Bombu u Beogradu nije postavio Miljenko Hrkać

Nakon dugih godina šutnje zadnji predsjednik najmasovnije i, po mnogim mišljenjima, najučinkovitije hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE), koja je raspuštena početkom devedesetih godina zbog uspostave hrvatske države, Žarko Odak pristao je na razgovor za Večernji list nakon što je sa svojim najbližim suradnicima odlučio čitavu arhivu UHE-a predati njemačkim vlastima. Odak u razgovoru prvi put iznosi i detalje o potpunoj nevinosti od Udbe optuženih, a potom na smrt osuđenih Ivana Jelića i Miljenka Hrkaća. Obojica su stradala zbog podmetanja dviju bombi 1968. godine. U Beogradu je, naime, u kinodvorani od te bombe jedna osoba poginula, a 85 ih ranjeno.

Pristali ste na ovaj razgovor kao posljednji preživjeli od peteročlane Ravensburške skupine koja je, zbog “terorizma prema SFRJ”, osuđena na sveukupno 46 godina zatvora, a sami ste dobili 12 godina zatvora. Rekli ste da to činite kako biste javnosti iznijeli do sada nepoznate detalje te rehabilitirali Ivana Jelića i Miljenka Hrkaća.

 Točno tako! Ivan Jelić je 1968. u Beogradu osuđen na smrt kao član Ravensburške skupine. Pogubljen je, a pod pritiskom Udbe i njegova ga se obitelj javno odrekla. No, osjećam obvezu prema Bogu i povijesnoj istini prvi put javno progovoriti da Ivana Jelića uopće nismo poznavali niti je on imao ikakve veze s našim akcijama. Udba je slutila da mi stojimo iza određenih eksplozivnih akcija te je montirala proces protiv njega kako bi od Nijemaca mogla zatražiti naše izručenje, i to nakon što nas, u pokušaju atentata, nije uspjela 1965. likvidirati. Ivanu Jeliću i na ovaj način želim posmrtno vratiti nepravedno mu oduzetu čast te reći da još danas živi jedan od onih (Odak navodi sva imena) koji su ga nevinog optužili i poslali u smrt. Uz to, želim unijeti i malo više svjetla u slučaj, također nevinog Miljenka Hrkaća.

Tko je stvarno postavio tu bombu i kako je sve krenulo?

Jedna od prvih žrtava Udbe u Njemačkoj bio je u Friedrichshafenu, na Bodenskom jezeru, 1967. godine ubijeni emigrant Jozo Jelić, rodom iz Doboja. Riječ je o starijem bratu Ivana Jelića, kojeg nismo poznavali, a koji je radio u Austriji. Nakon što nas Udba nije uspjela likvidirati 1966., a planirali su i pokušali ubojstvo Bože Plazibata, Stanka Karduna, Nike Kovačića, Dane Šarca i mene, eksplodirala je podmetnuta bomba u Beogradu. Kao žrtvu, Udba je izabrala nevinog Ivana Jelića, brata ubijenog emigranta Joze. Ivan je uhićen krajem svibnja 1968. na zagrebačkom kolodvoru, kada je čekao vlak za Austriju. Uhićen je pod izmišljenom optužbom i krivim iskazima da je pripadnik naše skupine te da je za nagradu od 10.000 DEM na zagrebačkom kolodvoru postavio tempirane mine koje su trebale eksplodirati nakon polaska vlaka.

 To nije bila istina?

Naravno da nije! Da bi stvar bila vjerodostojnija, Udba je podmetnula i našla dvije tempirane bombe. Jednu u košari za smeće, a drugu u kolodvorskoj garderobi. Na temelju iskaza gostujućeg radnika (Odak navodi točno ime i prezime), a kojeg je kasnije Udba vrbovala, kao i navodnog priznanja uhićenog Ivana Jelića, Jugoslavija je zatražila naše izručenje. Istodobno je Ivanu pripisala i postavljanje bombe na beogradskom kolodvoru, koja je eksplodirala 23. svibnja 1968. kada je, nažalost, ozlijeđeno 14 osoba. Već 26. srpnja 1968. jugoslavenski i strani tisak objavljuju da je izvršena smrtna kazna nad Ivanom Jelićem. Prava istina jest da Ivana Jelića nismo poznavali niti planirali nešto s njim. I njemu i nama podmetnuta je zagrebačka akcija. Ivan Jelić također nema veze s bombom na beogradskom kolodvoru. Ovdje prvi put javno iznosim činjenicu da je tu bombu u Beogradu postavio Nijemac Bernd Watzel, primivši za to od nas 3.000 DEM. On je to napravio samo zbog novca, premda smo mi tražili da ne bude ljudskih žrtava.

U ravensburškom procesu Vaša je skupina osuđena za postavljanje bombe i u beogradskoj kinodvorani 1968.?

Da, tada je jedna osoba poginula, a 85 ih ranjeno. Bombu je, prema jugoslavenskoj presudi, postavio Miljenko Hrkać, koji je, prema istoj presudi, od nas dobio 5.000 DEM i potom osuđen na smrt. Odgovorno tvrdim da Miljenko Hrkać nije podmetnuo bombu u kinodvorani - i nju je postavio Bernd Watzel primivši od nas i za tu akciju 3.000 DEM. Mi smo tada htjeli samo upozoriti da Jugoslavija ima političke protivnike, ali nismo išli za tim da bude ljudskih žrtava.

