Prije tri i pol godine gledala je na televiziji kako mrtvo tijelo
njezina najstarijeg sina Jerka, zaposlenika zaštitarske tvrtke
Blackwater, razjarena gomila vuče ulicama iračke Falluje te potom
spaljuje i sakati. Iz Iraka su Jerka dopremili roditeljima u lijesu bez
američke zastave, ordenja i predsjednikova brzojava sućiti.
Za koga je poginuo, pita njegova majka, Hrvatica podrijetlom, Danica
Donna Zovko koja živi u mjestu Rittmanu u američkoj državi Ohio. Ona ne
želi da vrijeme izbriše bolnu uspomenu na njezinu tragediju te i dalje
traži od vodstva privatne tvrtke Blackwater s kojima je Jerko imao
potpisan ugovor, ali i od američkih službenih vlasti objašnjenje o
okolnostima pogibije svoga tada 28-godišnjeg sina.
Nesretna majka susrela se s Erikom Princeom, direktorom Blackwatera,
koji je bio i na Jerkovu sprovodu, ali odgovore koje je tražila nije
dobila. Vjerojatno nikad neće ni doznati istinu.
Njezina je obiteljska tragedija samo jedna od brojnih o kojima se sve
češće može čitati i gledati u američkim glasilima, gdje se tema
zaštitara, plaćenika, vojnika koji za visoke dolarske iznose odlaze u
Irak ili širom svijeta u krizna i ratom zahvaćena područja obrađuje kao
avanturistička ili politički upitna. Ima ih širom svijeta, tamo gdje
vlasti, mafija, države trebaju pomoć spretnih, vrhunski vojnički
treniranih djelatnika spremnih na plaćenu avanturu koja ih može stajati
života.
Shadow Company
Da je to priča kojoj se u 21. stoljeću ne vidi kraj, pa će i ozbiljne
rasprave o privatnim zaštitarskim tvrtkama biti tema kojoj će se u
budućnosti posvećivati puno medijskog i političkog prostora, na vrijeme
je dobro procijenio i Nikola Bićanić, redatelj, scenarist i producent
filma “Shadow Company” – prvog dokumentarca u kojem se prikazuju
originalne snimke iz Iraka s ljudima kojima u opisu radnog mjesta stoji
da rade kao zaštitari diplomata, političara, međunarodnih humanitarnih
organizacija, a u stvarnosti oni su “vojska moćnog kapitala”, plaćenici
koji gazdama donose profit.
Bićanić je prvi redatelj kojem je tvrtka Blackwater dopustila snimanje
svojih zaposlenika u Iraku! Stravična smrt Amerikanca hrvatskog
podrijetla Jerka Zovka te potom i odlazak njegova britanskog prijatelja
Jamesa Ashcrofta u Irak potakla je Nikolu Bićanića da napravi
dokumentarni film o vojsci plaćenika.
Tridesetogodišnji Nikola Bićanić ispričao nam je sve što je prethodilo
snimanju filma kao i o događajima koji su uslijedili nakon što je
njegov hrabri uradak predstavljen gledateljima.
Film je završen prošle godine i prije šest mjeseci pojavio se na DVD-u,
ali je nakon incidenata s kojima je privatna zaštitarska tvrtka
Blackwater zaredala u Iraku, privukao pozornost medija i javnosti pa se
od rujna prikazuje u kinima širom Amerike. Zainteresirao je i
političare u Washingtonu te je Bićanić svjedočio na Capitol Hillu pred
Senatskom komisijom Demokratske stranke.
“Zvali su me iz ureda senatora Byrona Dorgana i zamolili da im prenesem
što znam o privatnim vojnim kompanijama u Iraku. Senator Ted Kennedy
tražio je kasnije da se moj film prikaže i u Kongresu. Bilo je to vrlo
zanimljivo iskustvo iako je pomalo apsurdno da visoki američki
dužnosnici i administracija ispituju mene, redatelja dokumentarnog
filma, o legalnoj strukturi i pravilima ponašanja američkih plaćenika u
Iraku. To sam otvoreno tada i rekao, ali moja iskrenost nije im se
svidjela”, komentirao Bićanić.
Nagrada u Kanadi
U Americi političari, srećom, ne odlučuju o filmskim karijerama i ne
mogu zabraniti snimanja ni emitiranja spotova ili dokumentaraca koji im
ne odgovaraju, ali pozitivna prašina koju je podigao Bićanić prikazavši
na edukativan, sistematski i gledateljima zanimljiv način priču o tome
kako se regrutiraju plaćenici i što sve rade u Iraku ili u drugim
dijelovima svijeta, pomogla mu je da brzo nakon završetka “Shadow
Company” dobije ponudu iz Hollywooda “koju ne može odbiti”.
