Subota 4. ožujka
HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI BILI BI SIGURNIJI KAD BI SE OSAMOSTALILI
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović, govoreći o napadima na tu zajednicu, istaknuo je: "Moramo pokazati da smo spremni braniti institucije Bosne i Hercegovine na svaki način, a ako one padnu, a to smo imali 1992. godine, moramo biti spremni oružjem braniti ovu državu." Čak i iz usta nekoga državnika te bi riječi djelovale zastrašujuće, ali kad ih izgovori najviši vjerski čelnik, one su više od toga, jer se njihova ratobornost poziva na vjeru, na Boga. Oružje u zbroju s Bogom u cijeloj je ljudskoj povijesti donosilo najveće tragedije, kojima je cilj bio i istrebljenje protivnika. Kako se Hrvati u BiH mogu osjećati uz takvog Kavazovića? Njihova bi najbolja zaštita bila podjela Bosne i Hercegovine, koju sam mnogo puta zagovarao i koja bi jedina mogla osigurati budućnost našeg naroda u BiH. Ovako, pod pritiskom stalnih prijetnji, samo će sve više iseljavati. Kad bi se teritorijalno, politički, vojno i na druge načine zaštitili, uz potporu Hrvatske bili bi sigurni, manje bi odlazili i ekonomski bi bili moćniji. Ovako, danas će slušati jednog, sutra drugog Kavazovića pa će im u strepnji oči sve više biti uprte prema Lijepoj Našoj ili Njemačkoj.
Nedjelja 5. ožujka
NEMA NIKAKVIH DOKAZA DA JE HRVATSKA DESNICA PRORUSKA
Saborski zastupnik stranke Pravedna Hrvatska Milan Vrkljan kaže: "Desnica je pristala biti dio ruske politike u Hrvatskoj." O kakvoj je to "ruskoj politici" riječ? Bore li se desničari skupa s Rusima u Ukrajini, šalju li im oružje, huškaju li Moskvu na agresiju... Kad optužuju desničare za potporu Rusima, ni Plenković ni njegovi ministri ni Vrkljan nikad ne kažu o čemu je riječ, što to desnica radi za Ruse, ima li što opipljivo i dokazivo, ali važno je zalijepiti etiketu kao što su to činili komunisti i drugi totalitarci. To je kao kad bi netko u određenoj sredini neku ženu optužio da je kurva, pa to ustrajno ponavljao ne bi li mu tko povjerovao, a ako i ne povjeruje, ona ostaje "kurva". Hrvatska ide u krivom smjeru – tako misli golema većina građana u svim anketama. Naravno, riječ je o lošem vođenju zemlje, o slabljenju gospodarstva, o siromaštvu i pučkim kuhinjama, o masovnom iseljavanju, što nema veze s odnosom prema Rusima. Ali ako se nema čime podičiti, Hrvatska ima svoje ukrase – ulazak u Schengen, ulazak u eurozonu, vojna pomoć Ukrajini na koju se troše stotine milijuna iz džepa građana, dodvoravanje Bruxellesu i Washingtonu i donošenje jednog za drugim jalovih "paketa mjera".
Ponedjeljak 6. ožujka
TITOVA LJUBITELJICA NA LISTI HDZ-a – NIŠTA NEOBIČNO
Piše Novi list: "HDZ u Rijeci pronašao recept za pobjedu, na listu stavili članicu Društva ljubitelja Tita." Tome se ne treba previše čuditi, Plenković je politički stasavao i sazrijevao kao Titov omladinac, slaveći u svojim tekstovima samoupravni socijalizam, citirajući Kardelja, Marxa i druga crvena čudovišta. Zna se da u Rijeci ima podosta lijevih birača, treba ih što više pridobiti, a HDZ je odavno skrenuo ulijevo pa se sve slaže. Ali po svemu sudeći Plenkovićeva stranka nikad neće biti najjača u tom gradu jer joj u njemu njezino ime mnogima nije privlačno pa će se morati zadovoljiti kao jaka oporba. Drugo su želje njezina predsjednika koji bi baš u Rijeci na mjesnim izborima htio trijumfirati – bio bi to dokaz da HDZ nije samo seljačka stranka, da može biti uspješna i u velikim gradovima. Plenković pridaje veliko značenje mogućoj pobjedi na "malim" izborima u Rijeci koja bi bila "temelj za super izbornu 2024. godinu u kojoj nas očekuju parlamentarni, europski i predsjednički izbori." Zacijelo stoga i nije smatrao da je rizično na listi imati članicu Društva ljubitelja Tita, nisu mu naudila ni druga "lijeva skretanja" pa neće ni riječko. A i mnogi ga smatraju Titu sve sličnijim.
Utorak 7. ožujka
MILKA PLANINC PUNILA JE ZATVOR HRVATSKIM DOMOLJUBIMA
U povodu (odbijenog) prijedloga da se jedna ulica u Zagrebu nazove po "glasovitoj" Milki Planinc bilo je žestokih prosvjeda, ali i relativiziranja njezine uloge u komunizmu, u kojem je bila na nekoliko čelnih dužnosti. U Wikipediji čitamo: "Nakon sloma Hrvatskog proljeća Milka Planinc dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) odakle, na prijedlog Josipa Vrhovca, daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đodana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere Hrvatskog proljeća." Ali nisu u zatvoru završili samo najpoznatiji proljećari nego i stotine drugih "nacionalista" širom Hrvatske, a iz Partije su izbačeni deseci tisuća članova. Likvidirane su i neke znamenite nacionalne institucije, kao Matica hrvatska, a prestalo je izlaziti na desetke listova te je mnogim novinarima zabranjeno pisati. Pojačala su se i zločinstva Udbe u inozemstvu, gdje su smaknuti mnogi hrvatski politički emigranti. Hrvatska u svojoj povijesti nije zapamtila takvu represiju i takav politički mrak, koji će trajati gotovo dvadeset godina. Jesu li to imali na umu oni koji su predlagali da se po njoj nazove ulica te pripadaju li i sami zločinačkom nasljeđu?
