Hrvatska pred ruskom ekonomskom ofenzivom

Objavljivanje Forbesove liste najmoćnijih žena na svijetu, na kojoj je predsjednica Grabar-Kitarović zauzela zavidno 39. mjesto, dok se u našoj tzv. stručnoj javnosti njezin rad još uvijek prati uglavnom s podrugljivim podsmjehom, dio je naše priče o tome kako ćete na priznanje lakše naići vani, nego kod kuće. Možda je taj podsmjeh sada ponešto kiseliji, ali priznanju naših medijskih stručnjaka i političkih pera svakako se ne treba nadati ni ubuduće. Bilo bi to ravno objavi kapitulacije za toliku količinu vrckavosti bez duha, kojom su je nesebično častili još otkako je onomad neočekivano nokautirala njihovog političkog šampiona na izborima.

Sjećamo se da se isprva ni ona nije najbolje snašla suočena s takvim medijskim napadima. Dok su je mediji ismijavali ona se pokušavala braniti i opravdavati, čime je pristajala na okvir igre koju su joj nametnuli. Opravdavajući se samo je još više pojačavala sliku koju su joj prišivali. Poslovični ljevičarski šovinizam i mizoginija nisu bili najmanje bitni razlozi takvih napada. Ako pogledate ovu Forbesovu listu možete se i sami uvjeriti u taj podcjenjivački odnos ljevice prema ženama - od političarki uglavnom su zastupljene žene s desnog političkog spektra. Ako ste žena, za vas nema budućnosti na ljevici.

Predsjednica Kitarović izgleda je na vrijeme shvatila kako nema puno koristi od branjenja od takvih napada, pa je krenula u akciju izgradnje proaktivne vanjske politike, poduzimajući niz vrlo rizičnih koraka i inicijativa, koji su ubrzo donijeli ploda. Od medijskog ismijavanja zbog slikanja pred Bijelom kućom do trenutka kada je, sa svojim poljskim kolegom Dudom, ugostila američkog predsjednika Trumpa u Varšavi na ljetošnjem summitu inicijative “Tri mora”, nije prošlo puno vremena. Odgovorila je slikom na sliku, sama zadajući okvir onima koji su uzalud trošili riječi. Vidimo da se i u obrazloženju Forbesovih analitičara spominje upravo organizacija tog sastanka kao dokaz njezina utjecaja na svjetsku politiku.

Popisu tih razloga mogli bismo dodati i njezin nedavni trodnevni posjet Rusiji na najvišoj državnoj razini, gdje se susrela s ruskim predsjednikom Putinom. Taj posjet se odigrao u vrlo osjetljivom trenutku kulminacije krize oko Agrokora i spora sa Sberbankom oko njihovih potraživanja prema odbjeglome tajkunu Ivici Todoriću, kao i generalno napetih odnosa s Rusijom, koji su vrlo dugo bili na niskoj razini.

Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima i gledati je li moguće pronaći neki zajednički interes, a to je uvijek bolje direktno nego preko posrednika. Naročito se ne može ignorirati jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije, jer onda riskirate da se preko vaših leđa prebijaju tuđi računi.

Treba reći da je predsjednik Putin pridao velik značaj ovom posjetu. To se vidjelo već po njegovoj najavi susreta nekoliko dana ranije, što nije toliko uobičajeno za njega. Svoju hrvatsku kolegicu Putin je ugostio u ljetnoj rezidenciji Bočarjov Ručej u Sočiju, što također govori o uvažavanju.

Očito se radi o snažnim diplomatskim porukama, gdje Putin preuzima inicijativu i kao jači partner prvi izlazi s ponudama, očekujući nešto od nas zauzvrat. To se vidjelo i po gesti za ručkom, na koji je doveo izvršnog direktora Sberbanka, Hermana Grefa, kako bi ukorio škrtog bankara koji pravi problem oko milijardu i sitno eura duga, čime je sebe stavio u ulogu dobrog policajca.

Hrvatska se očito nalazi pred ruskom ekonomskom ofenzivom. Tu se pruža nekoliko krakova. Prvi krak je već odavno prisutan i odnosi se na turizam. Drugi koji se nazire je onaj plinski, a ogleda se u Gazpromovu ugovoru s PPD-om koji vodi ka preuzimanju Petrokemije. Potom imamo onaj financijski krak i igru oko Agrokora, koji vodi prema Belju i obradivim površinama.

Četvrti krak je onaj naftni, koji nam sada stiže kao interes Rosnefta za Inu. Kada se radi o ovim nastojanjima iz Rusije, zanimljivo je primijetiti da se tu kao glavni njihovi tumači pojavljuju uvijek isti ljudi, pa su to ili veleposlanici koji su do jučer predstavljali Hrvatsku u Rusiji a danas su u mirovini ruski predstavnici u Hrvatskoj ili pak stručnjaci za naftu i plin koji su postali lobisti turističkih preuzimanja – ili pak naše tvrtke, koje pod “našim” misle na svoje i rusko.

Sve to treba hladne glave odvagnuti što bi u svemu tome bio naš interes. Jer zajednički interes s Rusijom smo našli oko Bosne i Hercegovine i rafinerije u Bosanskom Brodu. Time Putin svakako želi pokazati dobru volju i staviti nas u poziciju dužnika. A nismo nikome ništa dužni osim vlastitoj djeci.