Nikolu Bićanića novinari stalno traže za izjavu ili intervju pa je
gostovao na televizijskim postajama Fox, ABC, CBS te na BBC-u i Al
Jazeeri kao i na brojnim radioprogramima. I utjecajni New York Times
pisao je o “Shadow Company” koji je u kratkom vremenu prikazivanja
dobio nekoliko zapaženih nagrada, poput kanadske “Leo Award” koju je
dobio u nominaciji najboljeg redatelja, scenarista, montažera i
najboljeg dokumentarca u cjelini.
Bićanić se s roditeljima sredinom osamdesetih godina preselio u Veliku
Britaniji, gdje je njegov otac radio kao profesor na sveučilištu. Nakon
srednje škole, na Cambridgeu je 1995. diplomirao fizikalnu kemiju i kao
odličan student dobio mogućnost pripreme doktorata na istom
sveučilištu. Sve je upućivalo, a tome se nadala i obitelj, da će
krenuti akademskim putem i nastaviti obiteljsku tradiciju.
“Nakon tri mjeseca prekinuo sam doktorat, shvatio sam da ne želim
akademsku karijeru, tj. provođenje života među knjigama i studentima.
Vjerovao sam da mogu više napraviti na drugim područjima. Najprije me
zanimala reklamna industrija, ali ubrzo sam zaključio da se pristup
komunikaciji i marketingu bitno mijenja zbog interneta.
Nakon određenog vremena kao freelancer, što je poslovni ekvivalent
plaćenika, u Velikoj Britaniji je krenuo internetski bum i osnovao sam
tvrtku koja je poslovala pet godina.“ Nikola je zapošljavao 25 ljudi,
no njegov znatiželjni i nemirni duh tjerao ga je dalje, pa je prodao
svoje poduzeće.
“Dobra intuicija, sreća ili povoljan trenutak u životu, ne znam točno
što je bilo, ali napravio sam pametan potez, jer sam tvrtku dobro
prodao, boravio često u New Yorku i shvatio da je Amerika sljedeća
stepenica u mojoj, po nekima avanturističkoj, karijeri.“
Iz vremena studija na Cambridgeu, te potom života i rada u Londonu
Bićanić nosi lijepe uspomene, ali danas tvrdi kako je najvrjednije bilo
upoznati nove ljude i stvoriti zanimljiva prijateljstva.
“Studirao sam s Jamesom Ashcroftom. Postali smo zaista bliski
prijatelji. On je diplomirao pravo, postao je odvjetnik u Londonu. No,
njemu je to ubrzo postalo monotono i prijavio se u profesionalnu
britansku vojsku. Smatrao je da je to izazovan posao a može istovremeno
pomoći svojoj zemlji.
Pomoć plaćenika
Brzo je međutim napustio vojsku jer mu je tadašnja djevojka a danas
supruga prigovarala kako su previše odvojeni, da je to opasno
zanimanje, da previše riskira život. Vratio se odvjetništvu. Ja sam u
međuvremenu radio nekoliko kraćih dokumentaraca i polako sam se zarazio
tim poslom. Učestalo sam se dopisivao s Jamesom nakon što je 2005.
godine prihvatio ponudu privatne tvrtke da za 800 britanskih funti na
dan postane plaćenik u Iraku.“
Potaknut prijateljevim dobro plaćenim ali i opasnim angažmanom u Iraku,
Nikola je počeo istraživati, raspitivati se što plaćenici zapravo rade
u Bagdadu, te je odlučio snimiti dugometražni dokumentarni film.
“Jedno su želje, a drugo mogućnosti, pogotovo kad je posrijedi ratni
Irak. Najprije sam trebao preskočiti zapreku koja se ukazala u
činjenici da nisam službeno akreditiran novinar ili snimatelj. James se
dosjetio i predložio da me zaposli u svojoj firmi, kao zaštitara. Tako
sam brzo dobio sve dozvole, mogao sam krenuti u Irak, ali nikome nisam
smio kazati da ću snimati, odnosno koji je pravi razlog zbog kojeg tamo
odlazim.
