Oslobađajuća presuda za trojicu Kupreškića donijela je radost u njihove obitelji, ali i u Srednju Bosnu. No, najava iz Haaga da će uskoro biti otpečaćena nova optužnica za događaje u Ahmićima 1993. zabrinula je, pak, neke druge koji bi se mogli naći na meti Haaškog suda. Kao najizgledniji kandidat za put u Haag spominje se Paško Ljubičić, jedan iz tzv. ahmićke grupe koji je u bijegu već više od godinu dana.
Ljubičić je, naime, u bijegu od 5. rujna prošle godine kada je policija u spektakularnoj akciji u Zadru uhitila njegove kolege Tomislava Vlajića i Antu Sliškovića, a on i kolega mu Vlado Ćosić otad se kriju te je za njima raspisana potjernica. Ondje su sva četvorica živjela pod lažnim imenima. U početku ove godine zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podiglo je optužnicu zbog krivotvorenja isprava protiv Sliškovića i Vlajića, ali ne i za zločine u Ahmićima, za što ih se sumnjičilo, kao i preostalu dvojicu koji su u bijegu, pa su nakon šestomjesečnog pritvora u ožujku ove godine pušteni da se brane sa slobode.
Paško Ljubičić je samo za Večernji list odlučio prvi put javno progovoriti o Ahmićima. U razgovoru iznosi svoja zapažanja koja, tvrdi, temelji samo na istinitim činjenicama i dokumentima.
Ne krijem se gdje bi neki očekivali
Zašto se krijete i gdje?
- Vjerojatno mislite da me strah suda, da se bojim izići pred lice pravde? Ne. Ne krijem se zbog toga. Krijem se kako bih pripremio obranu za sudski proces, koji će se možda zbiti u budućnosti. Jer, nisam u poziciji braniti se od pravednih i objektivnih optužbi, nego se branim od monstruoznih konstrukcija. A za njihovo raskrinkavanje potrebno je vrijeme. S druge strane, želim pričekati da neki procesi u Haagu završe. Tada ću moći puno otvorenije govoriti. Razumije se da vam ne mogu reći gdje se krijem. Svakako ne ondje gdje bi neki očekivali.
Tražite li neka jamstva za svoju predaju odnosno hoćete li se ikad predati? Jeste li dosad, osim sa svojim odvjetnikom, i s kim razgovarali o nekim modalitetima predaje?
- Na samom početku istrage protiv Ante Sliškovića, Tomislava Vlajića, Vlade Ćosića i mene, svog sam odvjetnika, Tomislava Jonjića, ovlastio da sudu prenese moju poruku da ću se istog trenutka predati ako dobijem jamstva da će se protiv mene voditi postupak u Hrvatskoj. Slično je, ako se ne varam, i javno ponudio Vlado Ćosić. Nisam dobio odgovor, pa o modalitetima predaje nema ni smisla razgovarati.
Osjećate li se krivim za ono što vam se stavlja na teret?
- Na teret mi se stavlja počinjenje ratnog zločina protiv civilnog pučanstva u Ahmićima i krivotvorenje isprava. Ja sam doista sudjelovao u ratnim operacijama u Lašvanskoj dolini i u travnju 1993. godine. Tvrdim, međutim, da se tada, za vojnih operacija, nije dogodilo ništa izvanredno i da su Ahmići u najvećoj mjeri velika obavještajno-propagandna spletka. No, na rubu ratnih operacija neki su pojedinci, koji imaju svoje ime i prezime, te su široj javnosti dobro poznati, počinili zločine. To je dobro poznato i predstavnicima međunarodnih snaga, ali se oni o takvima, nažalost, ne zanimaju. A ti zločini, poput pokolja jedne obitelji na traktoru, zaslužuju bezuvjetnu osudu. Činjenica je da sam neko vrijeme živio u Hrvatskoj pod drugim identitetom. Za to su čak bili optuženi neki ljudi koji s tim nemaju nikakve veze.
Pristao sam biti objekt igre
Zašto ste u Hrvatskoj živjeli pod drugim imenom i tko vam je dao takve dokumente?
- Oni koji sada u medijima često koriste termine poput "obavještajnog podzemlja" i tada su sudjelovali u izradi i provedbi plana da se odgovornost za ratna zbivanja u Srednjoj Bosni prebaci na niže rangirane časnike HVO-a. Na taj je način trebalo olakšati položaj drugih osumnjičenika. Nažalost, ja sam pristao biti objekt te igre i danas snosim posljedice. To je sve što u ovom trenutku želim reći.
Kako biste prokomentirali sve ovo što se događa oko vas i vaših kolega, kad je riječ o ratnim zbivanjima u BiH, a posebice kad je riječ o Ahmićima?
