Dana 5. veljače jedinice glavnine partizanskih postrojbi uvedene su na planirane pravce napada. Premještanje partizanskih postrojbi prema Širokom Brijegu nije prošlo neopaženo kod njemačke obavještajne službe Stožera 369. pješačke divizije u Mostaru, koji je istoga dana donio odluku o povlačenju pukovnijskog stožera te 1. i 2. bojne 370. pukovnije iz Konjica natrag u Široki Brijeg. Spomenute postrojbe noću s 5. na 6. veljače vlakom su prebačene u Mostar, a odmah zatim prema Širokom Brijegu. Njemački natporučnik Beck-Woemer zapisao je sljedeće: „Pukovnijski stožer u velikoj je žurbi stigao u Lisu. Druga bojna 370. pukovnije je zaposjela cestu Mostar – Lise.
Zatim, 1. bojna 370. pukovnije odmah je morala u akciju sjeverno od ceste kako bi zaustavila neprijateljski napad koji je bio usmjeren na Mostar“. Dakle, riječ je o zaustavljanju napada 2. dalmatinske brigade prema Knešpolju i osujećivanju pokušaja spajanja sa snagama 3. I 13. dalmatinske brigade iz sastava 9. divizije, koja je, nadirući preko Uzarića, pokušavala prijeći rijeku Lišticu i u Knešpolju ostvariti dodir s 2. dalmatinskom brigadom, čime bi se Široki Brijeg našao u potpunom okruženju. Međutim, na iznenađenje partizana njemački vojnici iz sastava 1. i 2. bojne 370. pukovnije potisnuli su 6. veljače 2. dalmatinsku brigadu prema Gostuši. U povlačenju jedinica 2. dalmatinske brigade iz Donjeg Graca prema Gostuši partizani su odveli i ubili šestoricu širokobrijeških franjevaca u Gornjem Gracu. Istoga dana 1. dalmatinska brigada pokušala je ovladati Duhanskom stanicom u samom središtu mjesta. Uz podršku topništva i minobacača bojne 1. brigade uništile su do 10 sati položaje njemačkih i hrvatskih postrojbi i zaposjele zapadni dio naselja Širokog Brijega. Partizanske snage naišle su, međutim, na snažan otpor protivnika i nisu uspjele ovladati paljbenim položajima na Purinom i Ciganskom brdu te Duhanskom stanicom. Uz pomoć dijelova 1. bojne 1. dalmatinske brigade te uz podršku topništva i zrakoplovstva NOVJ- a napale su položaje dijelova 9. hrvatske gorske divizije na Ciganskom brdu. Piloti I. i II. Eskadrile NOVJ-a pružali su podršku snagama 8. korpusa u Mostarskoj operaciji.
Partizanske snage osvojile su položaje na Ciganskom brdu u drugom pokušaju istoga dana oko 13 sati. U poslijepodnevnim satima dijelovi 11. dalmatinske brigade upali su u grad s južne strane. Zajedno s dijelovima 1. i 12. Dalmatinske brigade te podrškom zrakoplovstva i topništva ovladali su Duhanskom stanicom. Preostali njemački vojnici izvršili su proboj iz Duhanske stanice te su se zajedno s drugim jedinicama izvukli prema Knešpolju i dalje prema Mostaru na kraju dana. Kada je pao mrak, krenula je glavna grupa pod vodstvom bojnika Beckera u proboj. Pregazila je rijeku Sutradan, 7. veljače u 5 sati otpočeo je napad 12. dalmatinske brigade na Cigansko brdo i Gradac. Postrojbe 12. dalmatinske brigade uz pomoć dijelova 1. bojne 1. dalmatinske brigade te uz podršku topništva i zrakoplovstva NOVJ- a napale su položaje dijelova 9. hrvatske gorske divizije na Ciganskom brdu. Piloti I. i II. Eskadrile NOVJ-a pružali su podršku snagama 8. korpusa u Mostarskoj operaciji. Partizanske snage osvojile su položaje na Ciganskom brdu u drugom pokušaju istoga dana oko 13 sati. U poslijepodnevnim satima dijelovi 11. dalmatinske brigade upali su u grad s južne strane. Zajedno s dijelovima 1. i 12. Dalmatinske brigade te podrškom zrakoplovstva i topništva ovladali su Duhanskom stanicom. Preostali njemački vojnici izvršili su proboj iz Duhanske stanice te su se zajedno s drugim jedinicama izvukli prema Knešpolju i dalje prema Mostaru na kraju dana. Kada je pao mrak, krenula je glavna grupa pod vodstvom bojnika Beckera u proboj. Pregazila je rijeku Lišticu, spojila se s posadom na topničkom položaju i probijala se prema Knešpolju... Teško ranjena poručnika Boeckela ponijela su dvojica i spasili ga. Nakon što je uništila cjelokupnu opremu, motorna vozila i teško oružje, pokušala je zaštitnica oko 21,30 sati istim putem stići u Knešpolje. Boreći se protiv neprijatelja koji je pružao jak otpor, stigla je posljednja grupa u 23,45 sati u Knešpolje.