Zašto Bernd Watzel za to nije suđen ni u Jugoslaviji ni u Njemačkoj?

Zato što ga na suđenju u Ravensburgu nismo odali. Nijemac Bernd Watzel je imao djevojku Portugalku. Kada su na temelju jugoslavenskog zahtjeva za našim izručenjem 27. srpnja 1968. počela privođenja po Njemačkoj, on se sklonio u Portugal. Ipak mu je Udba kasnije ušla u trag i likvidiran ga u Portugalu. Mi, samo zahvaljujući današnjem papi Benediktu, nismo izručeni u Jugoslaviju, već smo suđeni u Ravensburgu i tako spasili živote.

Na suđenju tzv. Ravensburškoj skupini najveće kazne dobili ste Bože Pašalić i Vi, svaki po 12 godina. Kako ste prihvatili presudu?

Onako kako to i dolikuje istinskom borcu za hrvatsku slobodu – pjevajući. Kada je sudac počeo čitati presudu, koja ima 270 stranica, nas petorica smo krenuli na sav glas pjevati gangu. Tako sudac uopće nije mogao dalje čitati presudu. Nismo se obazirali na opomene da prestanemo, radi čega smo kasnije dobili i novčane globe. Pjevajući su nas odstranili iz sudionice koja je bila puna publike, policije i novinara. O tome su pisale lokalne novine Schwäbische Zeitung, čudeći se kako to Hrvati pjevajući primaju dugogodišnje kazne, dok neki drugi osuđenici samo na nekoliko mjesecu - krenu u plač.

 Koliko ste dugo bili u zatvoru?

Odležao sam osam godina. Naše zatvaranje nije obeshrabrilo političke borce protiv Jugoslavije. Kada je nakon tri i pol godine, 1972. Marko Uremović pušten iz zatvora, on je s trojicom Hrvata (Ivan Bebek iz Salema, Franjo Dronlić iz Kemptena i Ivan Kovač iz Salgaua) upao naoružan u uredske prostorije suca koji je predsjedao našem suđenju. Htjeli su ga oteti i iznuditi naše puštanje na slobodu. Akcija nije uspjela i svaki od njih je za to osuđen po tri i pol godine. Marko je izbjegao kaznu bijegom u Ameriku, gdje je i umro.

Osim što ste odlučili predati arhivu UHE-a njemačkim institucijama, nedavno ste javno pozvali sve one koji nešto znaju o ubojstvu Nikole Miličevića, prvog predsjednika UHE-a, da se jave policiji. To ubojstvo se, kao i sva ubojstva koja je izvršila Udba, sada istražuju u Njemačkoj?

U arhivi UHE-a nalazi se dosta zanimljivih dokumenta koji govore o ubojstvima Hrvata od plaćenika Udbe. Ne bih o imenima da ne bih ometao istragu. Neka njemački stručnjaci ispitaju koliko su vjerodostojni ili nevjerodostojni naši dokumenti, imena koja navodimo te izjave zaštićenih svjedoka.

Koliki je opseg arhive UHE-a i tko je dosad imao uvid u nju?

Kod mene su se nalazila dva velika kovčega sortiranih dokumenata UHE-a. Sjećam se da sam nešto pokazivao i Vladimiru Šeksu kada me je početkom 90-ih posjetio u mojoj kući, ovdje na Bodenskom jezeru. Jedan dio je sigurno ostao kod zamjenice glavnog tajnika Kristine Kolić iz Pariza. Ona se početkom 90-ih godina udala za pomoćnika ministra unutarnjih poslova Pericu Jurića. Najveći dio arhiva pak čuvao je dugogodišnji glavni tajnik UHE-a Ivan Lozo.

Nakon što ste 1984. godine postali predsjednik UHE-a, promijenili ste strategiju te ste Jugoslaviju rušili mirnim putem. Odrekli ste se terorizma?

Mi nikada nismo bili za terorizam u kojem stradaju ljudi. Na početku smo mislili da državu mogu srušiti naoružane skupine ljudi. Kasnije smo uvidjeli tu svoju mladenačku zabludu te smo se Jugoslaviji suprotstavili svim drugim metodama. Mislim da smo u tome pomogli koliko smo mogli.

Pomagali ste i predsjedniku Franji Tuđmanu? Kako Vi gledate na njegovu ulogu u stvaranju hrvatske države?

Dok nije obnovio hrvatsku državu, ja sam prema njemu bio sumnjičav jer sam ga smatrao “Titovim generalom” i čovjekom koji se s puškom u ruci borio protiv hrvatske države. U vrijeme stvaranja HDZ-a primili smo ga u Konstanzu. Predsjedniku Tuđmanu pripada značajno mjesto u obnovi hrvatske države. No, nije bio bez pogrešaka, kao i svaki čovjek. Najveća mu je pogreška što nije odstranio stari kadar i kasnije proveo lustraciju.

Bez obzira na vlastitu prošlost, jedini je on to mogao i morao učiniti. Činilo se da je možda čak to i htio, ali su drugi, poput Manolića, Perkovića, Mesića..., bili jači. To nam se danas razbija o glavu.