom svjedočilo je sudjelovanje vojski obaju zemalja na ovogodišnjoj vojnoj paradi na Crvenom trgu u čast 70. godišnjice pobjede nad fašizmom – zaključila je profesorica Jelena Jurišić.
Nije istinita vijest da se Azerbajdzan sada okrece Rusiji, on je od samog nastajanja imao dobar i fer odnos sa Rusijom i na vrijeme su prozreli zapad i nisu se dali iskoristiti kao gruzinski i ukrainski da radi protiv Rusije. On zna da je susjed susjed, a SAD daleko,osim toga imajuci korektan odnos sa Rusijom, pametan covjek nece da ga kvari da bi s nekim drugim poboljsao, rijesio je da ne sijece usi da bi okrpio guzicu, pa su mu cijeli ostali i usi i guzica,za razliku od ukrainskog i gruzinskog lidera koji su usi odsjekli (teritorije u konkretnom slucaju izgubili) a guzicu nisu okrpili,to jest ameri im nista nece za to dati, jos su od ukrainskih balvana zatrazili i dobili svo ukrainsko zlato.Kako treba da je ljudima svejedno za svoju zemlju i kako moea da vole samo sebe i nikoga vise da se odluce da idu na ratnu opciju,izgube zlato, tisuce ljudi i dio teritorije, i jos rasture svoju ekonomiku.