Kolumna

Borba protiv deložacija ne smije biti negacija prava na vlasništvo

Foto: Reuters/PIXSELL
Borba protiv deložacija ne smije biti negacija prava na vlasništvo
Foto: Pixsell
Instagram
Autor
Marko Biočina
10.01.2015.
u 11:23
Ana Karenjina, slavni roman Lava Nikolajeviča Tolstoja, počinje zaključkom kako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna nesretna na svoj način
Pogledaj originalni članak

Ana Karenjina, slavni roman Lava Nikolajeviča Tolstoja, počinje zaključkom kako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna nesretna na svoj način. Metaforički, slično vrijedi i za deložacije. Svaka deložacija – izbacivanje osobe ili obitelji iz doma u kojem živi – suštinski je tužna priča, no svaka od njih priča je za sebe. Upravo zato, nemoguće je stvoriti regulativu koja bi osigurala apsolutnu pravednost, odnosno koja bi u svakom mogućem slučaju rezultirala društveno opravdanim ishodom. Zaključak je ovo koji se nameće i nakon posljednje akcije aktivista udruge Živi zid u sprečavanju deložacije u zagrebačkom naselju Trnje, u kojem je čovjek nasilno deložiran iz nelegalno izgrađene kuće na tuđem zemljištu. Priča je sljedeća.

Čovjek je godinama živio u ruševnoj kući na temelju nekadašnjeg stanarskog prava člana svoje obitelji. U međuvremenu nekretnina je denacionalizirana, no bez znanja i suglasnosti vlasnika nekretnine, čovjek je na mjestu nekadašnje garaže ilegalno sazidao potleušicu i u njoj nastavio živjeti s obzirom na to da je kuća zbog neulaganja bila potpuno ruševna. To je možda i logično. Tko bi ulagao u nešto što nije njegovo već samo ima pravo korištenja istoga. Ipak, nakon dugog i kompleksnog pravnog spora sud je utvrdio da čovjek ipak nema stanarsko pravo, odnosno da protuzakonito koristi nekretninu koja nije njegova, no kako nije htio poštovati odluku suda, vlasnici nekretnine odlučili su stupiti u posjed svog vlasništva deložacijom. Dakle, za razliku od uobičajene javno prihvaćene slike o deložacijama kao sredstvu krupnog kapitala da silom otuđuje imovinu građana, u ovom konkretnom slučaju nema ni pohlepne banke, ni lihvarskog kredita ni korumpiranog pravosuđa. Akteri su građani koji su neosporni vlasnici nekretnine i čovjek koji je nelegalno živio u nelegalno izgrađenoj kući na tuđem zemljištu. Taj čovjek neosporno je socijalno ugroženi pojedinac koji zahtijeva brigu društva i države, no valja se zapitati je li pravedan način da se njemu pruži zaštita taj da se istodobno nekome drugome negira njegovo neosporno pravo vlasništva. Ipak, u značajnoj količini deložacija u Hrvatskoj riječ je upravo o takvom odnosu koji proizlazi iz nekadašnjeg sustava korištenja stanarskog prava u društvenoj imovini. Znatan broj nekadašnjih korisnika stanarskih prava u prošlosti je iskoristio priliku i otkupio svoje stanove po povoljnoj cijeni, no oni koji to nisu napravili, a stanovi u kojima žive bili su predmet denacionalizacije i povrata originalnim vlasnicima, postali su zaštićeni najmoprimci. Najveći dio današnjih problema, pa i incidenata pri deložacijama, zapravo potječe iz činjenice da je taj status nenasljediv – što je u svojoj presedanskoj odluci presudio Ustavni sud još 2004.

Možda je i zanimljivo podsjetiti da je to bila gotovo jednoglasna odluka suda, suprotno – izdvojeno mišljenje – imala je samo sutkinja Agata Račan. Ipak, slagali se s njom ili ne, ta odluka danas je zakonski okvir na temelju kojeg se djeca, unuci i nećaci danas često deložiraju iz stanova u kojima je stanarsko pravo imala njihova preminula rodbina.

Mnogi će smatrati da je i tu riječ o društvenoj surovosti, no trebalo bi razmisliti i o pravima stvarnih vlasnika tih nekretnina koji, za razliku od onih koji su imali sreće da im nacionalizirana imovina nije naseljena, do svojih nekretnina ne mogu doći, već ga mandatorno iznajmljuju za mizernu najamninu od nekoliko stotina kuna mjesečno ljudima koji pritom nemaju nikakvih obveza objekt održavati u pristojnom stanju. Činjenica jest da zaštićeni najmoprimci nisu imali pravo otkupiti svoje stanove po povlaštenim uvjetima i da su tu žrtve nepravde. Činjenica jest da nitko ne bi smio osporiti pravim vlasnicima pravo da dobiju svoje vlasništvo, pa čak i da inzistiraju na povratu fizičke nekretnine, a ne isplati naknade. Model koji neki zagovaraju jest taj da država obešteti nekadašnje vlasnike, odnosno pronađe alternativni smještaj za zaštićene najmoprimce, no i tu bi se dalo raspravljati o pravednosti modela po kojem bi trošak takve transakcije kroz porezna davanja snosile i one generacije građana Hrvatske koje su u novouspostavljenom tržišnom modelu svoje nekretnine bile prisiljene pribavljati korištenjem komercijalnih kredita na otvorenom tržištu. Lakog rješenja očito nema, no veliki njemački filozof Immanuel Kant još je davno kroz svoj kategorički imperativ etičko djelovanje definirao kao ono “koje može postati opći princip”. Negiranje prava jedne osobe da bi se ostvarilo pravo druge nije i nikad ne smjelo biti opći princip društvenog djelovanja u Hrvatskoj. Živi zid ipak bi morao biti svjestan toga.

>>Evo što su dogovorili Ivo Josipović i Udruga Franak

>>Pogledajte privođenje Ivana Sinčića! U marici završilo još 30 aktivista Živog zida

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 17

DU
Deleted user
12:35 10.01.2015.

Zadnja deložacija, pri kojoj se sinčić potrudio da ga odvedu u policijsku stanicu, bila je protiv osobe koja 20 godina koristi kuću u koju se uselio, a vlasnik ne može doći do iste. Pa sad.... što neki zapravo žele?

US
Usora110
12:05 10.01.2015.

"Borba protiv deložacija ne smije biti negacija prava na vlasništvo" A tko to negira pravo na vlasnistvo, delozirati treba drzavne sluzbe koje neradom i glupim propisima omogucuju ovakvo stanje, ne stite ni vlasnike ni korisnike, odgovor na pitanje tko ima koristi od ove agonije je ujedno i odgovor tko je za sve odgovoran...

HY
Hygeia
15:30 10.01.2015.

Ljudi kad su kredite uzimali vjerojatno nisu mnogo razmisljali i racunali.Kao najglavnije je zapitati se koliko imam svog novca,a koju sumu bi kredita i da se nikakve negativne stvari ne dogadaju u mojoj porodici ,dali cu to moci otplatiti.Kod uzimanja kredita moras uvjek pomisliti.1.Sta ako ostanem bez posla?2.Sta ako obolim i necu moci vise raditi?3.Sta ako se neka smrtnosna tragedija u mojoj porodici dogodi?4.Uvjek pomisliti da ce se u kucanstvu morati neki elektricni uredaj/masina obnoviti.Uz kreditsku ratu to su jos dodatna izdavanja.U zapadnim zemljama ljudi koji imaju jednu nekretninu pripadaju boljem/bogatom sloju ako je ta nekretnina otplacena, a ako nemogu platiti moraju van -delozacija.