Bog ili Darwin, brkanje je vjerovanja i metode

Ne mijenjaj ništa u onome što znaš samo zato da me ne bi povrijedio – rekla je Emma Wedgwood, iznimno religiozna supruga Charlesa Darwina, poslije duga razgovora o dvojbama da objavi svoje kapitalno djelo “O podrijetlu vrsta”. Da se taj razgovor doista odvijao, te da on nije urbana legenda o tome koliko se sam prirodoslovac lomio nad svojim spoznajama, svjedoči Ruth Padel, prirodoslovčeva praprapraunuka, prenoseći obiteljsku predaju.

Sukob koji je zabuna
Charles Darwin rođen je 12. veljače 1809. u unitarijanskoj obitelji. U zrelosti je prešao na anglikanstvo, ali se od 1851. godine izjašnjava kao agnostik. Spomenuti ga razgovor sa ženom ipak nije potaknuo da fundamentalnu knjigu i objavi. Tek kad mu se 1858. godine pismom obratio 13 godina mlađi i mnogo dinamičniji prirodoslovac Alfred Russel Wallace, predlažući da zajedno objave rad o prirodnom odabiru, Darwin je napokon predao u tisak “Podrijetlo vrsta” – poslije dvadeset godina rada na njemu. Knjiga je učinila svoje u prirodnim znanostima, ali i na mnogo drugih područja. Svi su mislioci toga vremena imali što reći o tom konceptu, a Herbert Spencer je tada progovorio i o opstanku najsnažnijih – u društvu. Pojam socijalni darvinizam zacijelo je baština na koju Charles Darwin nije računao dok su ga razdirale sumnje da li da rad objavi.

Direktor posebnih projekata londonskog prirodoslovnog muzeja Bob Bloomfield kaže da je Darwin bio prilično svjestan mogućih žestokih reakcija, koje su i uslijedile. Napadala ga je i državna Anglikanska crkva, ali ga je ismijavala i liberalnija javnost kojoj je bio drag satirički časopis Punch. Karikature u njemu portretirale su ga na stotinu načina s tijelom majmuna, a danas ipak nisu ni upola smiješne. Dapače, okrutne su i nepravedne, Anglikanska se crkva tek lanjskoga rujna javno ispričala utemeljitelju evolucije.

Žestoke reakcije većinske javnosti prema Darwinu, ukrašene istim tim podsmijehom nadmoćnosti, tinjaju i danas. A nepotrebne su. Poslije 150 godina pokazuje se da su prirodoslovčeva moralna razdiranja koja su ga, radoholičarenjem načeta zdravlja, mučila više od razularene javnosti, bila besmislena. Mnogima to ni danas nije jasno.

Sugestija da su se profinjeni oblici života prilagođavanjem i prirodnim odabirom razvili iz jednostavnijih oblika odvučena je na krivu stranu i prikazivana je kao nijekanje Stvoritelja. Pogreška je što je koncept stavljen na kušnju znanstvenicima, predstavljen kao rušenje temelja svijeta onih koji se, zapravo, odriču ikakvoga propitivanja – jer vjeruju.



Tko sve upreže Darwina
Najveća je galama poticana isključivo javnim pojednostavljivanjem Darwinova rada. Manje se govorilo o tome što ga navodi na zaključke, a više “što bi to značilo kad bi Darwin imao pravo”.

Bijes masa zdušno su strahom hranili ljudi iza oltara i propovjedaonica. Sama činjenica da se posvuda po svijetu pronalaze fosili dinosaura, pa i ostaci hominida po svemu razvijeniji od današnjih čovjekolikih majmuna, ali primitivniji od suvremenoga čovjeka, vjerniku nije mogla poljuljati vjeru. Nešto posve drugo bilo je očuvanje raznih predodžbi: od toga da je Zemlja ravna ploča do ustrajanja da je stvaranje trajalo doslovnih šest kalendarskih dana te da svjetska povijest nije mogla trajati više od 6000 godina.

