Boris Jokić: Užasno pjevam, ne sviram, ali idem na svaki koncert

Boris Jokić stekao je golem društveni kapital i utjecaj kao bivši vođa kurikularne reforme. Lijeve snage u društvu u njemu vide potencijalnog vođu, ne nužno za političke projekte (premda ima i takvih ideja), ali za angažman ljevice koja je u odnosu na desne konzervativne snage na društvenoj sceni prilično pasivizirana. Jokić nam je u intervjuu rekao da će se uvijek boriti za svoj kvart, grad, obrazovanje... ali točne karte nije otkrio.

Jokić prezire političke parazite, one koji rasipno troše javni novac, ali i političare koji javnost zamaraju svojim besplodnim svađama, i to je u intervjuu jasno dao do znanja. Jokić je i zaljubljenik u glazbu, a i izborom pjesama koje pušta na Yammat FM-u nastoji slati društveno angažirane poruke. Kaže da katastrofalno pjeva i da ne zna svirati nijedan instrument, ali da glazbu prati cijeli život...

Na Jarunu smo, tu ste odrasli?

Ovdje sam se s Knežije doselio sa sedam godina. U to je vrijeme Jarun bio većinom ledina, 1982. tek je počeo rasti u pravi kvart. Cijeli sam život proveo u zapadnom dijelu Zagreba koji me dobrim dijelom i odredio.

Po čemu odredio?

Po tome da je nužno biti uključiv, biti sposoban komunicirati s različitim ljudima i prihvatiti različitosti. To pripisujem odrastanju na Jarunu u krugu prijatelja koji su bili vrlo različitih interesa i potencijala. Neki su bili posve nezainteresirani za školu, neki poput mene bili su pak jako zainteresirani...

Vi ste uvijek bili odlikaš?

Jesam, ali imao sam prijatelje, s kojima se i danas družim, koji nisu bili toliko uspješni u školi. Danas neki od njih zarađuju daleko više od mene kao automehaničari, obrtnici ili sl. Neke je život odveo na stranputice ovisnosti s kojih su se srećom vratili. Bez obzira na različite živote, i dalje smo prijatelji.

Iz kakve obitelji vi dolazite, što su vam roditelji radili?

Ja sam dijete visokoobrazovanih roditelja. Moja je majka pravnica, a otac je bio inženjer elektrotehnike. Upoznali su se 1964. na fakultetu u Zagrebu i dobili troje djece. Oni dolaze iz obitelji u kojima su bili prvi koji su imali ikakvo obrazovanje, a o fakultetu da ne govorim. Supruga i ja dolazimo iz obitelji s troje djece i to smatram velikom prednošću.

Rekli ste da vaši prijatelji više zarađuju i bolje žive...

Ne žive bolje, neki samo imaju više novca. Nikada nisam i ne bih trčao za novcem. Sve na ovome svijetu pokazuje da novac nije nužan preduvjet za sreću.

Kakav je vaš standard kada se zbroji vaša i plaća vaše supruge?

Imamo stan i auto. Ja imam i bicikl. Živimo život srednje klase. Prosječne hrvatsko-kanadske obitelji u stanu od 73 m2 na trećem katu bez dizala. Imamo dječju sobu. Sretni smo jer imamo sve.

Jeste li na kraju mjeseca u minusu?

Još uspijevam proći bez minusa. Ali naši su prohtjevi, zaista, skromni. Naročito sam osjetljiv na javni novac. Kada sam bio u prilici upravljati javnim novcem, smatrao sam svetogrđem trošiti ga neodgovorno i neopravdano, što ne znači da privatno neću počastiti ili potrošiti.

Prema javnom novcu političari se odnose nonšalantno...

To upućuje na njihovu nisku razinu građanske svijesti. Svaka ta potrošena kuna, popijena butelja vrhunskog vina, sve umjetne trepavice i ekstenzije u kosi, “napudrani nosovi”, svi ti škampi i svako pranje košulje uprljane umakom od prstaca plaćeni su našim novcem. To smo mi platili.

Iako ste rekli da vaši prijatelji više zarađuju, vi ste ipak znanstvenik zvijezda, što je vrlo rijedak slučaj.

