Hrvatska je dočekala raspad Jugoslavije i velikosrpsku agresiju 1991. s tri teške zablude. Bili smo uvjereni da svijet doista zna što se događa u bivšoj Jugoslaviji te da ne treba gubiti vrijeme na dodatna objašnjenja. Vjerovali smo da nas Europa dovoljno poznaje i percipira kao svoj stoljetni dio te da će nas dočekati raširenih ruku pri povratku doma. I treće, smatrali smo da su istina i pravda najvažnije vrednote međunarodnih odnosa pa da svjetskim moćnicima neće trebati dugo da stvari nazovu pravim imenom i kazne agresore, a pomognu onima koji se bore za slobodu i demokraciju. Razočarali smo se u sva tri aspekta, a škola nas je uistinu skupo stajala.
Najprije smo mislili da će biti dovoljno svijetu pokazati snimke razorenih hrvatskih domova, crkava, škola i bolnica, uplakane kolone onemoćalih staraca koje protjeruju iz njihovih kuća ili razularene horde koje ulaze u razrušeni Vukovar... Možda je svijet bio ganut tim tužnim medijskim izvješćima, ali sigurno većini ljudi uopće nije bilo jasno što se to kod nas događa, baš kao što ni nama još nije jasno tko je na kojoj strani u Siriji, koliko god suosjećali sa svim žrtvama. Važno se prisjetiti kako se tada nismo mogli osloniti na internet i čuda modernih tehnologija. Ako je netko bio baš uporan i htio nešto naučiti o funkcioniranju Jugoslavije te odnosima Hrvata i Srba, odlazio bi u knjižnice i tražio kakvu knjigu s tom temom. A gotovo je bilo nemoguće pronaći knjige o Hrvatskoj na stranim jezicima, a da je nisu objavili ili naručili iz Beograda s jasno smišljenim propagandnim ciljevima ili da nisu vrvjele netočnostima.
Izlike za nedjelovanje
Mnogi svjetski mediji prihvaćali su bez imalo kritičnosti sve što je odašiljao Tanjug, pa je tako čak i utjecajni vatikanski dnevnik nasjeo na plasiranu laž da su u Borovu naselju Hrvati ubili policajce srpske narodnosti, a ne obrnuto. A s obzirom na to da Hrvatska nije imala znatnijeg utjecaja u jugoslavenskoj diplomaciji, imali smo premalo prijatelja među globalnim kreatorima javnog mnijenja. Uza sve to, nismo bili ni svjesni da se protiv Hrvatske vodio pravi propagandni rat, kojem je cilj bio relativizirati agresiju, a na tom poslu bile su angažirane i neke od najskupljih američkih i britanskih agencija za odnose s javnošću i lobiranje. Zahvaljujući toj mašineriji i hrvatskom nesnalaženju, neki od vodećih svjetskih medija u jesen 1991. s naslovnica su upozoravali: „Cjelovita Jugoslavija potrebna je Zapadu!”; „Hrvati su kroz povijest bili negativci, a Srbi pozitivci!”; „Hrvatska je nasljednica zloglasne NDH”; „Srbi žele zaštititi svoju ugroženu manjinu u Hrvatskoj”... Trebali su nam mjeseci i mjeseci dok se istina probila do javnosti i dok su utjecajni strani autori poput Amerikanaca Cohena i McAdamsa ili Francuza Finkielkrauta počeli objavljivati kolumne i knjige kojima su razotkrivali beogradske laži. Hrvatska uopće nije znala što su međunarodni odnosi s javnošću i kako se njima služiti. Prve korake napravila je hrvatska dijaspora, koja je poznavala važnost imidža, ali i komunikacijske kanale te pokrenula niz inicijativa u pridobivanju svjetskog javnog mnijenja.
Koliko god su naše oči istodobno bile uprte u Europsku zajednicu, ona je tražila izlike za nedjelovanje. “Za nas je Europa bila simbol slobode, demokracije i prava naroda na samostalan život, dakle naš prirodni saveznik u čije smo krilo hrlili, a ona nas je gledala začuđenim očima pa se čak i pomalo prezirno smijala našoj želji da se konstituiramo kao povijesni subjekt”, napisao je poznati hrvatski intelektualac i vrstan poznavatelj Europe Stanko Lasić 1992.
Istina neće zaživjeti sama od sebe
Vjerovali smo da su naši aduti romaničke crkve, humanisti i književnici koji su stvarali europsku civilizaciju te neki od najljepših europskih spomenika kulture koji se nalaze na našem prostoru. Međutim, Europa je bila jednako licemjerna i tada i danas. Većina lidera nije htjela kvariti odnose s Beogradom, drugima koji uopće nisu poznavali europsku povijest sve južnije od Beča nije bilo vrijedno truda, trećima je i Jugoslavija bila prilično stara da bi je se rušilo...
Posljedice tadašnjeg razočaranja Europom vidljive su i danas. No, Hrvatsku su barem vratile u realnost da se okrene vlastitim snagama te da izbije iz glave onaj treći mit da je dovoljno biti na strani istine i pravde i ne morate se bojati za budućnost. Tada se puno stvari u međunarodnim odnosima radilo u diplomatskim rukavicama pa su naivniji mogli i nasjesti. Danas se igra kudikamo otvorenije, pa je krajnje vrijeme da Hrvatska shvati kako se ništa u politici ne podrazumijeva i da nam nitko neće čuvati leđa bez vlastitih interesa, a koliko sam pokažeš sposobnosti, toliko će te i drugi cijeniti.
Tuđman je to nabolje shvatio i osigurao svoje mjesto u povijesti. Ekipa nakon njega premalo je naučila iz te povijesne epizode. A da se još ne znamo nositi s propagandom s istoka, svjedoči podatak da danas imamo jedva nekoliko ozbiljnih knjiga o Domovinskom ratu na engleskom jeziku, a u virtualnom svijetu pronaći ćete daleko više lijepo upakiranih podvala i dezinformacija o Hrvatima na stranim jezicima nego izvornih dokumenata i činjenica.
Zato se nemojmo čuditi uvredljivoj izjavi Boba Dylana o Hrvatima ili naivnosti pape Franje kad je u pitanju dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom o rasvjetljavanju povijesne uloge budućeg hrvatskog sveca. U Beogradu postoje ministri zaduženi za blaćenje Hrvatske, a institucije tiho i učinkovito odrađuju svoj posao. A mi i dalje naivno mislimo da će istina zaživjeti sama od sebe.
Čestitam, napokon nešto Hrvatsko na VL.