Bogati svojim guruima daju gomile novca, a sirotinja noću naziva tarot-majstore

Nadnaravno oduvijek privlači ljude. Vjerovalo se šamanu koji je puštanjem kozje krvi udovoljavao nekome tko vidi sve, a danas neki u Braci sa Srednjaka vide spasitelja koji može liječiti običnim pogledom. Stari Grci i Rimljani imali su svoj panteon bogova s moćima u rangu Marvelovih junaka, a ni Slaveni, hvala bogu, nisu bili lišeni straha od neobjašnjivog.

Uzmimo samo Babu Jagu, poznatiju pod imenom Baba Roga, strašnu staricu kojoj ni kanibalizam nije bio stran, pa se gostila ljudskim mesom. Pa onda božica zime i smrti Morana, bog smrti (opet ta smrt!) i nesreće Černobog... Zašto magija toliko privlači ljude? Jesu li razlozi bili isti prije 300 ili 400 godina i danas?

– Magija je jedan od sustava interakcije čovjeka sa svijetom oko sebe. Temelji se, kao i religija, na vjerovanju u učinkovitost. Razlozi za magijske prakse nisu isti u zadnjih nekoliko stotina godina, već su isti od samih početaka ljudske kulture do danas. U početcima svoje kulture, koliko možemo znanstveno razaznati, čovjek je vjerovao da je priroda oko njega živa i da on, kao njezin dio koji je izravno o njoj ovisan, određenim praksama može na nju utjecati. Tako je stvorio niz različitih postupaka kako bi prirodu učinio sklonijom njegovu preživljavanju i općenito boljitku. Ti su postupci trebali osigurati razna iscjeljivanja, mogućnost komunikacije sa svijetom duhova, pa tako i duhovima predaka, plodnost i rodnost uroda i stoke, zaštitu imovine, zaštitu od bolesti, ozljeda, loših namjera i brojne druge. Gotovo sve te potrebe ljudima su i danas važne. Ljudi su danas na višem stupnju razvoja, ali njihove osnovne potrebe i strahovi i dalje su isti – tumači dr. sc. Deniver Vukelić koji je doktorirao s radom o utjecaju magijskih predodžaba na oblikovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta.

Uskoro mu u izdanju Školske knjige iz tiska izlazi velika, bogato opremljena knjiga rađena prema doktoratu, ali uz brojne dopune, dorade i izrazito bogat slikovni materijal, pod naslovom “Magija na hrvatskome povijesnom prostoru”. Magija, magijske predodžbe i magijski obrasci zauzimali su i još uvijek u određenoj mjeri zauzimaju bitno mjesto u procesu oblikovanja hrvatskog kulturnog identiteta, tvrdi. Bavio se, među ostalim, i tezom da su starovjerne pretkršćanske magijske predodžbe ostavile važne tragove u hrvatskoj kulturnoj svijesti do danas, ali i da se novovjerne, postkršćanske i nekršćanske magijske predodžbe i obrasci 20. i 21. stoljeća isprepliću s kršćanskim kulturnim krugom u Hrvata kao i u drugim etničkim zajednicama te tako utječu i na daljnje oblikovanje svakodnevnog života, stava prema duhovnome i razvoju duhovnog iskustva.

– Moja glavna teza je da uporaba magijske prakse postoji, kao i vjerovanje u magiju, pa je, kao fenomen, ne treba jednostrano odbacivati kao besmislicu i praznovjerje. No na žalost mnogih, ne smatram da magija postoji u smislu fikcijske književne ili filmsko-televizijske magije pune specijalnih efekata kao u serijalu o Harryju Potteru, Tolkienovu Međuzemlju i drugima. Mnoga svjetska društva skeptika već desetljećima razotkrivaju različite magijske praktičare koji su stekli bogatstva na zapravo dobro elaboriranim primjerima iluzionističke magije. Ta društva nude i nagrade za empirijski mjerljive dokaze o stvarnim magijskim sposobnostima pojedinca, čitanju misli, telekinezi, komunikaciji s mrtvima. Koliko mi je poznato, još nitko nije pokupio svoj novac. Magija kao fenomen postoji, no ne kao sustav mjerljiv empirijskim dokazima koji, naravno, mogu pomoći da ljudi ne budu prevareni očitim prijevarama i trikovima zlonamjernih osoba, već kao sustav baziran na vjerovanju, a upravo je čovjekovo vjerovanje nužan preduvjet da bi ona, kao i religija, funkcionirala u smislu pokušaja smirivanja ili pripomoći kod egzistencijalističke krize više-manje bilo koje vrste. No znanstveno gledano, magija je složeni fenomen koji treba sagledavati ne samo iz perspektive jedne znanosti ili znanstvene discipline, već iz mnogo kutova: etnološko-antropoloških, povijesnih, arheoloških, socioloških, psiholoških i brojnih drugih, i pokušati dobiti što točniju sliku koliko i u kojem razdoblju magijske prakse imaju utjecaja na čovjekovu svakodnevicu – napominje dr. sc. Vukelić.

