Zlatan Kordej pobjegao je iz zatvora u Puli krajem travnja 2000. Dok je vješto izmicao policiji, krao je i pljačkao, ostavljajući za sobom ispaljene čahure, krhotine bombi, pa i krvave tragove. Imao je 31 godinu i 48 kaznenih djela u dosjeu, krađa, teških krađa i dovođenja u opasnost. U razbojničke je pohode vodio čak i sina. S njim u društvu policiji se “pred nosom” provozao biciklom u Osijeku. Zaprijetio im je pištoljem, a zbog dječaka policija je gledala kako nestaje.
Prozvan je modernim Slavonskim Čarugom. Gotovo devet mjeseci nakon bijega pri uhićenju koje je pošlo po zlu ustrijelila ga je policija pred obitelji u kućici u prognaničkom Naselju prijateljstva u Čepinu. Javnost je bila podijeljena. Kordej je za bijega istupao u medijima, na čemu je i zarađivao.
Osuđen za otmicu
Kada su ga 1997. pokušali uhititi, mahao je ručnom bombom s izvučenim osiguračem. Dan kasnije, “plavci” ponovno kreću na njega, a on im na osječkom Korzu priređuje dramu dostojnu filmskog scenarija. Bombom ponovno prijeti, ali hvata i prolaznicu Dijanu Beketić. Dok ju je vukao ulicom, izvukao je još jednu bombu i prislonio je ženi na leđa. Tražio je da mu dovezu automobil, a kada je vozilo stiglo, bio je nezadovoljan i s Dijanom uskočio u tramvaj. Pustio ju je tek nakon dugog nagovaranja. Osuđen je na pet godina za otmicu i sprečavanje službene osobe u obavljanju dužnosti, ali nije dugo bio iza rešetaka.
Istarska policija raspisala je za njim tjeralicu 28. travnja, 16. kolovoza slavonski kolege posumnjali su da upravo on stoji iza provala i krađa u Našicama, Đakovu, Osijeku i Čepinu. Policija ga je idućeg mjeseca zatekla na djelu u Semeljcima, dok je noću upadao u trgovinu. Prema policijskom izvješću, pucao je na njih i bacao bombe te ozlijedio jednog policajca. Oštetio im je dva vozila i nekoliko susjednih kuća. Bježeći je pucao i ranio još jednog policajca te slučajnog prolaznika.
– Nije istina da sam napao policajce u Semeljcima. Nikada više neću pasti policiji u ruke. Otkriju li me, pucat ću, a kad ne bude izlaza, ubit ću se – izjavio je Kordej u listopadu u jednom tjedniku.
Policija stupa u kontakt s njegovom suprugom Ružicom, ali i s njim. Kordej obećava da će se predati ako se njegovoj obitelji riješi smještaj i socijalni status. Supruga i četvero djece smješteni su, u suradnji sa socijalnim službama, u prognaničku kućicu u Čepinu, pogodnu za prismotru. Ružici se isplaćuje i socijalna pomoć, a djecu se upisuje u školu. No, Kordej nastavlja krasti po kućama i vikendicama. Okružuje se djecom jer računa, tumačili su istražitelji, da mu policija tada neće ništa. Sredinom prosinca policija počinje nadzirati kućicu. Prvih dana 2001. mještanin Stjepan Pete prijavio je krađu kokoši iz dvorišta. Iste noći policija je uočila dvojicu muškaraca kako ulaze i izlaze iz prognaničke kućice, s rancima na leđima. Jedan je nosio pušku, oko kućice bili su tragovi perja. Sumnja na krađu kokoši pada na Kordeja i njegova šurjaka, a supruga je tvrdila da ga dulje nije vidjela.
Pucali bez upozorenja
Policija 16. siječnja formira tim u kojem je i pet policajaca antiterorističke skupine u civilu koji kreću u hvatanje. Dvoje je djece bilo u kući, dvoje u školi. Zlatan Kordej pokušao ih je, pisat će u zapisniku, napasti puškom crvena zastava pa je policajac Ivica Ćorluka zapucao i ustrijelio ga s dva hica.
– Upotreba službenog pištolja bila je utemeljena, opravdana i nužna – izvijestit će javnost nekoliko dana kasnije iz PU osječko-baranjske. Obitelj se s time nije pomirila. Govorila je kako su došli “s namjerom da ga hladnokrvno ubiju”. Ružica Kordej kazneno je prijavila policajca Ćorluku za ubojstvo, a tadašnjeg načelnika PU Josipa Begovića kao poticatelja.
– Zlatan se sklonio u drugu sobu, a kad su ga otkrili, viknula sam mu da bježi. Još dok sam bila u sobi, ušao je Ćorluka i bez oklijevanja i izgovorene riječi ispalio mu tri hica u prsa. Nitko ga nije pozvao da se preda, a on nije imao oružje – ustvrdila je u kaznenoj prijavi koja je odbačena.