Mnogima koji su, mašući Darwinom, izravno producirali srdžbu prema životno nevažnom konceptu, istodobno nije nimalo smetao djelatni socijalni darvinizam, praksa u kojoj su neki bez ikakve grižnje živjeli na vrhu poretka, a nije bilo nimalo nemoralno da jači cijede slabije.

Sve je aktivnim bezboštvom zakomplicirala jednako nesuptilna propaganda s drugim ciljevima. Komunisti su preko noći htjeli stvoriti “novoga čovjeka” na temelju obrazovanja stečenoga u samo jednoj brošurici. Na temelju samo debljega pamfleta to su drukčije prakticirali nacisti. Nietzscheov višeznačni citat “Bog je mrtav” uzeli su za poklič prakse kakvu je zagovarao Darwinov prethodnik, politički ekonomist Thomas Robert Malthus (1766–1834). Upravo on je hladnokrvno bio za politički darvinizam, a rat je kao nesreća bila nužna posljedica po onoga tko o njemu ne razmišlja kao o sredstvu za regulaciju prekobrojnog stanovništva.

Veterinarski selektori
Pozivajući se na Darwina gotovo stoljeće je bila utjecajna i eugenika, pseudoprirodoslovna, politička i etička ideologija. Zagovarala je da se ljudska vrsta unaprijedi otvaranjem prilika ljudskim jedinkama s više “poželjnih” osobina, a namjernog umanjivanja izgleda drugih. Adolf Hitler je, u nakani da stvori “nadčovjeka”, dopuštao monstrume poput Josefa Mengelea. Surovi pokusi njegovih selektora, koji su birali poput veterinara, dali su nikakve ili ponižavajuće rezultate. Danas će mnoge iznenaditi da su upravo eugeniku javno zagovarali ljudi poput H. G. Wellsa, Woodrowa Wilsona, Theodorea Roosevelta, Emilea Zole, Georgea Bernarda Shawa, Johna Maynarda Keynesa, Williama Keitha Kellogga, Margaret Sanger, Winstona Churchilla i Sidneya Webba!

Eugenika je s javne scene pometena završetkom II. svjetskog rata, ali je kao svjetonazorski temelj obilježila južnoafrički apartheid i američku segregaciju.

Trebalo je od njega proteći dva desetljeća hipnotičkog oporavka i napretka da bi se pojavio omladinski i studentski bunt koji je želio ama baš sve drukčije od naslijeđa ratnih generacija. Oporavljenih, ali ipak s neizbrisivim žigom rata. Bunt je bio protiv ideologija koliko i protiv grudnjaka, protiv ugovorenih brakova koliko protiv braka uopće. Kada su kao njegove ikone istaknuti Che Guevara i Mao, sam se Darwin mogao odmoriti od stogodišnje uloge glavne “babaroge”.

Katoličanstvu je sve do Drugog vatikanskog koncila, koji je 1962. otvorio papa Ivan XXII, a zatvorio papa Pavao VI. 1965. godine, teorija o evoluciji bila omiljena tema da u propovijedima izvikuju starozavjetna prokletstva. Koncil crkvenoga otvaranja seoske je župnike ipak malo utišao. Ali s vremenom su i seksualnu revoluciju stisnuli išijasi pa blijedi i taj juriš na zvijezde k neograničenoj slobodi. A opet jača stisak religije. Ona je pred suvremenom znanošću u istoj nezgodi kao što je bio i sam Darwin. Na nervozu pred tim implikacijama odgovorilo se ideologijom inteligentnog dizajna. U samo pet godina pokazalo se da se pod njezinom kapom znanje ne unapređuje.

Vjeri treba ostaviti vjerovanje, snošljivost i dobrotu, a znanosti ostaviti onaj put koji je prokrčio Darwin. Produktivan je i obogaćuje nas. Znanost treba shvatiti kao metodu koja ljudima čini dobro. Darwinu je to priznao još 2005. godine papa Benedikt XVI.