Blade Runner 2049. : Umjetna inteligencija kao središnji motiv

U povijesti je bilo različitih vizionara i futurista, a bio je i Philip K. Dick. Sve i da nikad nismo pročitali ništa od njegovih romana i samo smo pogledali film “Blade Runner”, ne bismo se mogli ne složiti da je Dick imao jedinstven talent gledanja u budućnost. Zato ne treba čuditi što je i 35 godina nakon što je umro njegov opus i dalje privlačan. Dok smo čekali “Blade Runnera 2049.”, na televiziji smo mogli gledali “Electric Dreams”, serijal temeljen na njegovim pričama iza kojeg stoji Brian Cranston. Iako su 1992. i 2007. godine nastale premontirane verzije originala, i to prema željama redatelja, uz sam nastavak Blade Runnera vezali su se neki kurioziteti i prije nego što se počeo prikazivati. Primjerice, kao da je Harrison Ford osuđen na oživljavanje likova za koje smo mislili da su ostali u hollywoodskim arhivama. Najprije Indiana Jones pa onda Han Solo i sada Rick Deckard. Sasvim je sigurno da Ridley Scott ne bi oklijevao prihvatiti se režiranja novog Blade Runnera, da nije bio angažiran na još jednoj reanimaciji – naime, radio je “Prometeja 2”. Ipak, upravo je on s Hamptonom Fancherom, jednim od stvaratelja scenarija za originalni film, napravio priču za novi nastavak, a ostao je i u funkciji izvršnog producenta.

Neki depresivni pokušaji

Podsjetimo, “Sanjaju li androidi električne ovce?” roman je koji je nastao 1968. godine u Dickovoj amfetaminskoj fazi. I ovdje je kultni pisac otišao daleko ispred svog vremena, praktično opisujući doba u kojem živimo danas. Eto i razloga zašto je Blade Runneru popularnost s vremenom rasla, jer na blagajnama je bio razočarao, kritika ga nije voljela. Zapravo suprotno – uništila ga je. No opet je Scott bio uvjeren da je stvorio nešto iznimno iako nije očekivao da će film dočekati i nastavak. Makar nakon 35 godina. Već i površan pogled potvrđuje Dickovu dalekovidnost. Njegov je roman (atmosfera je odlično prenesena na film) realno priča o empatiji gdje se prihvaća mogućnost da čovjek ostvari egzistenciju gotovo u cijelosti lišen emocija. Taj čovjek živi u svijetu tehnologije pri čemu ne shvaća potpuno koliko je njome obuhvaćen te se u takvom svijetu doista teško snalazi. Interakcija androida, savršenih ljudskih kopija, i čovjeka sjajno opisuje taj odnos. Ljudi ovakve budućnosti moraju koristiti sofisticirane uređaje da bi razaznali androide od ljudi, pri čemu sumnjaju i u sebe same. Svakako u doba pisanja romana ekologija i klimatske promjene ni izbliza nisu spominjane kao moguće bitne teme. Zapravo nisu spominjane uopće. No ipak, eto ih ovdje. Taj svijet, osim što je prezaokupljen tehnologijom, temeljito je i zagađen. Pa su onda tu i životinje, čovjek ih je u Dickovoj realnosti sveo na raritet. Koliko su česte vijesti o broju vrsta koje smo sami uništili? Na kraju, tu je i još nešto što je danas neizbježno. Korporacije!

Nikada kao danas nisu korporativni entiteti imali ovakav oblik, na ovakav način prožimali globalno društvo, utjecali na ukupan svijet, ne samo na onaj u svojoj neposrednoj blizini ili tek jednu industrijsku nišu. Tehnološki giganti poput Facebooka ili Googlea dovoljni su sami po sebi da promijene mišljenje ljudi, posredno i vlast neke države. Koje upravo zbog njih ostaju tek zemljopisne jedinice. Ima li razlike između Tyrella ili Facebooka? I jedna i druga korporacija bave se duplikatima, prva nudi replikante, druga online alter ego. I u jednom i u drugom slučaju njihov se proizvod otima kontroli. Doista, da je svoj roman na kojem je nastao kultni film Dick pisao danas, bio bi to roman distopijske sadašnjosti, a ne budućnosti. I to očito ne s tolikim odmakom kao što je to kod originala. To su ujedno i vrijednosti koje Blade Runner ipak čine još uvijek najboljim znanstveno-fantastičnim filmom do danas. Uz, naravno, nevjerojatne vizuale i režiju Ridleya Scotta.