- Ja nisam političar, pa niti mogu, niti želim, suditi o političkim događajima. Kao školovani vojnik znam da su Hrvati u Srednjoj Bosni bili ključni organizatori i oslonac obrane BiH od velikosrpske agresije. Protivno nametanim predodžbama, nismo mi okrenuli leđa Muslimanima, nego su ih oni okrenuli nama, kad su mislili da su dovoljno jaki i kad im je trebalo stvoriti prostor za brojne izbjeglice iz Bosanske krajine i Istočne Bosne. Pa, ja kao zapovjednik vojne policije znam da smo mi osiguravali desetke i desetke konvoja naoružanja, hrane, odjeće, lijekova i sl., koji su iz Hercegovine, a neki, navodno, i iz Hrvatske, dolazili Armiji BiH. To se nije događalo samo sredinom 1992., nego i tijekom 1993. Zar mislite da bismo mi bili tako ludi, da naoružavamo onoga koga kanimo sutra napasti?!?
Što kažete na navodno izvješće HIS-a iz 1994. u kojem se tvrdi da su za zločine u Ahmićima odgovorni Ignac Koštroman i Dario Kordić, a da su ih počinili "pripadnici jedinice za posebne namjene policije HVO-a" odnosno "da su pripadnici te jedinice i jedinice Jokeri, pod zapovijedanjem Vlade Ćosića i vas, zbog osvete za trojicu ubijenih, masakrirali cijelo selo"?
- To izvješće nisam vidio i sve što o njemu znam pročitao sam u medijima. Riječ je o najobičnijem falsifikatu koji je, k tome, nevješt. Njegov tvorac se upušta u maštarije, pa izmišlja postojanje nekih postrojbi, kojih nikad nije bilo. Jokeri su bili antiteroristički vod ustrojen u sklopu djelatne satnije Vojne policije. Nikakvih drugih "jedinica za posebne namjene" nije bilo, barem ne u Vojnoj policiji. Oni koji su smislili tu laž, mogli su se barem prethodno informirati među preživjelim pripadnicima Jokera. No, to već spada u obavještajne igre o kojima sam na početku govorio. To izvješće potječe iz obavještajnoga kruga koji je stasao u Jugoslaviji, a nastavio je funkcionirati i nakon sloma Jugoslavije. Neki su njegovi pipci u službama, neki u diplomaciji, a neki u pravosuđu odnosno odvjetništvu. No, sve je to isto.
"Strategija salame" u Srednjoj Bosni
Je li napad na Ahmiće bio spontano organiziran zbog osvete ili je za njega došla kakva zapovijed?
- Nemojte govoriti o Ahmićima kao pojedinačnom, izoliranom događaju. Nakon pokolja Hrvata u Čajdrašu i progona u Zenici, nekoliko dana prije toga, 16. travnja 1993., Armija BiH je otela nekoliko časnika HVO-a u Novom Travniku. Ujutro 15. travnja otet je zapovjednik zeničke brigade HVO-a Živko Totić, a tri su njegova pratitelja masakrirana u automobilu. Armija BiH je obilježavala obljetnicu svog nastanka i odlučila je to proslaviti zauzimanjem Srednje Bosne "strategijom salame", tj. cjepkanjem prostora pod nadzorom HVO-a, nakon što je u siječnju 1993. na sličan način odsječen Kiseljak. Tako je sada trebala biti odsječena i Busovača od Viteza, te uspostavljena sigurna veza između Ahmića i Krušćice.
Krajnji je cilj bio spajanje 3. korpusa, koji je bio u zeničko-srednjebosanskom bazenu, sa 4. korpusom koji se nalazio na području Konjica i Jablanice. Snage HVO-a u Srednjoj Bosni tada bi bile ne samo izolirane, nego i međusobno rascjepkane, pa ne bi imale ni minimalnih izgleda na opstanak. Tada bi Armija BiH s očišćenim zaleđem i osiguranim bokovima mogla krenuti prema Zapadnoj Hercegovini i Neumu. Radi toga je 16. travnja 1993. ujutro došlo do borbi. Ne samo u Ahmićima, nego u cijeloj Srednjoj Bosni. Pucalo se svugdje i ginulo se svugdje. A sve su žrtve smještene na samo jedno mjesto - u Ahmiće!
Od koga ste dobivali zapovijedi i kako je izgledao zapovjedni lanac od vrha naniže? Je li postojala kakva dvostruka linija zapovijedanja?
- Zapovjednik operativne zone bio je operativno nadređen svim snagama na tom području. On je zapovijedao i brigadama HVO-a i Vojnom policijom i postrojbom za posebne namjene. Teza o dvostrukoj liniji zapovijedanja najobičnija je izmišljotina. Koja bi vojska mogla funkcionirati na taj način?
Opstali smo jer se znalo tko zapovijeda
Nakon slijevanja krajiških i istočnobosanskih odnosno jajačkih izbjeglica u Srednju Bosnu, omjer pučanstva se poremetio. Hrvati su bili osam do deset puta vojnički slabiji. Zar mislite da bismo u takvom omjeru snaga i u potpunom okruženju mogli opstati bez čvrste organizacije i jasne hijerarhije? To je tragikomična konstrukcija. Mi smo opstali samo zahvaljujući tomu što se znalo tko zapovijeda. A onaj tko je zapovijedao, zapovijedao je svima. Nismo imali ni ljudi niti sredstava za rasipanje, pa je vojna policija neprekidno bila na prvim crtama, iako to ne bi trebala biti njezina zadaća. Postrojba Vojne policije, kojom sam zapovijedao, nikad nije dobila nijednu borbenu (naglašavam, borbenu) zapovijed od osoba i institucija koje se pojavljuju u tim konstrukcijama. Arhiv Vojne policije u velikoj je mjeri sačuvan, te je dostupan i drugima, a ne samo onima koji su ga zloupotrijebili i plasirali laži.