Taj ih je put stajao gorkih žrtava. Pet časnika (satnik Bollmann, satnik Hanitzsch, stožerni lječnik dr. Hirsch, poručnik Willkommmen, poručnik Kaestner) i veći dio pukovnije koji je ostao u Širokom Brijegu... O težini te borbe svjedočilo je sedam uništenih neprijateljskih oklopnjaka i bezbroj mrtvih na naprijateljskoj strani. Nerijetko se neprijatelj iznenada pojavljivao tako blizu da ih je mogao gađati ručnim granatama. Toga dana u samostanu časnih sestara franjevačkog reda u naselju Široki Brijeg bila je smještena vojna bolnica, a partizani su ubili između 20 i 30 ranjenih njemačkih i hrvatskih vojnika koji se nisu mogli povući u Mostar. Fra Mladen Barbarić posvjedočio je u pismu događaj od 7. veljače 1945. koji mu je pričala jedna časna sestra, kojoj je zaboravio ime, a navodi da su partizani upali u bolnicu opljačkali ranjenike i časne sestre koje su tamo boravile te izvodili ranjenike u dvorište gdje su ih i likvidirali.
Napad na samostanski kompleks
Ključni trenuci ovih borbi dogodili su se na pravcu napada 11. dalmatinske brigade, odnosno na prilazima Širokom Brijegu iz smjera Mokrog. U napadu na iznimno dobro utvrđeni dio crte između Šuškova i Burića brigapotporu 11. dalmatinskoj brigadi, u prvom danu napada, pružala je jedna tenkovska četa 1. tenkovske brigade. Partizanski napad počeo je 6. veljače po samostanu topničkim napadom u 6,45 sati, a ne po utvrđenoj bojevoj crti između Šuškova i Burića briga. Iz ovoga postupka nameće se zaključak kako je zapovjednik operacije provodio političke, a ne vojne interese. Tenkovi su gađali zvonik samostana i zgradu konvikta, a već prvog dana napada partizanskim granatiranjem zapaljen je samostan Nakon bezuspješnih napada 6. veljače stožer 26. divizije izdao je zapovijed za nastavak napada 7. veljače s početkom u 5 sati. U napad je uključena i 3. Bojna tenkovske brigade pravcem Jozići (Trn) – Pribinovići – samostan. Zapovjednik 3. bojne 370. pukovnije, satnik Clumann, u svojim sjećanjima na okršaj na Bakamuši opisao je sljedeće:
„Tenkovi koji su došli do kamenih zidova malo po malo su svakog strijelca gađanjem izbacivali iz njegova položaja i nanosili nam znatne gubitke“. Upravo uslijed tenkovskog napada na samostan zapaljena je i samostanska gimnazija. Gusta obrana i djelovanje protutenkovskih topova obrambenih snaga onemogućili su dolazak tenkova ispred crkve s platoa ispred samostana. Partizanski zapovjednici bojni 11. brigade koristili su „jurišne pionire“ kako bi savladali gusta minska polja kod samostana. Zatim je rano ujutro, u 5 sati 7. veljače u pravcu napada 4. bojne kod kote 362 jedna desetina prošla kroz minsko polje (ne znajući za mine) u namjeri likvidiranja bunkera obrambenih snaga.
