Nedavno je na sjednici vlade premijer Andrej Plenković odbrusio ministru zdravstva Milanu Kujundžiću i ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak da su oni “članovi Vlade, a ne članovi sindikata”, dodavši da je “familijariziran s raspravama o osnovicama, koeficijentima i dodacima”, ali da je njemu kao predsjedniku vlade i cijeloj vladi bitna “fiskalna i financijska održivost cijelog proračuna”.
Premijer Plenković povukao je važno razgraničenje: na jednoj su strani oni koji skrbe o održivosti (vlada), a na drugoj oni koji samo troše (zdravstvo i obrazovanje). Ministrica Divjak je sveučilišna profesorica, a ministar Kujundžić liječnik – dakle oni koji troše – ali sada su prešli na stranu onih koji skrbe o trošenju i moraju disciplinirati svoje bivše kolege, nudeći učiteljima bijednih 6 posto povišice, a liječnicima nešto manje bijednih 7 posto.
Simptomatično je da su baš njih dvoje ukoreni kao gubitaši, a ne, recimo, Ministarstvo pravosuđa sa sudovima od kojih će biti brži čak i Posljednji sud, ili Ministarstvo uprave s besmislenim tijelima i strankama. Javno obrazovanje i zdravstvo glavni su neprijatelji liberalnog kapitalizma i sve će dati od sebe da ih uništi, ako već i nije.
Liberalizam polazi od pretpostavke da je svatko slobodan učiniti sa svojim životom što želi, a kapitalizam da se svatko može jednako obogatiti na slobodnom tržištu. Nema veze što nijedno od toga nije istina, bogataši stoga misle da su bolji od drugih i ne vide zašto bi lijenima plaćali liječenje i glupima obrazovanje.
Novac je mjerilo svih stvari, a oni koji ga imaju više, bolji su od drugih – to je prva, zadnja i jedina naša zapovijed, koje se i Plenković očito drži. Tko ima, neka si plati, to je cilj svake naše petoljetke, a i metoda da se cilj postigne. Država zato daje nedovoljno novca i bolnicama i školama – zbog čega i jedne i druge uvode participaciju. Nitko se više ne čudi da mora doplatiti za lijek, pa zašto bi se čudio da učenici moraju platiti 100 ili 500 kuna školi. Kao što bolesnici u bolnice nose svoj zahodski papir i ručnike, tako i djeca vrtiće snabdijevaju tekućim sapunom i maramicama – čak je i bolje da ih se od malih nogu na to navikava da takvu praksu lakše prihvat kao odrasli.
U boljim bolnicama duži su redovi, u boljim školama ima više đaka ispod crte – i tako se luzeri i liječe i obrazuju u drugorazrednim ustanovama. Tko ima novaca uvijek može platiti privatno liječenje ili tečaj engleskog. Oni najbolji uvijek plaćaju, a plaćaju jer su bolji od drugih i više zaslužuju. Nije li samorazumljivo, a opet tako porazno, da se predsjednica liječi u privatnoj klinici i da joj kći studira u Americi?
I zdravstveni i obrazovni sustav atrofiraju jer imaju sve manje novca, ali i sve manje korisnika i osiguranika. Dvadeset prvih razreda manje svake školske godine u perspektivi znači i dvadeset praznih bolničkih soba u budućnosti. Demografski pad ipak se neće osjetiti u bolnicama jer se ljude liječi sve više i sve duže. Zbog toga su škole sve praznije, a bolnice sve punije. Inače izgledaju jednako: oguljeni parketi, razbijene pločice, vodokotlići cure, boja s drvenarije se ljušti, na stropu se skuplja vlaga.
Bolnice vape za CT-ima i magnetskim rezonancijama, a škole za bežičnim internetom i laboratorijima. I bolnice i škole ovise o naprezanju i entuzijazmu pojedinaca. I još ih nešto povezuje: neuništiva vjera u to da će se sve riješiti u ministarstvu, a od ljudi se ne očekuje nikakva inicijativa. Za znanje se misli da će se čudesno pojaviti u dječjim glavama čim prijeđu školski prag, a ni slučajno da bi ljudi čitali doma i da bi još k tome obrazovanje trajalo čitav život. Isto je i sa zdravljem. Narod ne pere zube, ne mijenja gaće, ne vježba i ubija se s alkoholom i masnoćama, a onda tri dana prije smrti ode doktoru i traži da ga se izliječi.
Iako zdravstvo i obrazovanje imaju puno sličnosti, jedna je bitna razlika. Medicinari su u boljem položaju jer oni mogu otići iz zemlje, a učitelji ne. To je zato što je medicinsko znanje uklopivo u globalizirani svijet koji forsira STEM. Medicina se može prakticirati bilo gdje jer govori jezikom kemije i fizike, a učitelj je zastario jer govori jezikom kulture i tradicije, stvarima koje postaju bezvrijedne, ako već nisu i postale. Učitelj je ukorijenjen u jezik i povijest naroda, privržen je partikularnom, a upravo je to ono što liberalni kapitalizam ne podnosi.
Čovjek se, međutim, danas mora odvojiti od svih veza koje bi ga sputavale u tome da se posve posveti radu. Obitelj ometa karijeru, zato ne treba rađati djecu; savjest ima svoje prizive, zato je ne treba imati; svaka vjera ima svoja ograničenja, zato ih sve treba potisnuti; granice ometaju slobodno kolanje ljudi, novca, roba i usluga, zato ih treba ukinuti.
Liječnici su idealni nomadi i zato je hrvatskoj vladi teško pregovarati s profesionalcima koji samo trebaju izvaditi dozvolu i otići u neku lijepu zemlju gdje će imati četiri puta veću plaću uz četiri puta manje pacijenata, a mirovinu će zaraditi za pet godina. Tko od liječnika ne može lako otići? Samo psihijatri jer su vezani uz jezik i kulturu, i zato dijele sudbinu učitelja – dakako, osim onih iz STEM područja, pa je već sada nemoguće pronaći profesore fizike, kemije ili matematike, čemu valja pridodati i engleski jezik.
Rascjep kakav je pukao između učitelja i liječnika postoji i između političara. Postoje lokalni političari, poput Josipa Đakića u Virovitici ili Lovre Kuščevića na Braču, koji svoje bogatstvo i moć crpe iz lokalne zajednice, a izvan nje ne predstavljaju ništa; i postoje političari koji lako prelaze granice i pikiraju na međunarodne karijere, poput našeg premijera i predsjednice.
Lokalni političari nalik su parazitima koji žele što više isisati iz svojeg nositelja da ga nadžive kad krepa; međunarodni političari gledaju kako se prebaciti na deblju i zdraviju žrtvu. Ni jedni ni drugi ne bore se za Hrvatsku – oni se bore da prežive njezinu neumitnu propast. U toj propasti odumrijet će i zdravstvo i obrazovanje, ali škola će se ipak urušiti prije bolnice. I logično je da se u zdravlje ulaže više nego u znanje. Bolest boli, a glupost ne.