Kakve su bile vaše veze i kontakti s pokojnim ministrom Šuškom? Koliki je i kakav utjecaj imao na zbivanja u BiH? Koliko je uopće Hrvatska imala utjecaja na rat u BiH?
- To su uglavnom pitanja političke naravi, pa o njima mogu suditi samo kao običan građanin. Hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška vidio sam samo jednom i na pet minuta, u prolazu u Grudama. Osim kratkog upoznavanja, nisam s njim razgovarao. Ne sjećam se da je on ikad došao u Srednju Bosnu.
Sastanak u Kordićevoj kući u Busovači - budalaština
Kako komentirate činjenicu da je Tihomir Blaškić u Haagu jedino vas poimence spominjao u negativnom kontekstu?
- Nisam ja jedini na kojega je ta obrana svaljivala odgovornost, kao da sam ja njemu zapovijedao, a ne on meni. Zanimljivo je da general Blaškić nije negativno govorio o nekim kriminalcima koji su iz različitih razloga uživali njegovu zaštitu tijekom rata, pa su se oduživali naručenim izjavama tijekom njegova procesa. No, s obzirom na situaciju u kojoj se general Blaškić sada nalazi, uzdržat ću se od daljih komentara.
Je li točno da vas je Blaškić pohvalio nakon akcije u Ahmićima, i ne samo vas nego i ostale pripadnike Vojne policije?
- Što se pohvale tiče, pukovnik Blaškić je 18. travnja 1993. pohvalio IV. bojnu vojne policije i još neke postrojbe. To nije nikakva tajna, svi su pripadnici tih postrojbi bili upoznati s pohvalama. A za to što pohvale dovoljno govore o tome tko je zapovijedao, komu je zapovijedao i što je zapovijedao, ja ne snosim odgovornost.
Je li u Kordićevoj kući u Busovači uoči Ahmića održan kakav sastanak, na kojem ste navodno bili i vi, i na kojem je odlučeno da se sruše Ahmići i pobiju Muslimani?
- Za tu sam budalaštinu prvi put čuo čitajući iskaz svjedoka A. T.-a u presudi Dariju Kordiću. Svome sam branitelju istog trenutka poručio da je riječ o izmišljotini i zamolio ga da to javno i demantira. Odvjetnik Jonjić je to i učinio. Tome nemam što dodati: riječ je o besramnoj laži. Jasno je čemu ona treba poslužiti. Oni koji bolje poznaju problematiku, znaju u kojem je gradu i u koliko sati održan sastanak 15. travnja, kao i to tko je na njemu bio.
Bilo bi korisno da sud kazni spletkare
Blaškićeva obrana je u Haagu tvrdila da on nije imao zakonske osnove da ima vlast nad vašom postrojbom, te da ste vi imali veliku moć u Srednjoj Bosni i da niste izvršavali njegove zapovijedi?
- I to je izmišljotina. Niti sam ja imao kakav poseban utjecaj, niti sam bio izuzet od Blaškićeva zapovijedanja. Tisuće sačuvanih arhivskih dokumenata, kojima danas raspolažemo, potvrdit će da je riječ o konstrukciji koju je smislio krug oko odvjetnika Nobila. U tom je krugu smišljeno i lažno svjedočenje A. T.-a. No, istina će prije ili poslije izići na vidjelo. Bilo bi vrlo korisno da Haag provede istragu i sankcionira spletkare.
Zašto ste smijenjeni nakon Ahmića?
- Nisam smijenjen, pogotovo ne nakon Ahmića. Još sam nekoliko mjeseci ostao zapovjednik IV. bojne Vojne policije, a onda sam, po regionalnom ključu, postao jedan od pomoćnika načelnika Uprave Vojne policije. Još sam neko vrijeme ostao u Srednjoj Bosni, gdje je zbog preustroja Vojne policije osnovana Lakojurišna bojna, a bivša je IV. bojna postala VII. bojna VP. I tada, a i godinama kasnije, susretao sam se s muslimanskim kolegama i predstavnicima međunarodnih snaga. Dakle, svima sam bio dostupan.
Blaškić je navodno sumnjičio Vojnu policiju za zločine u Ahmićima. Je li vas ikad o tome ispitivao?
- Blaškić zna što se ondje dogodilo. Njegova tvrdnja da je to doznao naknadno ne odgovara istini. Upravo na toj neistini konstruirana je njegova obrana u pogledu Ahmića. Uostalom, što se ondje dogodilo, znaju i Britanci. Imajte na umu da je pukovnik Bob Stewart u Ahmićima bio 16. travnja, a da je tek šest dana kasnije, 22. travnja 1993., od Blaškića tražio istragu. Što je to mogao vidjeti šest dana kasnije, što nije vidio prvi dan?
Razgovarao Zvonimir Despot