Zanimljiv je “paradoks” da ljudi koji se deklariraju kao vjernici, kršćani, vjeruju u stvari kao što su gatanje ili uroci. Kako to objašnjava?

– Vjernicima nije teško vjerovati u magiju jer se, isto kao i religija, temelji na vjerovanju. Čovjek koji se oslanja na vjeru kao temelj svoje percepcije svijeta podjednako može vjerovati u učinkovitost magijske prakse, kao i u učinkovitost praksi unutar svog religijskog opredjeljenja. Potpuno je druga stvar što službena religija zajednice kojoj ta osoba pripada misli o tom sinkretizmu, no i ti su se stavovi tijekom povijesti mijenjali. Od toga da su, primjerice, kršćanski teolozi i pravnici magiju smatrali poganstvom, herezom, varljivom iluzijom, ugovorom s đavlom, dijaboličkim vještičarstvom, pobunom protiv Boga i zajednice, pa do toga da su joj pristupali sa stavom da su magijske prakse zapravo besmisleno praznovjerje bez pravog učinka na pojedinca ili zajednicu. No kroz povijest postoje brojni primjeri kršćanskih magijskih praksi koje kršćani nisu smatrali magijom u tom smislu riječi, već religijskom praksom koja im je služila za rješavanje životnih problema koje sami nisu mogli riješiti. Čovjek 21. stoljeća i dalje će, ako se on sam ili netko njemu blizak razboli, često otići liječniku kao predstavniku znanosti, moliti se božanstvu religije kojoj pripada u objektima njegova ili njihova štovanja ili pak u vlastitoj privatnosti, ali su mu dostupne i različite magijske prakse, danas često zamaskirane pojmom alternativa – uporaba amuleta i talismana, posjet nekom prostoru koji se smatra svetim ili iscjeljujućim, dodirivanje ostataka nekih svetih osoba ili pak posjet različitim javnim ili privatnim magijskim praktičarima i iscjeliteljima. Sve to poduzima u nadi i vjeri da će nešto od toga pomoći. Tako osoba pokušava pobijediti onaj i dalje sveprisutan egzistencijalistički strah od bolesti, nepogode i smrti, strah od nepoznatog, strah od velikih kozmičkih pitanja na koja nemamo odgovor – kaže i dodaje da i religija i magija nude rješenja davanjem čovjeku mogućnosti da povjeruje da može zaobići ili nadići poteškoće nekim natprirodnim ili onostranim načinom.

U domeni religije to, pojašnjava, obuhvaća vjerovanja u učinkovitost molitve božanstvu, neki božanski plan, providnost, čuvare poput anđela, svetaca i drugih natprirodnih bića ili pak zagovore božanskih osoba.

– U domeni magije vjeruje se u učinkovitost magijskih rituala i vlastitih duboko skrivenih ili izvanjskih nadnaravnih moći stvari, pojava ili entiteta. Dakle, i magija i religija temelje se na tradicijama mitologije i nastaju kroz mitove koji objašnjavaju svijet unutar i izvan čovjeka, a u domenama čudesnoga i čudotvornoga. Jedna od glavnih razlika između magije i religije jest u njihovim strukturama i njihovu sustavu. Religija obično ima neko mitološko središte oko kojeg stvara svoj kanon postavki, kozmogoniju, legende o herojima, moralne pouke, mitove o djelima bogova, polubogova, svetaca te drugih istaknutih osoba. Magija je češće okrenuta nekim apokrifnim zgodama iz istih mitova kojima se koristi i pojedina religija iz iste kulture tijekom izvedbi samih magijskih rituala – kaže.

