Suci znaju svoj posao. Ne znamo ni za jedan slučaj u kojem je netko od njih pravomoćno izgubio spor u kojem je od nakladnika medija tražio odštetu zbog pretrpljenih duševnih boli, a prikupili smo podatke za 23 suca kojima su nakladnici medija platili odštetu od 30 do 200 tisuća kuna te još petero kojima su odštete nepravomoćno dosuđene. Ukupno oko dva milijuna kuna! Bez troškova postupka i kamata. Od desetero vrhovnih sudaca nitko nije dobio manje od 70.000 kuna. Prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, za slučaj gubitka ploda roditeljima će se za duševne boli isplatiti 75.000 kuna, koliko i za smrt brata ili sestre, a za smrt djeteta 220.000. Osoba koja sto dana trpi jake fizičke bolove dobit će 37.000 kuna, koliko će dobiti i osoba koja trpi duševne boli zbog jakog stupnja naruženosti (vrlo uočljivog).
Je li nužno ‘kazniti’ medije?
Doduše, u nekim slučajevima mediji su grubo povrijedili dostojanstvo i čast sudaca, a i neovisnost i autoritet sudbene vlasti važan je dio vladavine prava koji treba štititi od neutemeljenih napada. Ali, važna je i sloboda medija, osobito u okolnostima kad mediji sve teže naplaćuju svoj sadržaj. Stoga treba pitati je li u demokratskom društvu nužno takvo “kažnjavanje” medija. Odgovarajući na to standardno pitanje Europskog suda za ljudska prava, dvoje naših ustavnih sudaca, Lovorka Kušan i Andrej Abramović, bivša odvjetnica i sudac, nedavno su u predmetu u vezi s odštetom od 70.000 kuna koja je dosuđena općinskoj sutkinji u Zadru u sporu protiv nakladnika Narodnog lista u svom izdvojenom mišljenju napisali: “Ta naknada čini se posebno nerazmjernom (visokom) imajući u vidu (znatno manje) naknade koje se u ovakvim predmetima dosuđuju osobama koje ne sudjeluju u vlasti ili javnom životu ili pak naknadama koje se dosuđuju za druge vrste štete”. Prigovorili su i što redovni sudovi nisu proveli test razmjernosti te obrazložili zašto bi dosuđena naknada štete u konkretnom slučaju bila razmjerna legitimnom cilju koji se njome želio postići”. S obzirom na sve okolnosti, dosuđena odšteta, po njima, nije razmjerna tom cilju. Iako je dvoje sudaca ostalo u manjini pa je ustavna tužba odbijena, značajno je što je netko na toj razini prvi put doveo u pitanje sudsku “rutinu” u odmjeravanju odštete, koja osobito dolazi do izražaja kad je o sucima riječ.
Odšteta je i ispravak i isprika
Dvoje ustavnih sudaca polemiziraju i sa stavom redovnih sudaca da objavljeni demanti nije mogao znatnije utjecati na mišljenje okoline o tužiteljici jer Zakon o medijima ima odredbu prema kojoj se nematerijalna šteta “u pravilu naknađuje objavom ispravka informacije i isprikom nakladnika”. Kritiziraju i što je tužitelj odbijen sa zahtjevom za objavom presude, što bi dodatno popravilo štetu. Poseban je problem “autorizirani intervju” kad mediji odgovaraju zbog prenošenja tuđih izjava, a osobito kad je riječ o sugovornicima koji su i sami dužnosnici, političari ili osobe koje znaju što je odgovornost za javno objavljenu riječ. U slučaju koji je došao do Ustavnog suda odštetu plaća samo medij koji je izjavu prenio, a ne i autor izjave jer oštećeni bira koga će tužiti, i to nije jedini takav slučaj. Sporovi koji vode suci, osobito viših sudova, u pravilu se pravomoćno okončaju za tri godine od objave teksta, što je europski standard za duljinu postupka, a jedan se spor okončao čak i za dvije godine i četiri mjeseca. Što je dobro, jer kad spor traje dugo, onda kamate mogu biti i veće od glavnice. Ali, zašto se i drugi postupci, ako smo svi jednaki pred zakonom, ne okončaju u tim rokovima S druge strane, u slučaju vrhovnog suca Branka Zmajevića Globus je četiri godine čekao da Vrhovni sud u povodu njihove revizije pravomoćno dosuđenih enormnih 360.000 kuna smanji na 200.000. Loš dojam ostavlja i kad Vrhovni sud pravomoćno dosuđenih 120.000 kuna povisi za još 80.000 baš u korist sutkinje Vrhovnog suda, a na štetu Slobodne Dalmacije zbog teksta u povodu presude o pretvorbi te medijske kuće.
cudi me kako index nije niti jednom tuzen od sudaca.. kako se paze koga ce klevetati..