Bobetko me pozvao i upitao: Mali, gdje je ta tvoja Maginotova linija?

Hrvatska vojska bila je 1995. mjesecima u pripravnosti za mogući početak operacije. Stanje oko Bihaća bilo je takvo da se svakog sata mogla pokazati potreba za pokretanje vojne akcije, posebno nakon genocida koji su srpske snage počinile u Srebrenici.

Zapovjednici Hrvatske vojske već su bili pripremili zapovijedi kojima se daju stroge upute kako vojnici, dočasnici i časnici trebaju postupati tijekom vojnih operacija. Tako je general-bojnik Miljenko Crnjac u zapovijedi, označenoj kao Klasa: 8/95-0188, naglasio: „Pridržavati se odredaba Međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije kojom se regulira postupak prema zarobljenicima i civilnom pučanstvu."

Brojne predradnje

U jednoj drugoj, sličnoj zapovijedi, nakon provedene akcije Ljeto-95, tada stožerni brigadir Damir Krstičević naredio je: „Strogo zabranjujem paljenje i uništavanje objekata u svim oslobođenim mjestima, zabranjuje se korištenje civilnih motornih vozila u zoni i izvan zone odgovornosti 4. gardijske brigade..."

Da bi mogla provesti tako zahtjevnu operaciju, jer ipak je tu bila riječ o višestruko većem angažmanu ljudi i tehnike nego što ih je ikad prije Hrvatska upotrijebila, bilo je potrebno provesti brojne predradnje. Računalo se i na efekt iznenađenja, pa su planeri Oluje morali osigurati i brzo provođenje mobilizacije i organizirano uvođenje novih snaga u borbena djelovanja kako se tempo operacije ne bi usporavao. Naime, da je velika mobilizacija pričuvnih snaga bila provedena mnogo prije, izostao bi efekt iznenađenja, jedan od ključnih faktora za uspjeh operacije. Kad je riječ o iznenađenju, treba spomenuti još jedan važan detalj. Premda su hrvatske snage prije Oluje osvojile vrhove Dinare i presjekle prometnicu između Knina i Bosanskog Grahova, Srbi nisu očekivali udar na Knin iz tog pravca. Za to je postojao još jedan razlog.

Cijela strategija obrane područja Knina, planirana još u doba Jugoslavije i JNA, temeljila se na zamisli da je s uzvisina ispod same Dinare moguće raketno i topnički kontrolirati vrlo dubok prostor prema obali između Zadra i Šibenika. Jedno takvo dominantno područje jest visoravan Bralovci, na kojoj je JNA potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela gradnju velikoga vojnog poligona. Na Bralovcima je sagrađen niz rovova i podzemnih utvrda za topništvo i rakete. Mogućnost njihova djelovanja bila je prema jugu u širini od otprilike 180 stupnjeva. Prema samoj Dinari s tih se položaja nije moglo djelovati.

Godine 1993. u Nedjeljnoj Dalmaciji pisao sam o toj tzv. Maginot-liniji JNA, koju je osobno pregledao i svečano otvorio admiral Branko Mamula, tada načelnik Generalštaba JNA. Bilo je to 1984., godinu prije nego što će početi pisanje Memoranduma SANU. Kratko nakon objave teksta pozvao me k sebi general Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera HV-a. Dočekao me s raširenim kartama po stolu. Poznavali smo se još od 1991., s ratišta na Banovini. „Mali", tako me cijelo vrijeme zvao Bobetko, „gdje je ta tvoja Maginot-linija?" Trebalo mi je vremena da se snađem na vojnim kartama i svaki put kad bih pogriješio, general me udario ravnalom po prstima. Napokon sam se snašao i pokazao mu.

„Što tu još ima?" pitao je strogim glasom. Počeo sam mu pričati što sam znao, posebno o komunikacijama koje su pobunjeni Srbi probijali nakon početka Domovinskog rata, a o čemu sam znao iz priče svoje obitelji, koja se iz Knina uspjela izvući tek 17. veljače 1993. Rekao je da ću sve to morati nacrtati na kartama, što sam poslije i učinio.

Tuđmanovo pismo

Bilo mi je pomalo čudno što Glavni stožer Hrvatske vojske nije imao tako važnu informaciju, što nije znao za postojanje toga vojnog kompleksa. Da su tu informaciju imali, tada bi znali da je taj sustav rovova i podzemnih utvrda, koji je sagrađen na samo pet-šest kilometara zračne linije od središta Knina, napravljen tako da omogućuje topničko i raketno djelovanje jedino prema jugu, a da nikako ne može braniti prostor prema istoku i sjeveru, odnosno prema Dinari. Bilo je u Hrvatskoj vojsci časnika koji su bili na službi u JNA i koji su znali za taj kompleks, ali očito nitko nije ni pomišljao na mogućnost da se Knin osvaja s vrhova Dinare. S time nisu računali ni Kadijević ni njegovi generali. General-pukovnik Petar Stipetić danas o tome kaže: „To je bila genijalna ideja, jedna od najboljih ideja u našem Domovinskom ratu. Mi smo Knin riješili za nekoliko dana, a partizanska Četvrta armija operacije za Knin vodila je šest mjeseci."

Pred kraj razgovora Bobetko me zamolio da sačekam u prostoriji iz koje sam ušao u tu sobu s kartama. Mimoišao sam se s mladim časnikom kojeg nikad prije nisam vidio. Bio je to general Ante Gotovina. Na izlasku iz Bobetkova ureda, Gotovina je u ruci držao knjigu o kninskoj operaciji koju je vodio partizanski general Petar Drapšin i koja je završila desetcima tisuća mrtvih.

Istodobno s provođenjem vojnih priprema, trajala je diplomatska oluja. Predsjednik Tuđman pisao je državnicima utjecajnih zapadnih država. U pismu koje je 3. kolovoza 1995. uputio njemačkom kancelaru Kohlu, napisao je:

„Uvažavajući i Vaše mišljenje, Republika Hrvatska je i danas u Ženevi pokušala pregovorima pronaći put mirnom rješenju. No, istovremeno dok su se pregovori odvijali, trajali su napadi srpskih pobunjenika na hrvatske Gradove Gospić i Otočac, a završetak pregovora obilježili su ponovnim napadom na područje Dubrovnika. Suočen sa svim time, i suočen s činjenicom da se iz dana u dan humanitarna situacija sve više pogoršava, a mirno rješenje okupiranih područja sve više udaljava, kao državni poglavar Republike Hrvatske, podržan jednoglasnom odlukom VONS-a, donio sam odluku da akcijom redarstvenih i vojnih snaga, koja će započeti ujutro, spriječim nastavak okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać. Akcija će biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane."

Pismo istog sadržaja predsjednik Tuđman taj je dan uputio i američkom predsjedniku Clintonu.

>> Vojske po cijelom svijetu slave svoje pobjede svečanim mimohodima

>> A zašto još nitko nije pozvao hrvatske župane na mimohod?