Aktivirali su lančanu eksploziju pješačkih mina tipa „S“ te je otvorena vatra iz otpornih točaka na napadače. Milan Rako u spomenutoj monografiji naglasio je kako se „za ovakve pothvate u drugim partizanskim jedinicama strijeljalo vođu grupe“. Prema partizanskim izvorima 11. brigada oko 10 sati osvojila je samostanski kompleks. Međutim, isti ti izvori nigdje ne spominju da su združene njemačke i hrvatske snage izvele protuudar, napadnim pravcem iz središta Širokog Brijega prema samostanu. Detalji borbi s partizanskim jedinicama nisu poznati, no njemački izvori kažu da su samostan nakratko osvojile njemačke i hrvatske snage, no u jačem naletu partizanskih snaga samostan je osvojen u 15,30 sati. Istoga dana partizani su likvidirali 12 širokobrijeških franjevaca u samostanu. Odgovornost za likvidaciju širokobrijeških franjevaca leži na članovima OZN-e koji su imali specijalne zadatke. Zapovjednik 11. Dalmatinske brigade, pukovnik Ivan Guvo, Hrvat iz Sinja, kritizirao je likvidacije širokobrijeških franjevaca u zoni odgovornosti njegove brigade, počinjene od nadređenih zapovjednika i OZN-e te dijela njemu podređenih partijskih kadrova.
Posljedice borbi
Kao što je već naglašeno, analizom korpusne, divizijske i brigadne zapovijedi za napad nameće se zaključak da je uporabom tenkova topništva, kao i definiranjem vatrenih ciljeva izravno zapovijedao Štab 8. Dalmatinskog korpusa. Stoga se može zaključiti da je samostan na Širokom Brijegu, koji je 6. i 7. veljače pogođen izravno 296 puta, kao vojni cilj odabran upravo od Štaba 8. Dalmatinskog korpusa prije početka Mostarske operacije. U brigadnoj zapovijedi precizirano je da će topništvo u početku napada tući samostan, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanskih jedinica. Kada se to sagleda u kontekstu dostupnih obavještajnih podataka koji kažu da su težišne otporne točke bile Šuškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nisu nikako mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju. O tome kako je to u praksi izgledalo svojedobno je svjedočio fra Zlatku Sivriću partizanski niži časnik dr. Savin, zapovjednik jedne haubičke bojne (smještene u Šarića Dubravi kod Ljubotića za vrijeme borbi): „Od položaja nisu ništa mogli vidjeti.
– Dobili smo krive elemente za gađanje. Pucali smo puno. Čudili smo se u što to pucamo toliko, a da se ne obara. Nismo znali točan cilj. Kad sam došao – pričao mi je – vidio sam da smo pucali u crkvu“. U partizanskome zračnom napadu sudjelovale su dvije eskadrile britanskog zrakoplovstva iz zračne baze na Visu. Jedan britanski zrakoplov pogodio je 7. veljače u napadu južni toranj zvonika i srušio ga. Kada govorimo o borbama za Široki Brijeg, u okviru Mostarske operacije, treba istaknuti da su borbe imale karakter napada na naseljeno mjesto, gdje je stradalo civilno stanovništvo. Tako su u siječnju 1945. u blizini groblja u selu Mamići strijeljana šestorica civila od strane jedinica 2. Dalmatinske brigade. U razdoblju od 6. do 10. veljače 1945. na području Širokog Brijega stradalo je pučanstvo na ovim mjestima: partizani su 6. veljače u okršaju ubili 15 civila u selu Grabova Draga, u Knešpolju je ubijeno 40 civila u spomenutom razdoblju, u naselju Široki Brijeg stradalo je 16 civila, u selu Mokro stradalo je dvoje civila i na Trnu je ubijeno sedam civila. U spomenutom razdoblju u Turčnovićima ubijen je Stjepan Bubalo (partizani su ga strijeljali 7. veljače), u Kočerinu Šimun Kvesić – Grgasović (rođen 12. srpanj 1926.) u veljači ubijen na Mamićkom brdu, u Ljubotićima Ante Ljubić – Mišković (rođen 29. siječanj 1889.) ubijen je 2. Veljače 1945. u Čerigaju, Žarko Čerkez (rođen 7. kolovoz 1923.) ubijen u veljači 1945. i Jozo Kraljević (rođen 13. prosinca 1902.) ubijen 8. veljače 1945. godine.