Srijeda 8. ožujka
O (NE)RAVNOPRAVNOSTI MUŠKARACA ŠUTNJA
Danomice se govori i piše o neravnopravnosti žena pa čitam naslov: "Znate kada će žene konačno biti ravnopravne s muškarcima? Za tristo godina, u najboljem slučaju". Povod su riječi glavnog tajnika UN-a da se "prava žena gaze, prijeti im se, nad njima se čini nasilje diljem svijeta". Malo tko će barem relativizirati, a kamoli poreći te jadikovke, no koliko je riječ o mitu, a koliko o stvarnosti? Prvo, o neravnopravnosti žena barem koliko žene govore i muškarci, ako ne i više. O neravnopravnosti muškaraca ne govori gotovo nitko. Prvo, zakinuo ih je sam Bog, nikad neće osjetiti ljepotu majčinstva, zatim, neusporedivo manje žene osvajaju muškarce nego muškarci žene pa će muškarci malo kada osjetiti tu povlasticu, zatim, žene kudikamo više od muškaraca osjećaju da "nose" kuću i obitelj, pa su i zbog toga u prednosti, i tako dalje. Hoću reći kako su žene nad muškarcima puno nadmoćnije nego muškarci nad ženama. Muškarci ratuju, osvajaju, bore se za vlast, dok žene to uglavnom ne "resi". Napokon, žena nikad ne osjeća djetinju ovisnost o muškarcu kao što on osjeća ovisnost o njezinu kuhanju, pranju, brizi za obitelj..., bez čega je manje-više – ništa. Tko je, dakle, neravnopravan?
Četvrtak 9. ožujka
KRIVI SU ONI KOJI MILANOVIĆEVU SINU DAJU POVLASTICE
Ako Zoran Milanović vodi državu i država vodi brigu o njemu pa mu je tako mlađi sin Marko dobio stipendiju Grada Zagreba. Index piše: "Uvjet za stipendiju jest da je učenik završio prethodne razrede srednje škole s odličnim uspjehom. U obzir se uzima prosjek ocjena u školi, što znači da su se Milanovićevu sinu za dodjelu stipendije računale ocjene iz afere s podizanjem ocjena." Na portalu Direktno čitamo: "Stoga je zanimljivo kako je upravo sin predsjednika Milanovića ostvario pravo na stipendiju po kriteriju izvrsnosti jer, da nije došlo do promjena u ocjenama, može se pretpostaviti da Marko Milanović sada ne bi bio na popisu za dodjelu stipendija." Podsjetimo, profesorica matematike koja je podigla ocjenu Milanovićevu sinu svojedobno je izjavila da joj je ravnateljica, nakon što joj je Milanovićeva supruga poslala e-mail o nepravilnostima u radu škole, naredila da podigne ocjene za troje učenika, među kojima je i sin predsjednika Milanovića. I naglasila: "Rekla mi je da će nam, ako to ne napravim, doći prosvjetna inspekcija, što nikako ne želimo jer znamo koji će biti ishod inspekcije." Istinu govoreći, za povlastice Milanovićevu djetetu najviše su krivi oni koji su mu ih dali.
Petak 10. ožujka
OD DOSAD NEDODIRLJIVOG KULTA RADA SVETIJI SU LJUDI
Vijest kaže – više nijedan poslodavac ne može mirno spavati. Osim onih koji daju otkaze, zapadno tržište rada trese još jedna groznica, a to je tiho odvikavanje od posla, quiet quitting, koje prerasta u sveopći pokret oslobađanja od rada. Izgaranje na poslu i od posla više nije u modi, pa "kviteri" odrađuju minimum koji se od njih očekuje i okreću se privatnom životu. Nema prekovremenih sati, nema osobne inicijative, nema uskakanja drugima u pomoć… Čini se da je i Hrvate oduševio taj pokret koji se sve više širi i Lijepom Našom, a možda je trebao početi baš u nas. Kad bismo izračunali koliko se vremena radi za poslodavca, a koliko posvećuje sebi i obitelji, rezultati bi bili razočaravajući i nakon njih mogli bismo se upitati – postojimo li uopće kao svoji ljudi. Svojedobno je bila popularna pjesma "Kuća poso" Ekrema Jevrića sa stihovima "Evo živim u New Yorku gradu – živim, radim, a i samo radim", koja je na humoran i turoban način izražavala zarobljenost radom, prema kojemu se prezir sada širi planetom. Činilo se da je kult rada trajno nedodirljiv, ali se sada "otkriva" kako postoji nešto dragocjenije od njega, a to smo mi sami i naša privatnost. Najsporiji je put do svoje svetosti.
VIDEO: Milanović o Ukrajini: "Svjedok sam vremena i to najkompetentniji svjedok vremena"