Blago Zadro na svakoj bojišnici

Heroje zamišljamo kao nadnaravne, iznimne ljude kojima je Bog dao nešto što običan čovjek nema. No ima herojstava koja skriva upravo običnost i koja svoju veličinu iskazuju kad je ta običnost ugrožena. Koliko je tisuća hrvatskih branitelja prije Domovinskog rata živjelo u svakidašnjici u kojoj se njihov život nije uzdizao iznad brige za posao i za obitelj i u kojem nikad nisu ni pomislili da će im sudbina namijeniti što drugo doli te skrbi za normalnu egzistenciju!

Ima mnoštvo ratova u povijesti koji su za običan svijet bili apstrakcija – bili su “opravdani” za ciljeve državnika i državnih elita, ali samo patnja i žrtva za pučanstvo. Hrvatski Domovinski rat bio je obrana ne one domovine iz ideoloških ili osvajačkih vizija taštih vođa nego domovine posve poistovjećene s kućom, dvorištem, njivom, radnim mjestom, selom, gradom.

Država je tek stasavala, još nije bila ni priznata, nije imala svoju vojsku, oteto joj je i oružje koje je imala Teritorijalna obrana... Napadnut u takvu stanju, narod se sam morao prometnuti u vojnika: koliko je bio vješt i čestit “vojnik” u svakidašnjici, toliko je mogao biti branitelj u nuždi.

Herojstvo iz života prenijelo se u herojstvo u ratu, radno mjesto iz tvornice zamijenjeno je položajem na bojištu, plug s oranice puškom na grudobranu, kuće i stanovi služili su kao vojni uredi i stožeri, branitelje je mobilizirala vlastita sudbina, sudbina njihovih obitelji, sela, gradova i domovine. Legendarnost heroja Blage Zadre pronijela se cijelom Hrvatskom zato što je on bio utjelovljenje legendarnosti cijele zemlje.

Njegova biografija bila je slična stotinama tisuća radničkih biografija u Lijepoj našoj. Kao desetogodišnje dijete s roditeljima 1954. godine s kamenjara dolazi u Borovo Naselje, gdje se roditelji zapošljavaju u kombinatu “Borovu”, a zaposlit će se i on u kartonaži te potom u valjaonici iste tvornice na jednom od najtežih poslova. Dolaze ženidba, djeca, gradnja kuće..., a onda tu običnost zaustavlja i prekida srpska agresija.

U kratko vrijeme junačke obrane, u kojoj će Trpinjska cesta postati groblje tenkova, jedan tih, samozatajan život pretvorit će se u slavu i tragediju: Blago Zadro i njegov nerazdvojan  prijatelj Zvonko Mlinarić poginut će 16. listopada 1991., pokošeni rafalom iz puškomitraljeza dok su pretrčavali raskrižje Vinogradske i Kupske ulice, pred očima Blagina sina Roberta, koji će poslije u ratnom vihoru nestati u Kupresu.

Vukovar je najizrazitiji ratni simbol, simbol stradanja i herojstva, a Blago Zadro možda je najveći heroj Domovinskog rata. Možda ne po svekoliku doprinosu obrani, zacijelo ne po ratničkoj vještini koju nigdje nije ni učio, ali sigurno jest po onome po čemu je heroj cijela Hrvatska: svoga Blagu Zadru imala je svaka hrvatska bojišnica.

I ne samo bojišnica – u gradovima i selima u kojima nije bilo rata i gdje se ratovalo na posredan način živio je isti duh herojstva koji je pobuđivala napadnuta domovina. I to je herojstvo koje se ne zaboravlja, jer pripada općem pamćenju, koje može biti i potisnuto, ali ne i izbrisano. Ono nije ušlo u to pamćenje kao izdvojen čin nego kao prirodan otpor agresiji u kojem je Blago Zadro bio izraz cijelog naroda.

On nema neku svoju posebnu životnu priču kojoj bi rat samo pojačao legendarnost, nego je obratno, on je taj rat, obranu zemlje obdario legendarnošću obična čovjeka. Baš kao i tisuće drugih dragovoljaca, koji su ratovanje doživjeli kao odgovor na poziv koji nije bio ni izrečen, ni napisan, koji im nitko nije uručio. Najplemenitiji je odziv na onaj poziv domovine koji osjetimo kao svoju vlastitu dužnost. Ljudska se običnost uzdiže do najviših patriotskih visova kad se ti visovi spuste u nju samu. 

Ponajviše se tako branio Vukovar i ponajviše se tako branila cijela Hrvatska. Lani smo na isti ovaj dan napisali kako se sa Zadrom Hrvatska nije branila iz velike historijske geste nego iz velike potrebe, iz svakidašnjice na čija je vrata pokucala Povijest. Stoga sjećanje na Blagu Zadru, na njegov oblik herojstva u Domovinskom ratu i slavljenje toga herojstva ne obvezuju na obožavanje: veličina je toga herojstva u tome što se od nas nije htjelo razlikovati. Stoga bi budućim naraštajima možda najljepša poruka iz toga herojstva bila: ne razlikujte se od svoje domovine!