Zatim, u Dobrkovićima je ubijena Ana Grbešić (rođena 15. kolovoz 1926.) 6. veljače 1945., u Uzarićima su partizani od 6. do 8. veljače ubili 11 civila. Da su se u Mostarskoj operaciji dogodili zločini nad civilnim stanovništvom, svjedoče i pripadnici partizanskih postrojbi 8. dalmatinskog korpusa. Pripadnik 1. bojne 1. Dalmatinske brigade Pavao Prcela navodi sljedeće: „Sudjelovao sam u borbama blizu Širokog Brijega (u prvoj polovici veljače 1945.). Kad je bilo zauzeto ovo mjesto, stigla je zapovijed (jedan jedini put za vrijeme mog boravka u 26. diviziji): slobodne ruke za tri dana. Moja je brigada imala zadatak osvojiti Cigansko Brdo u dolini uz Lišticu, koga god nađu u mjestu, uključivši žene, djecu i starce. Nisam htio prisustvovati ovom prizoru, jer mi se gade slične metode. Ipak, nakon pokolja, vidio sam na ulicama i u kućama brojne lešine, ne samo vojnika nego i civila, i među njima znatan broj žena i djece. U jednoj kući – gdje se nalazilo zapovjedništvo hrvatske vojske – vidio sam devet mrtvih (među njima i djecu), poklanih od komunista. Sličnih prizora vidjelo se je i po drugim kućama. Također je bilo naređeno nanijeti što više štete pučanstvo, pa su partizani klali stoku u štalama, a to sam vidio vlastitim očima...“. O partizanskim ubojstvima svjedoči pripadnik 11. Dalmatinske brigade Rafael Radović:
„Prodrli smo na sam Široki Brijeg i oko crkve i gimnazije vidio sam oko 50 lješina poginulih vojnika. Ni deset minuta kasnije vidio sam pred zgradom gimnazije na desnom krilu dvadesetak metara od ulaza u gimnaziju tri franjevca u svojim smeđim habitima. Dva su stajala tiho, bez riječi, držeći ruku u ruci, oba starija čovjeka oko 50. godina, treći viši plavokosi bijel u licu, sa nedaleko od tvornice duhana. Nakon tri dana ogorčenih borba, ušli smo u mjesto. Partizani su dobili nalog, da pokolju bijelim naočalima, odgovarao je za sve trojicu. Pitao ih je naš zapovjednik bataljona, kapetan po činu, po govoru sigurno Crnogorac, ali mu imena ne znam. Uz njega je bilo još desetak vojnika i jedan oficir UDB-e (OZN-e) bez čina, ali s pištoljem. Toj grupi se približih i ja i Mato Franušić, bivši načelnik općine Ston, koji je i sam svršio osam razreda na Širokom Brijegu. Franušić je htio, da im pomogne, pa reče podzapovjedniku: ‘Ja sam ovdje svršio gimnaziju i te ljude poznam. Ti su ljudi dobri i pošteni te vas ovdje nebi čekali, da su bili kakvi zločinci’. Podzapovjednik reče: ‘Morete produžiti’ i mi moradosmo otići. Bili smo odmakli jedva 10 m, a kad Udbaš automatskim pištoljem ubi s nekoliko hitaca onog visokog, plavokosog fratra. Ostaviše mrtvo tijelo tu, a ona ostala dva svećenika sa grupom partizana, koji su tu stajali, udjose u gimnaziju…