A ona je takva da originalni Blade Runner svaki put kada ga pogledate otkriva nešto novo, neki detalj koji u prethodnim gledanjima niste vidjeli. Svijet Scottova tech-noira nevjerojatno je detaljan i ispunjen, nemoguće je u jednom gledanju pohvatati sve. Umio je Scott jasno uhvatiti Dickovu ideju. Iako je pisac bio iznimno negativno raspoložen prema ekranizaciji te je zapravo ni nije želio, na kraju ju je prihvatio. Jer, nakon nekoliko depresivnih pokušaja pisanja scenarija, Scott ga je slomio pokazavši mu prizore, odnosno posebne efekte koji su oživjeli piščev Los Angeles 2019. godine.

Dick je bio oduševljen govoreći da je upravo tako on sve to i zamišljao iako mu je Scott spomenuo da njegov roman nikada nije ni pročitao. Iako je Scott imao sasvim drukčije poglede na likove i teme priče, pisac je u cijelosti podržao film smatrajući da će on zaokružiti njegovo životno djelo. No, nije ga nikada vidio dovršenog, preminuo je četiri mjeseca prije službenog početka prikazivanja. U Blade Runneru 2049 umjetna inteligencija središnji je motiv. Dodane su joj emocije koje će neminovno dovesti do trenutka kada će shvatiti da je zapravo jača od svojeg gospodara. Iako se time ne gleda previše u budućnost, sasvim se poštuje sadašnjost, debate o davanju inteligencije stroju postale su gotovo pa uobičajene čak i u mainstream medijima. Ponavlja se i bezvremenski motiv čovjeka koji se želi igrati Boga, čini se kao da su autori zaigrali na provjerenu kartu. Zašto ne, originalni je Blade Runner i dalje usječen u naše pamćenje.

Put ka globalnoj kruni

Ipak, kako već i samo ime filma kaže, godina je 2049., dok se originalni Blade Runner odvija u nama jako bliskoj 2019. Znači, trebalo je osmisliti budućnost svijeta originalnog filma. Zanimljivo će biti vidjeti niz propalih kompanija poput Pan Ama ili Atarija, pa čak i nekadašnjih carstava poput Sovjetskog Saveza u paralelnom svemiru u kojem se kreće K, odnosno Ryan Gosling. Jedan je spoiler otkrio sam Ridley Scott za jednog intervjua. Pitanje je li Deckard doista replikant ostalo je visjeti nakon originalnog filma, pitanje je to oko kojeg se ni sami Scott i Ford nikada nisu mogli dogovoriti. Nastavak zaključuje taj prijepor, Deckard, kako slavni redatelj kaže, jest replikant, to je jedan od temelja priče. Prve kritike iznimno su pozitivne, neke idu tako daleko da proglašavaju nastavak i boljim od originala. Ako i ne bude tako, sasvim je sigurno da će Blade Runner 2049. nadmašiti original po zaradi. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog nekih općih okolnosti.

