Boris Dežulović, HND, gnjide i desničarska stoka

Ako je vjerovati vrhu HND-a, i hrvatski novinari i hrvatsko društvo ovih dana ponovno u strojevom koraku stupaju prema razdoblju crnog mraka koje će nas službeno progutati kad na sljedećim izborima dođe do očekivane promjene vlasti. Ako im je vjerovati, oportunisti već užurbano napuštaju brod koji tone, pripremajući se za novog izbavitelja, a kao dokaz, odnosno “najočitiji slučaj kršenja medijskih sloboda”, ističu otkazivanje suradnje Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji, do kojeg je, slučajno ili ne, došlo nakon objave da taj list mora platiti 150.000 kuna odštete zbog teksta koji je taj novinar prije tri godine potpisao.

No, ono o čemu HND nema potrebe govoriti, kako onda tako ni danas, jest da se radi o pamfletu koji bi bio neobjavljiv u bilo kojim ozbiljnim novinama u nekoj zemlji u kojoj se poštuju standardi profesije. Nema sumnje da je Dežulovićev gnjev u ovom slučaju bio opravdan i pravednički, no, ni novo čelništvo HND-a ne osjeća potrebu reagirati na to što je perjanica feralovskog novinarstva svoj j’accuse! pretvorila u iživljavanje nad protivnikom kojeg je već prvim argumentom ionako s lakoćom nokautirao. U vrhu HND-a ne smatraju problematičnim tekst očito osmišljen kao nadomjestak za javni stup srama, u kompletu s gnjilim rajčicama i krumpirom, ali i ponekim kamenom, u kojem se desetero ljudi, koji sigurno ne spadaju među najgore u ovom društvu u kojem konkurencije ne nedostaje, gotovo u svakoj rečenici napada uvredama i proziva kao „gnjide“, s međunaslovima kao što su „desničarska stoka“ i „katolički talibani“, iz čega je jasno da se Dežulovićeva definicija gnjida proteže mnogo, mnogo dalje i zahvaća nemali dio hrvatskog društva.

No, teško da bih se usudio dirnuti u feralovsku ikonu da nakon te javne egzekucije hrvatskih gnjida između dva palčana nokta Borisa Dežulovića nije uslijedio aplauz niza hrvatskih novinara čija je dužnost reagirati suprotno. Činjenica je da netom ovjenčani novinar godine u svojoj kolumni izriče podršku takvom načinu pisanja, zaklevši se i sam svečano na borbu protiv gnjida, da novi predsjednik HND-a baš ovaj slučaj ističe kao ključni dokaz političkog pritiska, i to od strane stranke koja uopće nije na vlasti, kamuflirajući pritom posve opipljive pritiske vladajućih. Sve to govori da se vrh HND-a svjesno ili nesvjesno dao upregnuti u kolica kampanje vladajuće stranke koja kao da dolazi iz 1991., jer u njoj je i opet glavna točka raspirivanje histerije od zlokobnog dolaska “stranke opasnih namjera” i navodne fašizacije hrvatskog društva. Ništa nije dalje od istine.

Hrvatskom novinarstvu ne prijeti mrak – jer mrak ga je odavna progutao. Ta HND je Branku Mijiću dao nagradu za novinara godine, zato što se javno usprotivio vlasniku lista, nakon čega je smijenjen, dakle, problemi nisu od jučer. Sam Dežulović sjetio se javno obračunati s EPH i njegovim novim vlasnikom tek kad je shvatio da je priča o tome da je proganjan u Slobodnoj Dalmaciji, a dobrodošao u Jutarnjem listu i Globusu toliko kontradiktorna da nije uvjerljiva ni maloj djeci. No, ne brinem se za njega, dovoljno je popularan da će svoj ugovor s đavlom s lakoćom nastaviti odrađivati negdje drugdje.

Problem je u HND-u koji godinama nije napravio ništa suvislo da se usprotivi mraku, a sad se upozorava da se kao nekom crnom magijom odjednom pojavila i cenzura. Ne treba nam priča iz Međuzemlja, kad znamo da živimo u Hrvatskoj! Ta prvo što je nova vlast napravila jest eutanazija Vjesnika i uvođenje strahovlade na HRT-u. A koliko je medija nakon toga još propalo, koliko je novinara otpušteno, koliko su obeščašćeni novinarski ideali, koliko je naslovnica pretvoreno u platforme za političke i paraobavještajne kampanje? Ne sumnjam da bi se iz priopćenja HND-a mogla složiti dobra kronologija tog razdoblja, jednako kao i za godine prije toga, no to je u suštini sve što su oni u tome razdoblju napravili.

Najjača akcija koju HND godinama provodi bombastično je nazvana “pet minuta gromoglasne tišine”. Bilo bi dobro kad bi to bila samoironija! Kao da bi netko primijetio da preko noći nestane udruga koja je svoje članove koji nisu plaćali članarinu jer su radili u medijima za koje je bilo općepoznato da ne isplaćuju plaće – jednostavno brisala.

Bio sam u uvjerenju da Saši Lekoviću treba dati vremena da napravi odmak od nasljeđa Zdenka Duke, radujući se da je konačno na čelo HND-a došao još vitalni čovjek s aktivnim novinarskim instinktima, no, sudeći po prvim nastupima, to bi se ponovno moglo pokazati kao gubitak vremena. Duka će na koncu ostati upamćen jedino po izjavi kojom je novinare podijelio na “naše” i “vaše”, no, ni prve reakcije novog vodstva nisu obećavajuće.

Reagirajući na otkaze koje je HRT udijelio Elizabeti Gojan i Hloverki Novak-Srzić u HND-u tako ne uspijevaju odoljeti komentaru koliko se ta dva slučaja razlikuju, dajući jasno do znanja da podršku potonjoj daju tek po službenoj dužnosti. Neka se nitko ne iznenadi, Saša Leković mogao bi ostati zapamćen po tome što je za njegova mandata sazrela ideja da hrvatskim novinarima treba potpuno nova krovna udruga. Na njegovim plećima je glavni teret odgovornosti da se to ne dogodi. Ako već nije prekasno.