Taj sam problem mislio riješiti na licu mjesta u Bagdadu. Kupio sam
zrakoplovne karte, sve se glatko odvijalo i išlo po planu, i onda se na
internetu pojavila snimka u kojoj pobunjenici, Al-Qa’ida,
odrubljuju glavu stranom plaćeniku. Mnogi prijatelji su vršili pritisak
na mene da odustanem od putovanja.”
Bićanić nakon toga šalje prijatelju Jamesu dvije kamere u Irak.
“On je snimio tako dobar materijal da vjerojatno ni ja, da sam bio
tamo, ne bih bio toliko uspješan jer se ne bih mogao približiti nekim
mjestima, ulicama, službenoj američkoj vojsci. Nakon toga je Robert
Young Pelton (pisac, koji se komentarom također pojavljuje u filmu
“Shadow Company”) putovao u Irak i po dogovoru snimio dosta materijala
u vezi s Blackwaterom. Imao sam obilje kvalitetne građe i odlučio
odustati od putovanja u Irak. Film sam strukturirao drukčije od početne
ideje.
Iako mi tada ta odluka nije lako pala, s vremenom sam promjenu
strukture shvatio kao vrlo pozitivnu. Zahtijevala je obrazloženje
konteksta (i povijesnog i sadašnjeg) korištenja plaćenika na ratištima:
posjetima Africi, Sijera Leoneu, ispričali smo širu priču o plaćenicima
u 21. stoljeću. Ne, dakle, samo o onima u Iraku nego i o ljudima koji
su često ključni u kreiranju uspjeha ili poraza u oružanim sukobima i
ratovima te stavljaju svoju glavu na panj za tuđe interese, ali su pri
tome i stimulativno plaćeni.“
Bićanić je svoje ideje za dokumentarac predstavio prije finaliziranja
montaže na web stranici i bio je ugodno iznenađen kad je 50 tisuća
posjetitelja “srušilo web stranicu”, odnosno kad je shvatio koliko ih
je zainteresirano za taj projekt i progovorilo o stvarima koje politika
želi prešutjeti.
“Bio je to snažan poticaj, dokaz da sam na pravom putu, da moj film ima
smisla. U film sam potom uklopio i mišljenja novinara, političkih
istraživača, te mišljenja povjesničara ratova kako bi se s više strana
pokušalo objasniti tko su to i kome služe plaćenici.“
Bilo je teško nagovoriti neke od sudionika filma, plaćenike,
zapovjednike, da razgovaraju, da ispričaju svoju istinu. Nakon svega,
montaža je trajala pola godine, jer je iz gomile vrijednog materijala
trebalo izvući ono najbolje, ono što pridonosi razumijevanju priče o
plaćenicima iz mnogih perspektiva – od pravnih i političkih do toga da
su ipak posrijedi ljudi s emocijama, s obiteljima koje uzdržavaju, s
ciljevima i planovima u životu.
U “Shadow Company” ozbiljno se progovara i o nemogućnosti zakonskog
kažnjavanja plaćenih vojnika, jer to područje nije dovoljno sustavno
regulirano međunarodnim pravom – ili nema političke volje da se tužba
provede čak i kad postoje zakonski uvjeti. Američki vojnici su za
nedopustiva kaznena djela, silovanja i ubojstva već procesuirani i
kažnjavani u Americi te služe kaznu po zatvorima, ali nema nijednog
slučaja da se vodi kazneni postupak protiv plaćenih vojnika. “Američki
regularni vojnik u Iraku prosječno zarađuje 70.000 dolara godišnje, a
plaćenik može zaraditi čak do 200.000 dolara.
U slučaju ranjavanja ili pogibije ovom prvom država obitelji plaća
naknadu, djeca imaju mirovinu i druge povlastice, a plaćenom vojniku
nitko nije ništa dužan. Posebno ako je potpisao nepročitan ili loše
napisan ugovor po kojem smrću završavaju i sve dužnosti i obveze
njegovih šefova koji vode unosne zaštitarske tvrtke. Nikola Bićanić
Americi je razotkrio javnosti šokantan detalj da na svakog službenog
američkog vojnika u Iraku boravi gotovo identičan broj plaćenika.
“Ovim dokumentarcem želio sam otvoriti raspravu u Americi ali i širom
svijeta o tome tko su zapravo plaćenici, što su njihove dužnosti, što
ih motivira – jer ne postoje službene statistike, nema istraživanja ili
objektivnih podataka o njima, niti je zapravo jasno kako treba gledati
na plaćenike kao fenomen modernog doba”, poručuje Bićanić.