Naime, prvi Blade Runner nije mogao doći u kina u gorem trenutku, odnosno godini. Ta 1982. obilovala je globalnom blockbusterima. “E.T.” je bio toliko uspješan da je prikazivan cijele godine i na kraju je zaradio 359,1 milijun dolara. “Oficir i džentlmen” uzeo je 129,8 milijuna, pa smo tada gledali i treći nastavak “Rockyja” koji je zaradio 124,1 milijun, a onda je tu i “znan-fan” snažne etikete – “Zvjezdane staze II: Khanov bijes” sa zaradom od 78,9 milijuna, odnosno paranormalni “Poltergeist” sa 76,6 milijuna. Treba li se onda čuditi što je Blade Runner zaradio tek 28 milijuna? Moguće je da drugi nastavak dosegne i stotinu milijuna prvog vikenda, nema stigmu loših kritika, no tek će trebati dokazati kultni status koji je s vremenom stjecao original. Koliko prvom dijelu okolnosti nisu išle na ruku, toliko drugom idu, jer ove godine nemamo jakih filmova, nije bilo izrazitih blockbustera, a ni početak jeseni ne nudi previše.

Put prema globalnoj kruni otvoren je. Možda i prema Oscaru, vidjet ćemo. Dovoljno je velikih imena, ne sumnjamo da je Denis Villeneuve dovoljno kvalitetan da napravi jednako izniman vizual i ispriča priču na adekvatan način. Kritike tako nešto i govore. U toj matematici Blade Runner 2049. ima i jedan hendikep, traje 163 minute što mu smanjuje broj dnevnih prikazivanja, iako je sasvim sigurno da taj podatak neće odvratiti nijednog obožavatelja. Među kojima će sasvim sigurno biti poklonika jednog od glavnih glumaca čije ime nije istaknuto ni na najavnoj ni na odjavnoj špici. Grad Los Angeles već je godinama omiljena hollywoodska meta. Kao da je riječ o kakvom fetišu, redatelji se izmjenjuju u pokušaju da svjetski supergrad u kojem se rađaju praktično svi trendovi pretvore u nešto u cijelosti neprepoznatljivo. Ridley Scott prikazao ga je u kišnoj i mračnoj varijanti, danas nezamislivoj s obzirom na to da ga klimatske promjene pretvaraju gotovo u pećnicu. Jedno je sasvim sigurno bilo teško, pa i nemoguće, ponoviti – glazbu! Za originalni Blade Runner podlogu je napravio Vangelis, a ona ima gotovo podjednak status kao i sam film. Villeneuve je imao težak zadatak, a to je da otpusti Jóhanna Jóhannssona, islandskog skladatelja s kojim je posljednjih godina surađivao na tri filma, “Zatočenima”, “Sicariju” i “Dolasku”.

Zaboravljeni Vangelis

Nije bila riječ ni o kakvoj svađi, redatelj je najavio da će sigurno i dalje surađivati s Islanđaninom, nego je Villeneuve jednostavno osjetio da se Jóhannsson neće približiti atmosferičnosti koju je Vangelis postigao na originalu. Stvar je u ruke predao nekim od najtraženijih filmskih skladatelja, Hansu Zimmeru te Benjaminu Wallfischu. Ne treba puno elaborirati oko ovog dvojca, Zimmerova je slava tolika da je vijest o njegovu angažmanu na novom Blade Runneru zapravo izazvala – antipatiju. Čak je kreiran i hashtag #stopHansZimmer jer, iako je 60-godišnji Nijemac iz Frankfurta nesporno veliki skladatelj, ipak ga je malo previše, pomislila je javnost. Bilo je tu i konkretnih razloga, originalni Blade Runner nije se razmetao takvim marketingom, nije se dopuštalo da se bilo tko izdigne iznad samog filma. S Zimmerom to dolazi prirodno. K tome, nije jasno zašto se nitko nije sjetio Vangelisa, koji i dalje radi, te je prošle godine izdao album za koji upućeniji tvrde da je doista prikladan za novi film. Bilo kako bilo, novi je soundtrack tu i na njemu se uz originalni score dvojice skladatelja nalaze i pjesme Franka Sinatre te Elvisa Presleya. U vrijeme kada čitate ovaj tekst, mnogi su, pa možda i vi, već pogledali Blade Runnera 2049. Ako je Villeneuve uspio napraviti vizual koji će nas osupnuti kao i onaj Scottov, a dvojica skladatelja podjednako upečatljivu glazbu, tada nema nikakve sumnje da će Dickova priča poživjeti vječno.