Nisam vam ja nikakva zvijezda. Do uspjeha i neuspjeha došao sam isključivo zajedničkim radom s brojnim ljudima. Više bih volio da sam mogao zadržati profil koji nije toliko javan, ali on je postao javan kada sam se uime svih tih ljudi i našeg rada morao oduprijeti zaustavljanju kurikularne reforme.

Vi ste bili izbor Zorana Milanovića?

Ne. Neven Budak pitao me 2012. godine da budem dio tijela koje je trebalo izraditi strategiju znanosti i obrazovanja. Već sam u tom tijelu, a i prije, stekao imidž osobe koju establišment i vlast ne mogu lako kontrolirati. Kada je strategija usvojena u Saboru, smatrao sam da je neodgovorno predložiti nešto, a to isto ne pokušati provesti u djelo. Tadašnji ministar Mornar, koji je vrlo zaslužan za kurikularnu reformu, raspisao je natječaj za voditelja na koji sam se jedini javio. Iz ove me perspektive ne čudi što se nitko drugi nije htio javiti. Predložio sam tada procese koji su bili vrlo čudni tadašnjoj vlasti; da svi u reformi budu izabrani po javnom pozivu, da nema ljudi koji se biraju po stranačkom ključu ili ugledu, da reforma krene iz učionica, da ljudi budu plaćeni tek po izvršenom zadatku, da se između sebe moraju dogovoriti o raspodjeli sredstava...

Plan u koji je malo tko vjerovao, pa ni oni koji su vodili državu. Ništa od toga ne bi bilo bez šestero ljudi koji su od početka osmišljavali i vodili te procese. Naš prvi sastanak bio je u podrumu jedne zgrade, bez stolca, bez kemijske olovke, bez papira, ali sa srcem i željom. Sjećam se da smo tada rekli da treba riskirati i dati sve od sebe. Kako smo okupljali ljude oko sebe i kako se povećavao interes javnosti, pojavio se i interes politike pa tako i HDZ-a koji je tada vodio Tomislav Karamarko. To ne čudi jer bila je riječ o nacionalnoj stvari, a ne priči Zorana Milanovića, Tomislava Karamarka, Kolinde Grabar-Kitarović ili mene osobno. Puno prije nego što će se stvari odigrati, komunicirao sam i s Karamarkom i s Kolindom Grabar-Kitarović i oni su procesu davali podršku. Kada se 2015. nije mogla formirati vlast, predsjednica RH naumila je formirati privremenu Vladu. Pristao sam biti u njoj jer je bila riječ o kratkotrajnom aranžmanu od mjesec-dva do novih izbora, koji se ipak nisu dogodili kao ni ta Vlada, i to isključivo zato da ovaj važan proces za Hrvatsku opstane.

I Vrdoljak vam je nudio da uđete u Vladu s HDZ-om kao HNS-ov kandidat za ministra obrazovanja, ali niste prihvatili?

Trenutačno ne vjerujem nijednoj političarki ni političaru u RH koji je bio ili jest na vlasti. Poštujem svakoga, ali mi njihove ponude ne znače puno.

Plenkovića doživljavaju kao čovjeka koji je tobože bitno drukčiji od HDZ-ovih političara. Kakvi su to klasični hrvatski političari?

Ti ljudi svojim postupcima umanjuju potencijalnu ulogu koju bi mogli i trebali imati u ovom društvu. Nevjerojatno je kako ne vide da imaju poziciju učiniti dobro, a zbog različitih stvari to desetljećima ne čine. Puštaju dimnu zavjesu prošlosti. Zamaraju nas sitnim čarkama, osobnim kapricima. Pogledajte samo trenutačan odnos premijera i predsjednice. Kao iritantni parovi koji se na zabavi počnu svađati pred svima. Prvo ih svi gledaju s čuđenjem, onda ih ignoriraju, a na povratku kući međusobno komentiraju “jesi ih vidjela”. To vam je hrvatska politika 2018. Daleko je to od odgovornosti, vjerodostojnosti, odlučnosti, integriteta ili kojeg god od epiteta kojima se krase.

Ali da bi se uopće bavio politikom, moraš biti egoist koji smatra da si bogomdan...