Smatra da razlog leži u tome što je magijska praksa, promjenjiva i prilagodljiva, većinom u stalnoj potrazi za tehničkim ciljevima koji donose izravnu korist.

– No božanska i druga bića s kojima magijski praktičar vjeruje da stupa u komunikaciju te sile prirode za koje vjeruje da ima mogućnost njihova usmjeravanja, zapravo su – ističe – iste naravi kao i sile i entiteti kojima se obraća religija, odnosno često su i istovjetni. Jedna od ključnih razlika između religije i magije je ta što je religija kolektivna i njezine se aktivnosti obično obavljaju u zajednici ili grupi pod uvjetima vjerskih običaja unutar religije te zajednice, obvezujuće su na razini sustava cijele zajednice te obuhvaćaju i svakog njezina člana, a posebice tijekom različitih inicijacijskih praksi i prijelaznih rituala u životu, od rođenja, primanja u zajednicu, vjenčanja i smrti. Većina religijskih elemenata i praksi, za razliku od onih magijskih, ne dopušta inicijativu pojedinca jer su one u povijesti bile prisutne samo u formi objave uz božansko dopuštenje. Unutar religijskog sustava osoba je stalno podređena božanskim silama koje su izvan njezine moći poimanja ili pak izravnog utjecaja. S druge strane, magija je gledana uglavnom kao umijeće odabranih pojedinaca, a ta umijeća ili znanja kroz povijest su se najčešće prenosila usmeno s generacije na generaciju. Većinom su to bile osobe koje su djelovale na marginama društva, a od kojih su pripadnici zajednice ili čak cijela zajednica tražile pomoć u trenucima kada pojedinac ili zajednica vlastitim snagama pa ni uz religijsku pomoć nisu mogle riješiti određene životne nedaće. No i magija ima rituale vezane za rodnost i plodnost u kojima često sudjeluje cijela zajednica. U tim je trenucima ona često isprepletena s religijom jer takvi rituali, da bi bili uspješni, ili slijede mitske narative djela bogova koje treba ponoviti, kao što je to u starijih religija, ili pak naputke i apokrife života svetaca koji su zapravo mješavina starovjernih mitskih narativa u svjetskim religijama – kaže Vukelić.

U 20. stoljeću magija se proširila u časopise, trgovine, oglase, telemarketing, masovne seanse, a tek početkom 1970-ih stvoreni su, podsjeća, preduvjeti za širenje magijskoga na šire društvene slojeve u hrvatskom povijesnom prostoru, i to podizanjem standarda i pismenosti, djelomičnim otvaranjem jugoslavenskog socijalističkog društva zapadnim utjecajima i priljevom ideja new age pokreta. No najvažnija mogućnost širenja suvremenih magijskih praksi izvana prema unutra ostvarena je početkom osamostaljenja Hrvatske, potpunim otvaranjem prema zapadu, naglim razvojem televizijskih, tiskanih i digitalnih medija.

Počele su se, napominje, otvarati telefonske linije za proricanje budućnosti, otvorene su prve trgovine specijalizirane za magijsku literaturu i pribor poput Nove Arke u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, a pokrenuti su i časopisi magijske i srodne tematike, poput Stelle, Nexusa, Astro vodiča, Astre i drugih. Osnovana su brojna društva i udruge koje se bave različitim neošamanističkim i new age aktivnostima i radionicama poput šamanskih bubnjeva, meditacije, reikija i slično. U javnosti su se počele pojavljivati i osobe koje se bave magijom, bioenergetičari, iscjelitelji, samoprozvani šamani. Postoje li magijski obredi koje bismo mogli nazvati autohtonim hrvatskim obredima?