Osim toga vidio sam kako su točno pred lijevim krilom gimnazije – protivno od mjesta ubijanja fratara – ubili dva zarobljenika i to jednog Nijemca i jednog Talijana i to iz puške. Svakog zarobljenog Nijemca i Talijana, te veći broj zarobljenih Hrvata Domobranaca ubili su partizani u Hercegovini. Tako su na primjer jednu noć vodili jednu grupu od dvadesetak ljudi, a među njima jednog mladog Dubrovčana koji mi je kazao svoje ime i adresu, na rijeku Lišticu i tamo ih streljali. Streljanje su vršili dječaci kuriri i jednog od njih su htjeli partizani ubiti pošto su navedenom prilikom dva Hrvata pobjegla. Isto tako vidio sam u jednoj kožari, oko dva i pol kilometra u pravcu Mostara od Širokog Brijega, šest lješina seljačkih mladića, sve ispod dvadeset godina, a koji su bili svježe ubijeni. Ubili su ih partizani, a mladići su bili Hrvati iz Ljubuškog. Ovo mi je pročitano i sve potvrđujem svojom jasnom rječju, da je gola istina što sam ispričao“.
Zaključna razmatranja
U borbama za Široki Brijeg, vođenima 6. i 7. veljače 1945., u okviru Mostarske operacije, svim partizanskim postrojbama, preko Štaba 8. dalmatinskog korpusa, Ureda OZN-e za Hercegovinu i bosansko-hercegovačke divizije KNOJ-a izravno je zapovijedao Vrhovni štab NOV i POJ i vrh OZN-e u Beogradu. Na čelu ovih dviju institucija, koje su bile nositelji oružanog i represivnog djela KPJ, bio je Josip Broz Tito. Njegova uloga u izravnom zapovijedanju ovom operacijom, zahvaljujući dokumentima i iskazima, itekako je vidljiva. Identična je stvar i s njegovom ulogom u djelovanju OZNe i KNOJ-a, a iz dostupnih izvora vidljivo je kako je KNOJ bio podređen OZN-i kojoj je na čelu bio Josip Broz Tito, a operacijama je upravljao u njegovo ime jedan od njegovih najbližih suradnika Aleksandar Ranković. Prosuđujući ove događaje nameće se zaključak kako je u planiranju, pripremi i provođenju ove operacije KPJ koristila dvostruku crtu zapovijedanja. Uz redovitu zapovjednu crtu, tu je bila i crta OZN-e, koja je u većini partizanskih postrojbi imala svoje povjerenike i odane skupine za provođenje likvidacija „klasnih neprijatelja“. Kada je riječ o borbama na Širokom Brijegu, 7. Veljače nakon završetka borbi iskazi očevidaca kazuju da su neposredno prije likvidacije sa širokobriješkim franjevcima razgovarali obavještajni časnik 11. Dalmatinske brigade Ljubo Periša i povjerenik OZN-e u toj brigadi, Petar Božinović – Učo, što je samo po sebi više nego dovoljan pokazatelj. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokog Brijega. U razdoblju od listopada 1944. do 5. veljače 1945. stradalo je 29 civila od partizanskih i njemačkih snaga, zatim u okviru Mostarske operacije, u Širokom Brijegu od 6. veljače zaključno do 10. Veljače partizanske postrojbe ubile su 82 civila. Ukupan broj stradalih civila za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća samo u Širokom Brijegu iznosi 788 pobijenih i nestalih. U Širokom Brijegu, prema podacima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutog povjerenstva.
Ovaj je tekst prvotno objavljen kao izvorni znanstveni rad u Polemosu, časopisu za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, broj 32, siječanj 2014. godine.