Čime to oni zaslužuju da se tako osjećaju? Zato što se zovu Andrej, Zoran, Vilibor, Božo ili Kolinda? Što su oni u životu više napravili nego onaj umirovljenik s ulaza br. 25 ili samohrana majka troje djece s broja 27. Po čemu je njihov život vredniji ili po čemu su te osobe bolje od ostalih? Po čemu su bolji od liječenog narkomana, mlade znanstvenice, mladića s cerebralnom paralizom ili sl.?

Ljudi se često poistovjećuju s funkcijom...

To je tek potpuno bizarno. Koliko moraš biti gladan da te impresionira besplatan ručak, koliko bahat da ne razmisliš o tuđim potrebama, koliko častohlepan da te hrani lažna hvala, koliko moraš biti pohlepan da ti nije dosta pet nego hoćeš 150 milijuna... To je u Hrvatskoj dovedeno do razine patologije. Ne postoji profesija u kojoj nužno moraš biti gad, pohlepan, licemjeran i u kojoj moraš lagati. Politika nije nužno takva profesija. Primjeri pokazuju da ne moraš biti takav, samo je pitanje možeš li onda preživjeti u hrvatskoj politici.

Imate veliki kapital u smislu dobre javne percepcije i društvenog utjecaja, hoćete li ga iskoristiti? Neki su vas već istaknuli kao poželjnog, recimo, predsjedničkog kandidata?

Ja ću se boriti na ovaj ili onaj način… za kvart, za grad, za obrazovanje, za ovo društvo. Za sada se ne vidim u politici. Oni koji me dobro poznaju misle da se na političkoj funkciji ne bih zadržao ni dva mjeseca. Organski ne podnosim licemjerje, laž, krađu i bahatost. Ne mogu zamisliti da s nekim blisko surađujem, a da znam da se on bavi stvarima koje ja prezirem. Za ovo društvo treba se boriti svakog dana. Jesmo li uopće pošteno pokušali? Jesmo li se dovoljno puta potrudili i propali da kažemo odustajem? O, ne! Za Hrvatsku se treba boriti.

Kad biste se kandidirali za predsjednika RH, bili biste sam svoj gazda?

Za predsjednika se sigurno neću kandidirati.

Na Yammatu puštate glazbu. Pjesme koje puštate imaju i društvenu poruku, poput “Šjor Spidermana starog” ili “Džempera za vinograd”.

Imam emisiju koja me veseli, Yammatov glazbeni kurikulum. Koncept emisije vrlo je zanimljiv, žanrovski i vremenski izrazito je šarolika. S kolegom Lukom Baumannom puštam sve od 20-ih godina 20. stoljeća do 2018. Volio bih da emisija nekako dođe do škola, odnosno da se osnaže oni učitelji i učenici koji se žele izraziti suvremenom glazbom.

Volite glazbu?

Katastrofalno pjevam, ne znam svirati, ali glazbu pratim cijeli život. Gotovo da nije bilo koncerta na kojem od svoje mladosti pa do danas nisam bio. Ne možete zamisliti koliko sam fenomenalnih umjetnika u Zagrebu slušao, a koji su svirali pred 10-30 ljudi. I to je dobar primjer skromnosti o kojoj sam prije govorio. Pjesma “Šjor Spiderman stari” na odličan način ilustrira što je kurikularna reforma htjela napraviti, a to je crossover različitih žanrova i kritička misao. Riječ je o klapskoj pjesmi koju je spjevao Rambo Amadeus, spominje lika iz popularne kulture – Spidermana koji je smješten na otok Brač čije su mreže poderane, ali bit će zakrpane i u njih će biti ulovljeni svi oni iz prethodnih pitanja – korumpirani političari, tajkuni i kriminalci.

Reakciju je izazvala i pjesma Miladina Šobića “Džemper za vinograd”. Pjesma pjeva o tome kako se Miladinu prijatelj čudi jer ne želi završiti tri fakulteta i biti direktor svemira jer Miladin samo želi imati svoj vinograd, paziti na njega i kao dragu čuvati ga od zime. Važna je to i lijepa poruka za svakog srednjoškolca u Hrvatskoj.

Ili-Ili

Boris Jokić, pedagog i sociolog