– Jedan od zanimljivijih magijskih obreda koji u nekim oblicima postoji i izvan Hrvatske, ali je dosta specifičan za dijelove hrvatskog prostora, jest skapulimantsko proricanje. Skapulimantija se ubraja u osteomantska proricanja, budućnost se dakle proriče iz životinjskih kostiju. Preciznije, skapulimantske tehnike za to koriste životinjsku plećku, odnosno lopaticu. Ova praksa bila je raširena na području Like i Dalmatinske zagore, u mjestima kao što su Bukovica, Kijevo, Dobroselo, Donji Kosinj... Obično se proricalo iz ovčje ili svinjske plećke, i to od životinje koju su ljudi sami othranili i uzgojili. Vjerovalo se da na svakoj lopatici, kad se očisti meso, postoje tzv. mjesta važenja, područja koja su imala svoje nazive, a s pomoću njih mogle su se proreći važne informacije za pojedinu obitelj, poput zdravlja, neprilika i problema starješine, poštenja i složnosti obitelji, grobova, djece i krštenja, novih djevojaka u obitelji i svadbi, požara, gladi, zatvora, stoke, konja, zemlje i njezine diobe, novca, napretka i neprijatelja obitelji. Te teme ustvari pokrivaju sva važna životna područja tradicionalne seoske obitelji koja se bavi stočarstvom i poljoprivredom – pojašnjava dr. sc. Vukelić.

Većina magijskih rituala i magijskih sustava nastalih kroz povijest sačuvana je do danas, oni su samo mijenjali svoje oblike. Navodi i nekoliko primjera. Preživjeli su tako različiti oblici divinacije ili proricanja uz pomoć životinjskih dijelova tijela, tarota, graha, runa, Ichinga, taloga kave, horoskopa, natalnih karata i drugog. Održali su se elementi epotropejske ili zaštitne magije poput amuleta, talismana, basme, zapisa, molitve, složenih magijskih predmeta za zaštitu i pročišćavanje prostora, zatim uročke magije odašiljanjem negativne energije preko predmeta koji predstavlja ciljanu osobu, ljubavne magije, iscjeliteljske magije kojima se bave javni iscjelitelji, bionergetičari, učitelji i gurui. Komercijalne televizije pune su noćnih emisija u kojima se proriče budućnost. I to za ne mali novac. Jedan od fenomena je i Braco sa Srednjaka. U čemu je tajna njegova uspjeha, što to ljude tjera da povjeruju u to da će ih nečiji pogled, pa i preko zaslona mobitela, izliječiti ili im pomoći u rješavanju problema?

– Tajna je jednaka kao i kod svih religijskih i magijskih sustava. Vjera u to da netko ili nešto može svojom moći riješiti problem koji čovjek ne može riješiti sam vlastitim naporima ili sposobnostima – objašnjava dr. sc. Vukelić koji se znanstveno bavio i fenomenom progona vještica.

Opovrgava neke tvrdnje da je na području Hrvatske bilo najviše spaljivanja navodnih vještica. Procjenjuje se da je na europskom prostoru od sredine 15. do sredine 18. stoljeća održano ukupno oko 80.000 sudskih procesa za navodne magijske zločine, a da je oko 35.000 osoba pogubljeno. Na primjer, na području Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti bilo ih je od 25 do 35.000, u Francuskoj oko 1000, Skandinaviji oko 2000, na Britanskim otocima oko 2000... Na hrvatskom prostoru poznato je samo nekoliko slučajeva spaljivanja navodnih vještica. Postoji li poveznica između raširenosti magijskih vjerovanja i standarda života u nekoj zemlji? Vjeruju li ljudi u bogatim državama primjerice manje u gatanje i uroke od onih koji žive u siromašnijima?

– Nema poveznice. Štoviše, bogatiji ljudi mogu potrošiti više novca na privatne seanse s nekim iscjeliteljima, karizmaticima i drugima. Imaju vlastite gurue, savjetnike, majstore feng shuija, često donose velike i važne poslovne odluke nakon savjetovanja s magijskim praktičarima, jednako kao što se to radilo primjerice u starom Rimu. Dovoljno je vidjeti koliki se novac okreće u nekim svjetskim organizacijama, primjerice scijentološkoj crkvi. Njihovi su članovi najčešće bogati glumci, glazbenici, političari i poslovni ljudi koji troše goleme količine novca na savjetovanja i vjeru u vlastito duhovno napredovanje. Ljudi slabijega imovinskog statusa više će biti orijentirani na rješavanje nekih osnovnih pitanja poput zdravlja, zaposlenja ili većeg financijskog dobitka. I pritom će to pokušati ostvariti putem njima financijski dostupnih načina, najčešće zvanjem tarot-linije, odlaskom lokalnom praktičaru ili kupovinom amuleta i talismana. Imućniji samo imaju mnogo veću mogućnost izbora što žele dobiti za svoj novac – zaključuje dr. sc. Vukelić.